Teorija nenasilja ili zašto negiramo očito – Peti dio  Reviewed by admin on . . „Sad ćeš vidjeti kakve ćeš batine dobiti!“ Užurbano se kreće, mržnja na majčinom licu je jasno vidljiva dok se približava djevojčici od 4, 5 godina. Ta djevoj . „Sad ćeš vidjeti kakve ćeš batine dobiti!“ Užurbano se kreće, mržnja na majčinom licu je jasno vidljiva dok se približava djevojčici od 4, 5 godina. Ta djevoj Rating: 0

Teorija nenasilja ili zašto negiramo očito – Peti dio 

dijete.

„Sad ćeš vidjeti kakve ćeš batine dobiti!“ Užurbano se kreće, mržnja na majčinom licu je jasno vidljiva dok se približava djevojčici od 4, 5 godina. Ta djevojčica je njena kćer. Prilazi joj. Grubo je vuče za ruku. Unosi joj se u lice. Udara je nekoliko puta po stražnjici, a zatim je povlači za uho i pita je kome se javila. Djevojčica se ukipila i odgovara da se nikome nije javila. Ja stojim sa strane, potpuno miran i promatram sa znatiželjom i bez osude reakciju majke i njene kćeri. Nakon što je scena gotova, majka je shvatila da sam ih promatrao udaljen samo metar od njih. Pojavio se smiješak na njenom licu. Zanimalo me je li kiseli smiješak na njenom licu skrivao nelagodu zbog tog što sam je vidio ili je govorio da je shvatila što je napravila i da joj je opet zbog toga naravno neugodno.
 .
Jesam li trebao intervenirati i nešto napraviti? Što bi Vi napravili u istoj situaciji? Bi li moja/Vaša reakcija bila ista da su bile dvije odrasle osobe? Dvije muške osobe ili dvije ženske osobe ili jedna ženska i jedna muška osoba?
.
Slična situacija se dogodila i dok sam sjedio u kafiću, samo što je ovdje u glavnoj ulozi bio otac koji je povlačio za kosu i tresao svog vidljivo preplašenog sina koji je želio ići iz kafića.
.
„Dođi ovdje! Sad ćeš ti vidjeti! Što sam ti ja rekao! Prestani plakat! Nemaš se čega bojati! Nemoj se ljutiti! Nema neću! Ne skači! …“ Dovršite popis sami stvarima koje ste čuli i s onima koje i sami izgovarate. Meni ovo zvuči kao da sam u vojsci (gdje sam broj, a ne osoba), ili da sam pas. Kako se osjećate kad netko tako razgovara s vama? Kad se govori o Vama („on je tako bezobrazno/lijeno/neposlušno... dijete“ (dok je dijete u blizini)) i prema vama? „Ustani! Sjedni! Dolazi ovamo! Bravo, evo ti keksić! Vidiš kako si ti dobar!“ Kako se osjećate? Što to čini Vašem tijelu i psihi? Mislite li da se dijete osjeća drugačije? Dođe li Vam da razbijete glavu (ili napravite nešto još kreativnije) osobi koja se tako ponaša? Što se dogodi sa svom tom silnom energijom koja se aktivirala?
.
Pe – te – es – pe je ovdje normala. Svi dolazimo iz disfunkcionalnih obitelji. Svi smo doživjeli povrede (fizičke i psihičke) koje su uzrokovale traumu. Svi bolujemo od PTSP-a i to nije upitno. Pitanje je samo u kojoj mjeri. Kako znamo da bolujemo od PTSP-a?
.
1. Ponovno proživljavamo traumatski događaj.
.
2. Izbjegavamo sve što nas podsjeća na traumatski događaj.
.
3. Povećana nam je anksioznost i nemamo sposobnost regulacije vlastitih emocija.
.
Trauma ostaje zaglavljena u našem sustavu dok je ne oslobodimo, a aktiviraju je svakodnevni događaji koji nas podsjećaju na nju, intenzivna tjelesna aktivnost, odnosno sve aktivnosti koje pokreću puno energije u tijelu (npr. seks, ples, upoznavanje nove osobe, učenje vožnje auta,…) ili potpuno umirivanje i bivanje sa sobom.
.
Zamislite da u ovom trenutku Vaše dijete zaplače ili da zaplače Vaš partner. Još bolje, možete se prisjetiti situacije kad je zaplakalo Vaše dijete ili neka Vama bliska osoba. Ako obratite pažnju na svoje vlastito tijelo, vidjet ćete da u njemu postoji automatska reakcija. Grč u želucu, pritisak u grudima ili napetost u ramenima. Ukoliko ne primjećujete vlastito tijelo u tim trenucima, to je indikator traume. To znači da niste u njemu već ste odvojeni od njega ili ste otupili svoje osjete i osjećaje.
.
Sad zamislite da taj plač traje neko vrijeme i vidite što se mijenja u Vašem tijelu. Sjetite se što radite kad Vaše dijete ili bliska osoba plaču. Pravite se da se ništa ne događa i ignorirate ih? Govorite im nije to ništa i sve će biti u redu? Želite da to što prije prestane? Ako postupate na neki od navedenih načina, tad pokušavate izbjeći sve ono što Vas podsjeća na traumatski događaj (a to su u ovom slučaju nečije suze).
 .
Počinjete li se derati na dijete, lupate ga po guzici da prestane, govorite mu da se srami, nabacujete mu krivnju zato što plače? U tom slučaju ponovo pokušavate dovršiti vlastitu traumu na vrlo nezdrav i povrjeđujući način. Tako dodatno retraumatizirate sebe i svoje vlastito dijete (ili partnera). Kad ste Vi plakali, Vaši roditelji su vrlo vjerojatno radili nešto od gore navedenog (kao i njima njihovi i tako generacijama u nazad). Budući da su u tom trenutku bili odvojeni od sebe, a i samim tim i od Vas, i ponovili su ovo dovoljan broj puta, Vi ste se “zarazili” razvojnom traumom. Vaš mozak je povezao plač i suze s batinama ili krivnjom ili sramom ili sa svim od navedenog. Svaki put kad krenu bilo čije suze (uključujući i Vaše vlastite), u Vama se pali alarm koji kaže opasnost i/ili životna opasnost jer je u Vašem sustavu, tijelu, mozgu i psihi plač povezan s gubitkom kontakta (što djetetu predstavlja životno ugrožavajuću opasnost tj. traumu).
.
Ukoliko dječje suze zamijenimo ljutnjom pa se sjetite situacije u kojoj se Vaše dijete bacilo na pod i počelo vrištati da nešto želi ili ne želi ili u kojoj Vama bliska osoba strelja ljutnju po Vama, opet ćete moći prepoznati reakciju u vlastitom tijelu ukoliko niste odvojeni od njega. I ponovo ćete se „smrznuti“ i ne reći ništa, tj. kasnije reći da ste ostali u šoku kad je druga osoba nešto rekla ili napravila. I to je jasan indikator traume. Ukoliko se pravite da to niste čuli ili ignorirate osobu, koristite se izbjegavanjem kao posljedicom traume. Možda divljački napadate osobu, okrivljujete i posramljujete, nalupate po guzici ako je dijete i na taj način (nezdravo) pokušavate dovršiti vlastitu traumu. I u ovom slučaju je naš mozak povezao vlastitu ljutnju sa životno ugrožavajućom opasnosti jer su roditelji prekidali kontakt s nama slanjem u kut, batinama, kritikom… kad smo bili ljuti.
.
Vidjet ćete da u oba slučaja može doći do otupljivanja, odvajanja i neosjećanja, odnosno do slabe emotivne samoregulacije i eksplozije na vlastito dijete/partnera kao jasan pokazatelj PTSP-a, odnosno toga da smo i sami proživjeli traumu. Sama trauma stvara osjećaj bespomoćnosti (pa ćemo pokušavati vratiti osjećaj moći na nezdrav način kontrolirajući okolinu, ponižavajući našeg partnera ili naše dijete i time ih dodatno traumatizirati) i krši osjećaj vlastite vrijednosti, a dodatnu anksioznost će nam stvarati pitanja i sumnje jesmo li dobri roditelji ili partneri.
.
PTSP i trauma ne moraju biti doživotna osuda. Ukoliko u ovom trenutku možete biti dovoljno hrabri i iskreni sa sobom i prisjetiti se situacija u kojima ste svoje dijete ili partnera doživljavali kao sabljastog tigra koji se upravo sprema s Vama omastiti brk, isti taj mehanizam (samo/promatranja) moći ćete iskoristiti i idući put u nekoj od navedenih situacija. Ono što pomaže je svakako stavljanje stvari u perspektivu. Vlastitu reakciju ne možete izbjeći. „Odluku“ da svoje dijete ili partnera doživljavate kao (smrtnog) neprijatelja ne donosite svjesno. To se događa automatski. Vaše dijete plače, Vi mu skrećete pozornost. Vaše partner vrišti, Vi vrištite na njega. Automatika. Ne možete promijeniti osjećaje koji se automatski okidaju. Ono što možete promijeniti je Vaša reakciju uz dosta truda, strpljenja i ponavljanja. Umjesto automatske reakcije možete udahnuti i izdahnuti pa to ponoviti još jednom. Istovremeno možete promatrati što radite zbog osjećaja koji su se pojavili. Kakva je reakcija u tijelu i što obično činite u takvim situacijama. Znatiželja i suosjećanje su u ovakvim situacijama od neprocjenjive važnosti. Stavljanje stvari u perspektivu je također jednako važno.
.
Preko puta Vas ne stoji sabljasti tigar nego malo dijete koje komunicira s Vama na jedini način koji zna. Preko puta je Vaše dijete koje je pet puta manje od Vas i ima 20+ godina manje životnog iskustva. Traži pomoć od Vas jer se ne zna nositi sa silnim osjećajima koji ga preplavljuju (kao ni Vi sami onda kad vrištite na njih, kritizirate ih ili udarate). Život Vam nije ugrožen iako će osjećaji generirani u sustavu (kao posljedica traume) govoriti suprotno. Znatiželja i suosjećanje koje imate prema sebi isto tako su potrebni i za drugu osobu. Što mi moje dijete želi poručiti? Koja je njegova potreba? Kako mu to mogu dati? Kako ga mogu bolje čuti i razumjeti? Kako mogu izaći iz filma (prošlosti) i biti ovdje i sada? Što mi je potrebno kako bih to učinio?
.
Ista stvar je i kad se radi o našem partneru ili bilo kojoj drugoj odrasloj osobi. Ne stoji preko puta nas sabljasti tigar nego osoba koja nas voli. I kojoj je eventualno teško pa nas možda kritizira, ili ignorira, ili nas je jednostavno zaboravila, ili… I jednako kao i dvogodišnje dijete (koje nažalost nije imalo prilike naučiti komunicirati o svojim osjećajima i potrebama) izražava svoje potrebe na potpuno neadekvatan način.
.
I budite spremni na pogrešku. Bila bi to teška vrsta nasilja prema sebi očekivati savršenstvo. Ono što pomaže nakon pogreške je popravak. Osim toga, ako nikad niste imali iskustvo empatičnosti, prisutnosti i brige za Vas, neke stvari će Vam biti jako teško izvesti. Da bi bili empatični prema drugima, moramo biti empatični prema sebi, a to možemo samo ako je netko bio empatičan prema nama. Novo iskustvo gdje imate empatičnu osobu blizu sebe dok ste ljuti ili tužni „preslaguje“ Vaš mozak i omogućuje da se na drugačiji način odnosite prema sebi, a samim tim i prema drugima.
.
U svakom trenutku biramo (unatoč našoj automatici) hoćemo li se okrenuti prema osobi, omekšati i otvoriti srce te se povezati s njom što stvara osjećaj sigurnosti (pogotovo kod djece), ili ćemo se okrenuti od osobe, otvrdnuti, zatvoriti srce i prekinuti kontakt (što je kad govorimo o djeci jednako životno ugrožavajućoj opasnosti koja uzrokuje traumu). Izbor je naš. Povećavamo li stres u svom životu (i nasilje u svijetu) i dodatno se retraumatiziramo ili stvaramo osjećaj mira sigurnosti, povezanosti i prostor u kojem naša trauma može biti dovršena i otpuštena iz uma i tijela?
 .
-Dane Cvijanović
 .







Leave a Comment

%d bloggers like this: