Biti ili ne biti – filozof! Reviewed by admin on . . Malo što je tako čudnovato kao mjesto filozofije u svijetu. Počevši od neuhvatljivih definicija same sebe, preko neomeđene širine područja interesa sve do spe . Malo što je tako čudnovato kao mjesto filozofije u svijetu. Počevši od neuhvatljivih definicija same sebe, preko neomeđene širine područja interesa sve do spe Rating: 0

Biti ili ne biti – filozof!

život.

Malo što je tako čudnovato kao mjesto filozofije u svijetu. Počevši od neuhvatljivih definicija same sebe, preko neomeđene širine područja interesa sve do specifične i apstraktne terminologije koja se čini još i apstraktnijom kada pokušava riješiti probleme apstraktnosti tako da se pozabavi nečim konkretnim – kao primjerice znanošću ili jezikom.

Je li filozofija psihološka nužnost, umni luksuz, potreba za nadilaženjem, intelektualističko onaniranje ili plemenitost duha? Zacijelo je sve od navedenoga.

Psihološka nužnost jer ne možete pobjeći od svjetonazora i vlastitih tumačenja svijeta. Umni luksuz jer većinu filozofskog promišljanja čovjek čini tek kad je namirio primarne psihološke potrebe, pa filozofiranje dolazi kao vrsta nadgradnje. Potreba za nadilaženjem, definitivno, kao početni skok u shvaćanje misterije vlastitog postojanja kao i postojanja svijeta. Intelektualističko onaniranje, kao isprazno racionaliziranje i relativiziranje svih fenomena te nadutost koja dolazi s tom praksom. Iluzija znanja ili vapaj za smislom – prisutni većinom u zapadnjačkoj filozofiji. Plemenitost duha, u smislu intelektualnog poštenja kojeg nemaju svi, a to je da filozof kao osoba koja se nastoji upoznati sa velikom širinom fenomena i ljudskih pokušaja da njima ovladaju – uviđa vlastito mjesto i poniznost koja uz to dolazi. Kao što poslovica kaže: ‘mudar ne zna sve, samo budala zna sve.’

Razlog pisanja teksta je i obrana i napad na filozofiju i filozofičnost. Tipično filozofski od mene. Naravno, ne zna se što točno čovjek misli kada kaže filozofija. Misli li na nečiju filozofiju, neku specifičnu filozofiju ili filozofsku disciplinu, povijesnu, akademsku, istočnjačku, osobnu, onu na koju mislimo u svakodnevnom razgovoru?

Filozofija je duševno i psihološko odijelo ljudskog roda, svih njegovih etničkih, vjerskih, akademskih, seoskih skupina, ali i svih individua koje žive u njima. Postoji naime mnogo vrlo umnih pretenzija koje drže da je filozofija nešto ipak određeno, definirano i podliježe određenim zahtjevima. Jer kao što znamo, postoji školski predmet pa i udžbenik filozofije. Taj zahtjev je poziv na logiku, argumentiranost i retoriku same filozofije. Samim time ona je nužno racionalni pothvat. Ovdje leži njezina snaga, ovdje leži njezina zamka i njezina slabost.

U uvodu u filozofsku građu volimo reći da je svaki čovjek filozof, jer nužno ima nekakav pogled na svijet – svjetonazor. Neki ljudi ipak imaju veću sklonost traganju i žudnju za poimanjem općih ili dubljih principa na osnovu kojih funkcioniraju stvari iz našeg iskustvu života; jezik, priroda, znanost, povijest, kozmos, religija ili čovjek. Ti ljudi nose u sebi potrebu, sklonost, pokušaj shvaćanja svijeta, a to vodi u filozofski pothvat. Vrsta dubljeg interesa spram same činjenice da smo živi i da postojimo  dobar je pokazatelj ili simptom bivanja filozofom ili pjesnikom. Ovo su donekle srodni pojmovi. Pozitivne stvari kod ‘biti filozof’ značilo bi da si zainteresiran, voljan shvatiti, željan razumjeti, nastojati prodrijeti dublje i čuti mnoga druga mišljenja i sustave.

Opredijeliti se unutar filozofije, istinski odabrati neku zvaničnu filozofsku struju unutar svih silnih struja i umova – praktički je pakao. Najgrublja podjela između materijalizma i idealizma možda je i najlakša za izvesti, ali grube podjele su najčešće samo primitivno oruđe tromog uma.

