Priča o Pepeljugi: Stvarno je postojala, ali – čija je bila? Reviewed by admin on . . Plavokosa ljepotica napustila je bal prije ponoći. Najznačajniji trag: mala staklena cipela. Prvi put viđena u antičkim spisima, posljednji u Disneyevom crtan . Plavokosa ljepotica napustila je bal prije ponoći. Najznačajniji trag: mala staklena cipela. Prvi put viđena u antičkim spisima, posljednji u Disneyevom crtan Rating: 0

Priča o Pepeljugi: Stvarno je postojala, ali – čija je bila?

pepeljuga.

Plavokosa ljepotica napustila je bal prije ponoći. Najznačajniji trag: mala staklena cipela. Prvi put viđena u antičkim spisima, posljednji u Disneyevom crtanom filmu. Nalazaču slijedi nagrada…

Grčka Pepeljuga

 


Onima koji sumnjaju u postojanje Pepeljuge nasmijale bi se sve djevojčice svijeta, ali i čuveni grčki filozof i geograf Strabon (63 g. p. n. e. – 24 g.) koji je tvrdio da zna pravi identitet glavne junakinje jedne od najpoznatijih svjetskih bajki. Kako je ostalo zabilježeno u njegovim spisima, Disneyeva princeza zaista je postojala i živjela je u jugoistočnoj Trakiji, negdje oko petstote godine prije naše ere. Prava Pepeljuga zvala se Rodopida. Bila je to plavokosa Grkinja izuzetne ljepote, čije ime u prevodu znači „ona koja ima rumene obraze”.

Njezin uzbudljiv život toliko je ličio na bajku da je na kraju upravo to i postao. U međuvremenu, priča o ljepotici koja sreću nalazi u prinčevom zagrljaju raširila se cijelim svijetom, te danas gotovo svaka zemlja ima svoju verziju Pepeljuge. Ruska, srpska, kineska, vijetnamska, njemačka… Sve one, na svoj način, govore o društvenim i kulturološkim osobinama tla na kojem su nastale, kao i o neiscrpnoj mašti onih koji vijekovima pripovijedaju istu priču na bezbroj različitih načina. Sudbina lijepe Grkinje i njen put od sirote djevojke do faraonove supruge pokazali su kako život zaista može biti bajka.

Pustolovina lijepe Rodopide počinje kad je, nakon što je prodaa robovlasniku Karaksosu, inače bratu čuvene starogrčke pjesnikinje Sapfo, završila u Egiptu. Među tamnoputim robinjama djevojka se isticala ljepotom, ali i bijelom puti. Karaksos je bio zadivljen Grkinjom toliko da joj je poklonio staklene cipelice koje odražavaju svjetlost od koje kao da je djevojka i bila sazdana. Umjesto maćehe i polusestara, mrzile su je ostale robinje, zavideći joj na tome što je obuzela punu Karaksosovu pažnju. Antička Pepeljuga nije posjećivala balove, ali je jednom prilikom boravila na velikoj svečanosti u egipatskom gradu Memfisu.

Tu ju je ugledao i sam faraon Amazis koji se zaljubio u plavokosu ljepoticu i poželio se njome oženiti. Budući da poslije svečanosti nije mogao pronaći djevojku, naredio je Horusu, bogu kraljevske vlasti, da je pronađe. Horus se pretvorio u orla, odletio do devojke i uspio joj uzeti jednu staklenu cipelicu. Faraonove sluge isprobale su cipelicu na svakoj ženskoj nozi u kraljevstvu i Rodopida je pronađena. Lijepa Grkinja postala je faraonova žena i uzor svim Pepeljugama širom Zemljine kugle koje su se kasnijih vijekova poudavale za prinčeve.

Pepeljuga iz Kine

U Strabonovu priču bi se lako povjerovalo da se nisu pojavili i Kinezi koji su tvrdili da je Pepeljuga bila kineska carica koja je živjela u vrijeme dinastija Chin (221–207. g. p. n. e.) i Han (202–220). Jedna od najpoznatih kineskih bajki govori o tome. Naime, mlada Je-Shen rano je ostala bez oca, te je morala trpjeti surovost zle maćehe. U teškoj nevolji pomagala joj je zlatna ribica koja je svaki dan dolazila do obale rijeke i djevojci ispunjavala po jednu želju. Maćehi je ovo smetalo, te se dosjetila da skuha ribicu i posluži je djevojci.

 Kad je saznala da je pojela prijateljicu, Je-Shen je tugovala, ali joj je ubrzo, kao i svim Pepeljugama, stigla pomoć. Utješio ju je starac koji joj je rekao da se pokloni ribljim kostima koje imaju iscjeliteljsko i čarobno djelovanje. Djevojka je, zatim, dobila najljepšu haljinu i skupocjene cipelice napravljene od riblje krljušti. Uređena po ondašnjoj modi, osvojila je srce kineskog cara i postala carica.

 Neobična kineska Pepeljuga razlikuje se od ekraniziranih priča koje svi dobro poznajemo. Niz motiva iz Disneyeve radionice koja se bavila Pepeljugom – kao što su pomoć vile i miševa, pretvaranje bundeve u kočiju, a guštera u lakeje – potječu iz najstarije europske verzije Charlesa Perraulta (1628–1703), začetnika moderne europske bajke. Najčitanija verzija svakako je njemačka, ona koju su objavili braća Jakob (1787–1863) i Wilhelm (1786–1859) Grimm. Ona sadrži niz zanimljivih detalja koji pokazuju kako su žene za ljepotu oduvijek činile gotovo sve. Pepeljugine sestre, prije nego što odu na bal, danima se izgladnjuju da bi ušle u svečane haljine. Budući da su im noge prevelike da stanu u staklenu cipelicu, jedna od njih će sebi odsjeći palac, druga petu. Ovi detalji rijetko se sreću u crtanim filmovima.

Srpska Pepeljuga Mara

Poznato je da su braću Grimm izuzetno zanimale srpska književnost i kultura. Oni su na njemački preveli nekoliko pjesama i priča, a uz pomoć Vuka Karadžića (1787–1864) naučili su i srpski jezik. Od Vuka su čuli i „srpsku Pepeljugu” koja ih je zagolicala neobičnim i arhaičnim motivima. Naime, Vukova priča o Pepeljuzi objavljena je u Beču 1853. godine, i u njoj se vidi jak utjecaj sredine u kojoj je nastala.

 Pepeljugino ime bilo je Mara, a najviše vremena provodila je oko vatre i pepela zbog čega je i dobila poznati nadimak. Njezina nesreća počinje onoga trenutka kad joj je u jamu, pokraj koje je prela, upalo vreteno, zbog čega se njena majka pretvorila u kravu. Zla maćeha ponovo, kao i u kineskoj verziji, želi napakostiti Pepeljuzi, te naređuje da se krava zakolje i na prevaru da djevojci da jede njezino meso. Saznavši da je prevarena, Mara se rastuži, ali joj pomoć pružaju kravine čarobne kosti.

Za razliku od europskih, ova Pepeljuga ne nosi cipelice, već obične papuče, a umjesto na bal, ide „u crkvu na neđeljnu liturđiju”. Ovi motivi nisu slučajni. Budući da je bajka nastala u siromašnoj patrijarhalnoj sredini, razumljivo je da djevojka nosi papuče. Liturgija je, pak, bila mjesto okupljanja i možda jedna od rijetkih prilika kad je srpska djevojka sebi mogla priuštiti da se svečano odjene i, bar za trenutak, napusti svoj dom. Na kraju bajke maćeha će Pepeljugu od princa sakriti pod korito. Njezino prisustvo objavit će pijetao koji će, skočivši na korito, glasno zakukurikati. Pojava pijetla nije slučajna. On, u skladu s narodnim vjerovanjima, najavljuje dan, prestanak djelovanja zlih i nečistih sila i ponovno vraćanje sklada i ljubavi.

Vijetnamska verzija

Vijetnamska verzija ove bajke sadrži jedan zanimljiv motiv. Mala Tam u sukobu je sa svojom sestrom koja je, poput nje, zaljubljena u princa. U njenim poduhvatima pomaže joj sama boginja Milosti. Želeći da po svaku cijenu osvoji princa, Tam će nagovoriti svoju mlađu sestru da skoči u bazen ključale vode, da bi na taj način postala najljepša u kraljevstvu.

Simbolika

Da je Pepeljuga više od bajke pokazuje i teorija arhetipova koju je zasnovao švicarski psihijatar Carl Gustav Jung (1875–1961). Moguće je da se ova priča nije prenosila iz naroda u narod, već da se spontano stvarala u svijesti svakoga od njih. Uzrok tome je postojanje kolektivnog nesvjesnog, najdubljeg i najmračnijeg prostora ljudske duše, temelja ličnosti u kome se nalazi duhovno iskustvo pokoljenja predaka.

Osnovne jedinice kolektivnog nesvjesnog su arhetipovi, a to su obično važni životni ciklusi, kao što je, između ostalog, i brak. Točnije, Pepeljuga je priča o odvajanju djevojke od sigurnog roditeljskog okrilja, prolazak kroz razne nevolje i iskušenja i, na kraju, stupanje u zajednicu s voljenim čovjekom. Priča o stupanju djevojke u brak javlja se putem različitih simbola, ovisno od zemalja u kojima je bajka nastajala. Prema tome, Pepeljuga je jednako antička i kineska princeza, ali i svaka žena koja prolazi kroz ovaj postupak.

Različite verzije ove bajke govore mnogo i o magijskim obredima koji su se u stara vremena zaista primjenjivali. Naime, zadaci koje maćeha daje Pepeljugi najčešće su sakupljanje sočiva, namotavanje vune na kokošku, pecanje, čišćenje. Sve ove radnje zahtijevaju ponavljanje i vezuju se za narodne obrede. Njeni pomoćnici najčešće su životinje korištene u magijskim obredima: gušteri, ptice i miševi.

Pa i samo Pepeljugino ime višestruko je simbolično. Pepeo se uglavnom vezuje za mitsku pticu Feniksa koja umire i ponovo se, iz njega, rađa. Osnovna simbolika ovoga mita je u preporodu i uskrsnuću. Kao što je za novi život potrebno umrijeti, tako je i za udaju potrebno biti Pepeljuga. U različitim oblicima, ova bajka prenosi istu poruku da ljubav na kraju pobjeđuje, a žrtva i nada uvijek se isplate. Što se tiče Pepeljuga, njih je oduvijek bilo i izgleda da će ih i biti.

Izvor:







Leave a Comment

%d blogeri kao ovaj: