Finski odgoj: Djeca u školi u odjeći iz second shopa Reviewed by admin on . . Finski roditelji, kao i svi ostali na svijetu, vole svoju djecu, ali im tu ljubav ne pokazuju  kroz kupovinu  skupih stvari, bez smisla i svrhe. Iako su Finci . Finski roditelji, kao i svi ostali na svijetu, vole svoju djecu, ali im tu ljubav ne pokazuju  kroz kupovinu  skupih stvari, bez smisla i svrhe. Iako su Finci Rating: 0

Finski odgoj: Djeca u školi u odjeći iz second shopa

finska.

Finski roditelji, kao i svi ostali na svijetu, vole svoju djecu, ali im tu ljubav ne pokazuju  kroz kupovinu  skupih stvari, bez smisla i svrhe. Iako su Finci mnogo bogatija nacija od  svih nacija na Balkanu,  djecu u školu ne šalju u mondenoj garderobi, u kojoj ne smijju ni da se igraju, jer je mogu iscijepati ili isprljati, u kojoj ne mogu trčati po dvorištu, prevrtati se po travi, već je odjeća udobna, skromna i prilagođena djeci. Finci se ne vole razbacivati. pa djeca u tom periodu često dobivaju polovnu odjeću, jer je brzo izrastu, a i zato jer se djeca tada puno igraju, druže u prirodi, i najbitnije je da je odjeća takva da ih ne sputava.

Second hand  prodavaonice su pravi izbor, i tu se kupuje dosta toga, naravno ne i obuća. Do prvih malih matura, djeci se ne kupuju, ili  bar veoma rijetko, nove i skupe stvari, i nitko zbog toga ne pravi pitanje. To je tako normalno. Danas je izgleda postalo pravilo da se siromašne nacije utrkuju tko će kupiti skuplju odjeću, dok su Finci jednostavno operirani od toga, bar ne u periodu kada to nema smisla.

Iako u Finskoj roditelji nemaju nikakve izdatke oko školovanja djece, ekskurzija, užine, jer sve to plaća država, oni se ne rasipaju novcem i jako su racionalni. Djeca i u najmlađem školskom uzrastu ostaju sama kod kuće, idu sama ili s prijateljima u školu i generalno, puno su samostalnija od djece  u Srbiji.

Ali tu nisu naša djeca učinila to stanje takvim, već roditelji, i ne iz zle namjere, ali definitivno čineći medveđu uslugu djeci. Zato je neophodno, radi obostranog dobra, da roditelji  svoju djecu, još od najranijih godina, uče svemu onome što će im pomoći da postanu odgovorni i samostalni.

Finci od malena uče djecu da obavljaju razne poslove u kući, u skladu s njihovim  psihofizičkim mogućnostima, i tu nema kompromisa. Djeca u Finskoj zbog toga, rad u kući ne doživljavaju kao neki teret, kaznu i moranje, već kao nešto sasvim normalno i podrazumijevano. Uopće, kako je igra nešto što finskoj djeci nikad i nikako nije uskraćeno, tako se i primjerene radne obaveze podrazumijevaju. Finska je država kojoj su znanje i rad veoma bitni, pa je zato u osnovnim školama zanatstvo obavezan predmet od prvog razreda, a od 7 – 9 razreda i predmet domaćinstvo, gdje uče kuhanje, serviranje, financije u domaćinstvu, zdravlje u ishrani. Djeca uče tijekom školovanja da pletu, kroje, šiju da rade s drvom, obavljaju sitnije popravke u kući, peglaju…

U Finskoj djeca nemaju domaće zadatke, jer se smatra da je izuzetno bitno da djeci ostane vrijeme za igru i slobodne aktivnosti. Finci shvaćaju da djeca polaskom u školu ne postaju odrasli, već su i dalje samo djeca ali i školarci. Upravo zato me nekada čudi, zašto i danas postoje domaći zadaci, koji dodatno oduzimaju djeci vrijeme za tako prijeko potrebnu igru, a ako uzmemo u obzir da se mnoga djeca, polaskom u školu upisuju na balet, na klavir, tečajeve jezika, često, ne svojom voljom, dok sve to postignu tijekom dana, njima je, na žalost, pravo na igru onemogućeno.

To svakako nije dobro. Kada bi škole ukinule domaće zadatke, bar do petog razreda, kada bi roditelji djeci uveli neke umjerene izvannastavne aktivnosti, a ostalo ostavili djeci samo za igru, djeca bi bila sretnija, ali nikako manje uspješna, naprotiv.

U Finskoj se i nastavni sadržaji u ovom uzrastu, odvijaju kroz igru, a često se nastava održava i u prirodi, na zraku. Opuštena atmosfera, učenje kroz igru i čest boravak na svježem zraku, doprinosi uspjehu djece. Finska je tu pravi primjer.

Ono što je također, po mom mišljenju, bolje u Finskoj je i to, da djeca, dolaskom u prvi razred, nikako nisu primorana da sjede mirno u klupama, jer je to za njihov uzrast, i neprirodno i mučno. U Finskoj djeca mogu doći do ploče, do prijatelja, da sjede na klupama jer je poenta da svi pričaju i diskutiraju o lekciji, a ne da sjede mirno. Sjedenje mirno i maksimalna koncentracija se razvijaju postepeno, i kada malo odrastu, djeca već i sama sjede u klupama, bez primoravanja. Bitno je da se prati priroda djeteta…a u prirodi djeteta tog uzrasta, nije sigurno da sjedi mirno, bar ne prve godine polaska u školu. Stjecanje discipline, radnih navika, odgovornosti, usvajanje novih pravila ne ide ni preko noći, niti treniranjem strogoće.

family.rs

Leave a Comment

%d bloggers like this: