Blogdan: Tek počinjem Reviewed by admin on . . Kad bi se cijeli život sveo na jednu kalendarsku godinu, ja bih se trenutno nalazio u njenoj prvoj nedjelji. I to onoj posnoj. Bez mnogo uživanja a sa suviše . Kad bi se cijeli život sveo na jednu kalendarsku godinu, ja bih se trenutno nalazio u njenoj prvoj nedjelji. I to onoj posnoj. Bez mnogo uživanja a sa suviše Rating: 0

Blogdan: Tek počinjem

optimizam.

Kad bi se cijeli život sveo na jednu kalendarsku godinu, ja bih se trenutno nalazio u njenoj prvoj nedjelji. I to onoj posnoj. Bez mnogo uživanja a sa suviše odricanja i samokontrole.

Čekam da se stiša ciča koja reže kroz gradinu. Trpim je dok mi trenutno lista zanoktice, mrzne ušne resice i truni inje u zjenice. Kurabecam se tako na vjetrometini gologlav, a zimogrozan. Pušem ovu vrelinu iz sebe u pomodrjele šake šapućući im kako stižu topliji dani.

Čekam da vani zabehara samo od sebe, da nam alergije počnu vežbati trbušni mišić, da ovaj vrbopuc u meni postane identičan onom vanjskom, da ova gruda voska više ne sija zubato i varljivo nego da peče i znoji.

Čekam strpljivo u ovoj zimskoj tmini, gdje se noći jedino broje a dani preživljavaju, one duge obdanice kad će sve biti jasno i srcu vidljivo, kad će prtije biti prašnjave i utabane a ne zavijane smetovima. Dosta se kroz zimu škiljilo spram svijeće, iako se tad vidi dublje nego ikad, sada je vrijeme za one poglede koji pucaju glasno da zatalasaju dosadno ravnu liniju horizonta. Sada je vrijeme da utihnu izmaglice i susnježice, da ostane samo ona slana koje umiva u jutarnjoj hladovini.

Ja tek počinjem. Moja proljeća još nisu procvjetala. Moja ljeta još nisu vrelinom titrala zrak. Moje jeseni još nisu prskale šare. Ja sam još uvijek u krvničkoj studeni koja se jedino preživjeti može maštajući o letu, lipama i lubenicama.

„Kad osjetim da ni hrane više nema, ja načnem svoje vizije.“

Nemam ognja uz skut koji bi me grijao, imam jedino moje vatre raspaljivane poljupcima koje gore unutra. Te vatre koje nalagane sitnim nadanjima smrtnika kao što sam ja vječno gore. Kad osjetim da ni hrane više nema, ja načnem svoje vizije. Ponavljam k’o mantru, k’o molitvu za spas, imena svoje još uvijek nerođene djece koja će jesti majske trešnje, plivati u avgustovski toploj Savi i u oktobru imati kosu mirišljavu na kestenje. Onda mi bude lakše. Toplo oko srca.

A tamo pred kraj kad mi stopala opet budu hladna, ne od zime već od starosti, tada ću uvenuti kao što sve i vene sjeseni. Ja iako cvokoćem, znam da od zime umrijeti neću. Možda od suviše neodustajanja, možda od naivnosti i lakomislenosti, možda od vjerovanja da svi oni koji su me voljeli su me i razumjeli, ali od ove hladnoće sigurno ne. Ne danas. Ne ovdje.

Blogdan.rs







Leave a Comment