Neke filozofe očituje živi, dječji, pjesnički interes za svijet i iskustvo života, zbog čega se s njime hvataju u koštac  putem svijeta misli, konstrukcije, ideja, umjetnosti  i brojnih tuđih sustava koji su već podignuti u prošlosti.

Također, biti filozof značilo bi da nisi čovjek uskih nazora. Nitko koga je zanimao samo sport ili samo limarija ili samo fizika – nije ono što bi smo nazvali filozofom, bez obzira što je unutar života  i unutar filozofije nužno suziti spektar interesa.

Na Balkanu postoje izrazi poput ‘nemoj filozofirati’, ‘on ti je filozof’, ‘nije  to neka filozofija’. Asocijacije povezane s ovakvim korištenjem pojma su: nepotrebno kompliciranje, pretjerano promišljanje  ili analiziranje te sumnja u dubinu neke teme ili nečijeg pristupa temi. Filozofija se uzima kao nešto teško i nešto teško razumljivo. U suštini uzima se kao sofizam, što je vrsta domišljatog varavog zaključka. Svaki put kada netko na domišljat način koristi retoriku ili nešto opsežniji ili preciznije analizira –  njega se naziva filozofom. Slično kao kada bi se nekoga tko se zanima za tuđu dobrobit nazivalo liječnikom ili psihoterapeutom.

Negativna kritika filozofa/filozofije/filozofičnosti je  ta da kod mnogih (bili oni zvanični filozofi ili ne) ona postaje pokušaj podčinjavanja svih fenomena raciju. Ovaj ”prosvjetiteljski lajtmotiv” svojstven je zapadnjački orijentiranim kulturnim tradicijama i individuama. Čovjek postaje mjera svih stvari. Da ne bismo štetili svijetu i istini moramo shvatiti do koje mjere je ova maksima istinita, a do koje joj ne smijemo dozvoliti da postane istinita.

Sve stvari pod i nad nebom svesti na ‘racionalni broj’ je vrsta duhovnog nasilja; prazni intelektualizam koji se predstavlja kao nešto mudro ili životno. Nije. Razum je dobar sluga, a dobar sluga je vrlo vrijedna stvar. Kad zagospodari on baca žito s kukoljem te dijete zajedno sa prljavom vodom – koja god vam je parabola draža. Razum, kao i iracionalne strasti – mogu postati despoti. Bez konstruktivnog dijaloga čovjekovih polariteta nema prave težnje za balansom.

Uz naglašenu racionalnost filozofskog pothvata, bez koje naravno ne postoji velika većina ljudskih pothvata, oštra kritika ide i retorici. Mogućnost da se vještom retorikom koja je sama sebi svrha istina vitoperi te prikaže u posve relativističkim tonovima jedna je također štetna odlika ‘filozofičnosti’ nekih pojedinaca. Treba osvijestiti da je racionalizacija legitiman psihološki obrambeni mehanizam kojim bježimo od istine. Dakle ona je boljka, način skrivanja, način opiranja istini.

U takvom sustavu prisutno je uvjerenje da svijet ili stvaranje prestaje tamo gdje prestaje čovjekovo umno poimanje istoga. Retorika, odlika mnogih političara kao i relativiziranje kojim se služi racio suptilno rade na moralnoj eroziji svijeta, ali to čine sa jedne visoke ”akademske” pozicije.

Osobno filozofiju vidim kao bitan most u razvoju i putovanju čovjeka. Kada se rastajete od zemlje gdje ste naslijedili i u kojoj ste mislili da nešto znate, u kojoj ste prihvatili identitet bilo kojeg sustava tumačenja svijeta tada krećete u filozofski pothvat. Stupate na most. On je velika prijelazna faza, jer je to tragalački pothvat. Traganje. Odvajanje od matične zemlje, potraga za istim pitanjima, ali za vlastitim odgovorima. Ova potraga može trajati mnogo desetljeća ili mnogo života, ali u konačnici ona prestaje. Filozofija se u konačnici umiruje u pronalaženju, gdje prestaje biti filozofija i postaje neka vrsta – apologetike. Filozofija nudi pitanja, a vlastita filozofija nudi vlastite odgovore. Oslanja se na ništa, ali uzima iz svih sustava njihovo suočavanje s pitanjima.

Završio bih osvrt sa scenom iz kultnog filma ‘Riba zvana Wanda’, kada nakon što je Otto primio uvredu da je običan ‘majmum’ on slavodobitno uzvraća: ‘Majmuni ne čitaju filozofiju!’! Na to mu je Wanda gotovo majčinski odgovara: ‘Da, čitaju je, ali je jednostavno ne shvaćaju’.

Leave a Comment