Draga moja obitelji, i dalje me strahovito nervirate iliti koliko smo zaista produhovljeni? Reviewed by admin on . . “Ako želite da znate koliko ste zaista produhovljeni provedite neko vrijeme sa svojojm obitelji“. Ne mogu se sjetiti tko je napisao ovu genijalnu misao, ali p . “Ako želite da znate koliko ste zaista produhovljeni provedite neko vrijeme sa svojojm obitelji“. Ne mogu se sjetiti tko je napisao ovu genijalnu misao, ali p Rating: 0

Draga moja obitelji, i dalje me strahovito nervirate iliti koliko smo zaista produhovljeni?

obitelj.

“Ako želite da znate koliko ste zaista produhovljeni provedite neko vrijeme sa svojojm obitelji“. Ne mogu se sjetiti tko je napisao ovu genijalnu misao, ali pouzdano znam da je vjerodostojno mjerilo našega duhovnog napretka. Dakle, lijepo posjetite rodni kraj i provedite izvjesno vrijeme s najbiližima i the show must go on!

Za sebe ne mogu reći da sam nešto posebno duhovno razvijena, mudra ili staložena… Ali se ipak trudim upoznati sebe, razumjeti glas svoje duše i spoznati onaj mir za kojim čitavo moje biće vapi kao davljenik za zrakom. Moje buđenje je počelo bolno (kao i kod većine ljudi), život te natjera da padneš na dno dna i da pomisliš da izlaza nema. Put samospoznaje je bio vrlo spor i trnovit, prepun uspona i padova, razočarenja pa rađanja nove nade i tako u krug. Uglavnom sve je krenulo od čuvene Tajne, upoznavanja za Zakonom privlačenja i raznoraznim mentalnim tehnikama, pa onda energijama i njihovom primjenom u liječenju sebe i drugih (mada sam od početka imala dovoljno zdravog razuma da ne umišljam da ja mogu liječiti ljude slanjem energije, valjda zato što sam bila svjesna da sam i sama dovoljno sjebana i da prvo moram sebi pomoći pa onda svima drugima, ako to netko uopće bude tražio od mene?!). I tako sam valjda ispucala sav raspoloživi „sadržaj za prosvjetljenje“, a da mir nisam pronašla. Ipak moram priznati da sam se mnogo promijenila, mogu čak reći da sam postala bolja osoba, ali i dalje đavo u meni nije mirovao, samo se na momente umirivao dajući mi lažni osjećaj slobode.

I tada, nakon toliko godina rada na sebi, ja sam konačno pukla! Svu duhovnost sam otjerala u tri lijepe, proklinjući dan kada sam sve to upoznala! Kakava vizualizacija, spisak želja i ciljeva kada dobijam samo loše kopije željnog?! Želim živjeti u bogatoj europskoj državi (jer u inozemstvu je spas, zar ne?)! I znate što sam privukla? Da živim u najbogatijoj državi na svijetu ALI da radim kao služavka! Sad ćete reći da nisam dobro definirala želju i da moramo biti vrlo prezicni kada od Univerzuma nešto zahtijevamo (kao da je Univerzum, blago rečeno, debilan pa mi, sa svojim superiornim mozgovima, moramo vrlo pažljivo podsjećati što točno želimo). Oh, i te kako sam jasno i glasno izrazila šta želim, ali eto dobila sam tu malu tragikomediju. I naravno to s inozemstvom nije jedini primjer kako se Bogovi grohotom smiju našem egoizmu i „kreiranju vlastite realnosti“, ali pišem o ovom događaju jer sam tada definitivno pukla i sve otjerala dođavla!

Ne mogu vam opisati tu količinu očaja, bijesa i ljutnje pomiješanih s ogromnom dozom ludila! Kakav košmar i kakav pad! Pala sam dublje nego što sam bila na početku, pijre upoznavanja sa svijetom s one strane ogledala.
E, onda se pojavio Proces prisutnosti za koji sam se uhvatila, jer više nisam imala kud. Ili ću još to isprobati ili ću potonuti u vrlo ozbiljan mrak (iz kojeg se vjerojatno nikad ne bih vratila). I tada je počela moja suštinska transformacija. Ona u kojoj se suočavate sa svojim bolnim uspomenama iz najranijeg djetinjstva odakle je sve počelo, pa onda idete još dublje i dublje… Jer naše biće je mnogo kompleksnije nego što smo u stanju pojmiti. Tu sam već počela da uviđam uzročno-poslijedične veze koje su mi krojile život i počela sam prekidati začarane obrazce ponašanja. S’vremenom sam spoznala da postoji mnoštvo metoda i psiholoških terapija zasnovanih na sličnom principu u kojem je suština da se suočimo s najdubljim strahovima i emocijama od kojih smo čitav život bježali, čak ne znajući da bježimo, jer kao što vidite, planeta zemlja je manje-više svijet živih mrtvaca iliti zombija. Jadni ljudi misle da žive, a zapravo samo vegetiraju u svijetu matrixa nesvjesni darova koje im je Bog podario.

E, nakon svih tih spoznaja počela sam uviđati da je neophodno da sklopim mir sa svojom obitelji (iako, u suštini, nikad nisam pretjerano ratovala s njima, ali sam zato na energetskom nivou bila i te kako zablokirana). I tako sam nakon mukotrpnog suočavanja s vlastitim  demonima konačno povjerovala da sam u miru sa mojim najbližima, ali…(pretpostavljam da su se Bogovi i ovoga puta zagrcnuli od smijeha).

Bliži se vrijeme praznika i ja trebam putovati u rodni kraj. Kako se približava datum polaska, umjesto radosti osjećam sve veću nervozu. Opa, dakle toliko o tvome miru, rekoh sebi sarkastično ne znajući da li da se smijem ili vrištim od muke! Suvišno je prepričavati kako sam se osjećala čitavo vrijeme boravka, dovoljno je da kažem da sam se toliko puta ugrizla za jezik da mi je i sada pun rana. A za jezik sam se grizla da ne bih, u naletu bijesa, izvrijeđala ljude koje najviše volim, jer ne znaju šta rade… A očigledno ne znam ni ja, samo sam za mrvicu svjesnija od njih koji još spavaju u dubokoj masovnoj hipnozi. Krenem da vrisnem: zašto gledate to smeće na tv? Zašto se ne hranite zdravije? Kako možete čitav život igrati iste uloge ne poželjevši da se promijenite i pri tom čitavo vrijeme kukajući kako ste nezadovoljni? Ali srećom krvnički sam grizla jezik i nisam rekla skoro ništa od toga, barem ne tonom koji odaje količinu moga bijesa. Jer ne mogu ja ispravljati krivu Drinu! Zaista ne mogu, ma koliko se trudila. ko sam ja da ljudima mijenjam način života, a da oni to ne traže od mene? Jedino što mogu je da ih prihvatim takve kakvi jesu, bez ljutnje i bijesa koji mi razara utrobu. Naravno lako je reći, ali osjećati se tako mnogo je teže. Ali eto, ja sam se ponadala da sam barem malo prevazišla stare sheme ponašanja i da ću biti drugačija, međutim daleko sam od toga.

Zašto ovo pišem? Valjda zato što želim da prihvatim sebe takvu kakva sam sada. Daleko od mira i spokoja, a opet barem donekle budna i osviještena. Ego u meni vrišiti: zar nakon toliko godina muke i truda ti i dalje ne možeš biti mirna u krugu obitelji, pa čemu sve to? Iskreno, ne znam čemu sve to, ali znam da sam svejedno zahvalna Bogu što sam krenula ovim putem kojim se rjeđe ide. Ne znam kuda će me odvesti ni hoću li ikada u ovoj inkarnaciji pronaći taj čuveni mir u duši, ali svejedno se ne kajem što koračam stazama kojim ipak koračaju oni najhrabriji među nama.
Iako je teško čistiti sebe, odustajanje ne dolazi u obzir, jer nas život pritišće da se okrenemo vlastitom probražaju, htjeli mi to ili ne. Ali pitanje je tko pristaje na istinsko buđenje, a tko beži u lažni raj koji mu pruža moderno društvo, a svi dobro znamo da sex, droga i rock’n’roll služe samo kao privremeni spas posle kojeg tonemo u još dublji mrak.

Jelena

carobnemisli.com







Comments (1)

  • Ina

    Dobar si put prešla, nemoj na kraju da odustajes :-D. Kao što si rekla, nosiš bes u sebi koji kriješ iz pristojnosti, ujedno osuđujes roditelje i namećes im ono što ti misliš da je ispravno. Tako to ne ide. Umesto besa, fali ti ljubav. Kad bude bilo ljubavi, neće biti osudjivanja i nametanja iako si ti možda u pravu, jer nije bitno biti u pravu, već biti srećan. A svako od nas ima pravo na svoj put i svoj život, pusti ljude da žive onako kako najbolje umeju, jer tim besom i rečima možeš samo isto to i da dobiješ. Pozz 😀

    Reply

Leave a Comment