Filozofija ispunjenog života: Slijedite svoje blaženstvo! Reviewed by admin on . . Mitolog i pisac Joseph Campbell (26. 03.1904. – 30.10. 1987.) je 1985. godine dao intervju legendarnom Billu Moyersu, koji se nastavio sljedeće godine u Ameri . Mitolog i pisac Joseph Campbell (26. 03.1904. – 30.10. 1987.) je 1985. godine dao intervju legendarnom Billu Moyersu, koji se nastavio sljedeće godine u Ameri Rating: 0

Filozofija ispunjenog života: Slijedite svoje blaženstvo!

balans.

Mitolog i pisac Joseph Campbell (26. 03.1904. – 30.10. 1987.) je 1985. godine dao intervju legendarnom Billu Moyersu, koji se nastavio sljedeće godine u Američkom muzeju historije u Njujorku. Od ukupno 24 sata snimljenog materijala, načinjeno je 6 jednosatnih epizoda koje su emitirane na PBS-u 1988. nakon Campbellove smrti, taj serijal je jedan od najpopularnijih serijala u historiji javne televizije.


Moyers i tim iz PBS-a su smatrali da je cjelokupan snimak, čije tri četvritine nisu prikazane, toliko bogat sadržajem da zaslužuje da bude sačuvan i da zaslužuje pažnju javnosti. Nedavno nakon prikazivanja, cjelokupan transkript je objavljen kao „Moć mita“ — diskusija o Campbellovim pogledima na spiritualizam, mitove, i mitologiju. Knjiga nije ništa manje — otkriće mudrosti o ljudskom iskustvu u nivou s remek djelima poput Toroovih dnevnika, bilježnice Simone Weil, Rilkeovih Pisma mladom pjesniku, i Hodočasnikom kod Tinker Krika Annie Dillard.

Kako Moyers napominje u uvodu, Campbell je kao najveću ljudsku grešku vidio „grijeh nehotice, nebivanje opreznim, ne sasvim svjesnim“. Ovo je možda najvažniji dio razgovora, koji se bavi poslovicom koja obuhvaća Campbellovu životnu filozofiju: „Pratite svoje blaženstvo.“ Decenijama prije nego što je tiranija balansa posao/život dostigla svoj moderni krešendo, Campbell je poslušao vapaj duše i s nevjerojatnom elegancijom identificirao korijen našeg egzistencijalnog zadovoljstva. Moyersu je rekao:
„Ako pratite svoje blaženstvo, stavljate sebe na put koji je oduvijek bio tu, čekao vas, život koji treba da živite nije onaj koji sada živite. Gdje god da ste, ako pratite svoje blaženstvo, uživate u tom saznanju, da je život u vama, sve vrijeme.“

Da bi pronašli svoje blaženstvo, Campbell nastavlja, potrebno je nešto što on naziva „sveto mjesto“ — prostor u kojem možemo da pogledamo u sebe i gdje možemo nesmetano stvarati. Ovo nije nikakva mistična ideja, već nešto što mnogi pisci i umjetnici rade u praksi u vidu svojih čudnih rituala, nešto što je kognitivna nauka pronašla u istraživanju psihologije savršene dnevne rutine. Ali Campbell vidi kroz praktične rituale kretivnosti i dolazi do duboke psihe i duhovnih nagona — do one potrebe za „stanjem blaženstva“ u kojem se povezujemo sa sobom:
„Sveti prostor je neophodna stvar za sve nas danas. Morate imati sobu ili određeno vrijeme tijekom dana, gdje ne znate što je bilo u novinama jutros, ne znate tko su vam prijatelji, ne znate što kome dugujete, ne znate što vama duguju. Ovo je mjesto gde jednostavno možete iskusiti sve i pokažete što ste i što možete biti. Ovo je mjesto kreativne inkubacije. Na početku se možda neće ništa događati. Ali ako imate sveto mjesto i koristite ga, nešto će se dogoditi prije ili kasnije.“

Naši životi su postali tako ekonomični i praktični da kako postajemo stariji, potraživanja su sve veća da jedva znate gdje ste ili što namjeravate. Uvijek radite nešto što vam nije potrebno. Gdje je tu blaženstvo. Morate pokušati da ga nađete.“

Dva vijeka nakon što je Kirkegard govorio protiv kukavičluka gomile, Campbell govori o tome da često gubimo svoj put ka blaženstvu jer društvo ograničava pojmove društvenog uspjeha u dosadne, sigurne stvari:
„Karakteristika demokracije da je vladavina većine se shvaća kao efektivna ne samo u politici već i u razmišljanju. U razmišljanju, naravno, većina je uvijek u krivu.

Funkcija većine u odnosu na duh je da pokuša slušati i otvori se ka nekome tko je doživio iskustvo izvan hrane, skloništa, potomstva i bogatstva.“

Otvaranje tim značajnijim dimenzijama blaženstva, Campbell insistira, je jednostavno dopuštanje vašem životu da govori:
„Stalno doživljavamo nešto, što nam s vremena na vrijeme može pokazati neki smisao, malo intuicije da nas usmjeri gdje je blaženstvo. Zgrabite to. Nitko ne može da vam kaže što će to biti. Morate naučiti da prepoznajete svoju dubinu.“

U duhu koji podsjeća na prelijepu meditaciju o zadatku pjesnika da bude svedok univerzumu, Campbell ukazuje na pjesnike kao najpažljivije slušatelje jezika blaženstva:
„Pjesnici su oni koji su odabrali profesiju i stil života kod kojeg su oni u dodiru sa svojim blaženstvom. Većina ljudi brine o drugim stvarima. Bave se ekonomskim i političkim aktivnostima, ili bivaju pozvani u rat za koji nisu zainteresirani, i može biti prilično teško držati se te pupčane vrpce pod tim okolnostima. To je tehnika koju svako mora smisliti za sebe.

Ali većina ljudi koja živi u tom domenu koji se može nazvati povremenim brigama ima potencijal koji se može ostvariti u ovom drugom polju. Znam to, viđao sam da se događa kod učenika.“

Kada se osvrnemo na to kako je došao do ovog pojma pronalaženja vlastitog blaženstva, Campbell dolazi do ključne razlike između religije i sekularne duhovnosti:
„Došao sam do ove ideje o blaženstvu zato što u Sanskritu, koji je veliki spiritualni jezik svijeta, postoje tri izraza koja predstavljaju ivicu, mjesto skoka u ocean transcedentnosti: Sat, Čit i Ananda. Riječ Sat znači biti. Čit znači svijest. Ananda znači blaženstvo ili uznesenje. Pomislio sam „ne znam je li moja svijest ispravna svijest ili ne, ne znam jeli  ono što znam o svom življenju ispravno ili ne, ali znam gdje je moje blaženstvo. Držat ću se svog blaženstva, a ono će me dovesti do moje svijesti i mog bića.“ Mislim da je to uspjelo.

Religiozni ljudi govore da nećemo iskusiti blaženstvo dok ne umremo i odemo u raj. Ali ja vjerujem u doživljavanje blaženstva što je više moguće dok smo još uvijek živi.

Ako pratite svoje blaženstvo, krećete se na put koji je oduvijek bio tu, čekao vas, i život koji živite nije onaj koji biste trebali živjeti. Kada to vidite, počet ćete da upoznajete ljude koji su povezani s vašim blaženstvom, i oni otvaraju vrata ka tome za vas. Ja kažem, pratite svoje blaženstvo i ne bojte se, vrata će se otvoriti tamo gdje niste očekivali da se nalaze.“

Najnezgodniji ali vitalan dio u nalaženju blaženstva, rekao je Campbell, je element neizvjesnosti — spremnost da se, kako je to opisao Rilke „živi pitanje“ umjesto da se jednostavno prihvaćaju gotovi odgovori:
„Avantura je nagrada sama po sebi — ne uvijek opasna, s negativnim i pozitivnim ishodima, koji su svi izvan naše kontrole. Svi pratimo svoj put, ne puteve naših očeva i majki. Život može presušiti baš zato što niste u svojoj avanturi.

Postoji nešto unutar nas što zna kada smo u centru, kada smo pod reflektorima ili ne. Kada se sklonite sa svjetla da zaradite novac, gubite svoj život. Ali ako ostanete u centru i nemate novac, i dalje imate svoje blaženstvo.“

Izvor

Leave a Comment

%d bloggers like this: