Suptilna prolaznost: Svaki susret završava rastankom (Buda) Reviewed by admin on . . Mislim da je život prečudan ukoliko ne prihvatimo trenutačnu prolaznost. Inače nas stalno sve iznenađuje, šokira: „Ne mogu vjerovati da se ovo dogodilo; stvar . Mislim da je život prečudan ukoliko ne prihvatimo trenutačnu prolaznost. Inače nas stalno sve iznenađuje, šokira: „Ne mogu vjerovati da se ovo dogodilo; stvar Rating: 0

Suptilna prolaznost: Svaki susret završava rastankom (Buda)

buda.

Mislim da je život prečudan ukoliko ne prihvatimo trenutačnu prolaznost. Inače nas stalno sve iznenađuje, šokira: „Ne mogu vjerovati da se ovo dogodilo; stvarno je čudno!“ I stalno imamo dojam da je život pun gubitaka.

 


Kriza srednjih godina

Zbog čega dolazi do krize srednjih godina? Zašto ne dolazi do krize ranih ili kasnih godina? Zašto u 42-oj? Možda zato što nam konačno počne svitati da nismo ista osoba koja smo bili prije 20 godina, ne možemo više raditi što smo nekoć mogli, imamo sve manje godina pred sobom, narastao nam je „pivski stomak“, sve teže nam je naći partnera. Ovo može pokrenuti osjećaj panike, nezadovoljstva, opsesije mladošću (svojom ili tuđom), kupovinu motora ili sportskog automobila i na koncu, prihvaćanje – ali zašto nam treba tako dugo dok nam ne svane? Zbunjuje nas to stalno nastojanje da pomirimo staru sliku o sebi s onim što vidimo sada, nakon što smo uporno ignorirali da se mijenjamo ne samo iz tjedna u tjedan već iz trenutka u trenutak, i to potpuno mijenjamo.

Smanjimo patnje starenja

Kad se pogledamo u ogledalo, razočarani smo: „O, ne podočnjaci su mi sve izraženiji!“

Ali, da ne prianjamo na to kako smo prije izgledali, ne bi nas uopće bilo briga! Kad bismo mogli prihvatiti svoju trenutačnu promjenu i otpustiti prianjanje na svoje tijelo od prije, puno brže bismo prihvaćali promjene na svom tijelu i prilagođavali se tim promjenama.
Isto je slučaj i s drugima, na primjer, našim vremešnim roditeljima i partnerima, možemo im dopustiti da budu tko jesu sada, umjesto što se stalno iščuđujemo nad njihovim promjenama i kako nisu isti kao što su nekad bili.

Trajno prijanjanje

Moramo sebi osvijestiti da iz trenutka u trenutak niti atom ne ostaje ni od nas ni od drugih ni od svijeta.

Dok god osjećamo da je ostao trag jučerašnje osobe, na primjer, prianjamo na stalnost — držimo se te ideje da se jedna te ista temeljna osnova donekle promijenila. Prianjanje na tu jednu te istu, osnovnu supstancu zove se „trajno prianjanje“.

Izliječimo prošlost

Ona bolna veza u kojoj smo bili u prošlosti – osoba s kojom smo bili u vezi više ne postoji. Osoba koja smo mi bili više ne postoji, niti jedan njen atom ne postoji, ne postoji niti u tragovima. Stvari koje su bile relevantne u toj vezi više ne postoje – postojale su u prošlosti, više ne postoje. Zašto ih onda rekonstruiramo?

Poznata je Heraklitova izreka: „Ne može se dva puta ući u jedan te isti tok rijeke.“ Navodno je rekao i: „Ne može se jednom ući u istu rijeku.“

U pravu je! Razmislite!

Oprost

A zahvaljujući našem shvaćanju suptilne prolaznosti, ako smo s nekim jučer došli u sukob, danas ih možemo gledati novim očima, znajući da osoba s kojom smo se sukobili više ne postoji. Kad počnemo shvaćati suptilnu prolaznost, možemo otpustiti sva naša zamjeranja i prebaciti se u područje oprosta.
Oprost je sasvim usmjeren na otpuštanje prošlost i na to da se krene dalje.

Možemo se zapitati koliko je ljudi u našem životu s kojima bismo to voljeli napraviti – otpustiti prošlost i krenuti dalje. Suptilna prolaznost nam daje slobodu da to napravimo.

Kako se nositi sa stvarima za kojima žalimo

Ova nam mudrost pomaže i da otpustimo stvari za kojima žalimo i nostalgiju. Na primjer, možda mislimo kako smo potratili tolike godine na vezu, projekt i slično koji su završili u slijepoj ulici, te prianjamo na njih, misleći: „Moram spasiti što se spasiti da!“ I zato ne možemo otpustiti. Međutim, najbolji način da otpustimo prošlost je da prigrlimo sadašnjost.  Od vremena bez početka smo uradili jako puno stvari sa svima, a sve su one poput minulih snova. Otpustite ih – davni snovi su već zaboravljeni, a ovi skoriji nisu ništa tvarniji, samo ih još nismo zaboravili. Ne moramo čekati da ih zaboravimo prije nego što ih možemo otpustiti; možemo jednostavno shvatiti da tu i nema ničeg na što bi se moglo prianjati jer bi to bilo kao da ne puštamo sinoćnji san. Ne moramo čekati da vrijeme zacijeli stvari, odnosno da se dogodi dovoljno stvari, novih sjećanja koja će istisnuti stare stvari pa ćemo konačno moći zaboraviti i krenuti dalje. To može trajati mjesecima, godinama. Puno brže možemo zacijeliti budemo li koristili svoju mudrost i odlučnost. A ako je prošlost bila dobra, želimo da se opet ponovi ili nastavi. Ali ona je i dalje prošlost, to jest prošla, pa trebamo uživati i danas, a ne biti nostalgični ili melahonlični.

Kao što je Buddha rekao: Svaki susret završi rastankom.

Razlog tome je što se pojavnosti neminovno promijene, ali ljubav i mudrost mogu ostati zato što su one poput samog oceana. Želimo li oplakivati nešto što ne možemo više imati, odnosno sreću zbog nečega što je nestalo, ili želimo skroz uživati u nečemo što imamo, tj. mir i blaženstvo vlastitog uma?!

U svojim učenjima Mahamudre, Poštovani Geshe Kelsang nas uči da sve koncepcijeske misli koje prianjaju na trajnost, a koje su ionako poput mjehurića od sapunice rastvorimo u mir i jasnoću svog uma. I zaista uživamo u tom dubokom miru. Onda, iz dana u dan, iz trenutka u trenutak, možemo uživati i u svim pojavnostima koje proizlaze iz tog uma.

Izvor







Leave a Comment

%d bloggers like this: