De Mello: Za sve vas koji želite promjenu Reviewed by admin on .   Poduzimate li išta da se promijenite? Imam jedno veliko iznenađenje za vas, puno dobrih vijesti! Ne morate učiniti ništa. Što više činite, postaje sve go   Poduzimate li išta da se promijenite? Imam jedno veliko iznenađenje za vas, puno dobrih vijesti! Ne morate učiniti ništa. Što više činite, postaje sve go Rating: 0

De Mello: Za sve vas koji želite promjenu

 

duhovnost

Poduzimate li išta da se promijenite? Imam jedno veliko iznenađenje za vas, puno dobrih vijesti! Ne morate učiniti ništa. Što više činite, postaje sve gore. Sve što morate učiniti je da shvatite. Razmislite o svojim čuvstvima prema nekome s kim živite ili radite, a koga ne volite, i tko u vama pobuđuje negativne osjećaje. Hajde da vam pomognem da shvatite što se događa.

Prva stvar koju morate shvatiti je da su negativni osjećaji u vama. Vi ste odgovorni za te negativne osjećaje, a ne netko drugi. Netko drugi bi na vašem mjestu bio potpuno miran i staložen u prisustvu te osobe; to na njega ne bi tako djelovalo. Na vas djeluje. Shvatite sada još jednu stvar: postavljate zahtjev, očekujete nešto od te osobe. Možete li si to osvijestiti? Recite onda toj osobi: “Nemam nikakvog prava da ti postavljam bilo kakve zahtjeve.” Rekavši to, odbacit ćete i svoje zahtjeve. “Nemam nikakvog prava da ti postavljam bilo kakve zahtjeve. Ah, ja ću se zaštiti od posljedica tvojih akcija, tvojeg raspoloženja, i čega sve ne, ali ti izvoli, budi što odabereš biti. Nemam nikakvog prava da ti postavljam bilo kakve zahtjeve.”


Vidite li što vam se događa kada to učinite? Ako u vama postoji otpor da to kažete, Bože, koliko toga ćete razotkriti o svojem “pripadajućem”. Neka se pokaže diktator u vama, nek’ se vidi tiranin. Mislili ste da ste kao malo janje, zar ne? Ali ja sam tiranin, i vi ste tiranin. Mala varijacija na temu: “Ja sam budala, i ti si budala.” Ja sam diktator, i vi ste diktator. Želio bih upravljati vašim životom, želio bih vam govoriti kakvi biste trebali biti, i kako biste se trebali ponašati. I bolje da se ponašate kako sam ja odlučio, jer ću se inače kazniti negativnim osjećajima. Sjetite se što sam vam rekao, svi smo mi luđaci.

Jedna mi je žena rekla da je njezin sin dobio nagradu u svojoj srednjoj školi. Nagrada je bila za odlične rezultate u sportu i učenju. Bila je sretna zbog njega, ali je bila u iskušenju da mu kaže: “Nemoj se visoko uzdizati zbog te nagrade jer bi mogao nisko pasti kada ne budeš tako uspješan.” Dvoumila se: kako da spriječi njegova buduća razočarenja, a da mu sada ne pokvari veselje.
Nadajmo se da će i on to naučiti dok mu majka raste u mudrosti. Nije važno što će mu ona reći. Važno je što će od nje jednoga dana biti. Tada će shvatiti, znat će što reći, i kada reći. Nagrada je bila rezultat natjecanja koje može biti okrutno ako se temelji na mržnji prema sebi ili prema drugima. Ljudi se osjećaju dobro na račun lošeg osjećaja drugih. Pobjeda je uvijek nad nekim. Zar to nije grozno? U ludnici je to normalno!

Jedan je američki liječnik pisao o utjecaju natjecanja na svoj život. Pohađao je medicinski fakultet u Švicarskoj gdje je bilo dosta Amerikanaca. Rekao je da su neki studenti doživjeli šok kad su shvatili da na tom fakultetu nema ocjenjivanja, nema nagrada, nema dekanove nagrade za najbolje studente, nema najboljeg, ili drugog najboljeg po odjeljenjima. Rekao je: “Neki od nas to jednostavno nisu mogli prihvatiti. Postali smo skoro paranoidni. Mislili smo da je riječ o nekoj varci.” I zato su neki otišli na druge fakultete. Oni koji su tamo opstali, iznenada su uočili jednu stvar koju nikada nisu vidjeli na američkim sveučilištima: dobri studenti su pomagali drugima, davali su im svoje bilješke. Njegov sin je na medicinskom fakultetu u SAD-u, i kaže mu da studenti u laboratoriju često pokvare sliku na mikroskopu tako da sljedećem studentu treba tri do četiri minute da ga ponovno namjesti. Natjecanje. Moraju uspjeti, moraju biti savršeni. Napisao je i jednu zgodnu priču za koju kaže da je istinita, ali mogla bi poslužiti kao lijepa prispodoba. U jednom malom američkom gradiću ljudi su se navečer okupljali da skupa sviraju. Imali su saksofonistu, bubnjara, violinistu, uglavnom starije ljude. Okupljali su se zbog društva, zbog čistog užitka u sviranju, iako nisu svirali posebno dobro. I tako su uživali, i odlično se provodili dok jednoga dana nisu odlučili da dovedu novog dirigenta koji je bio vrlo ambiciozan i pun elana. Novi dirigent rekao im je: “Hej, ljudi, morali bismo dati jedan koncert. Moramo pripremiti jedan koncert za grad.” Dirigent se zatim postupno otarasio nekoliko ljudi koji nisu dobro svirali, zaposlio je nekoliko profesionalnih glazbenika, uigrao je orkestar, i imena su im se pojavila u novinama. Zar to nije bilo divno? Zatim su odlučili otići svirati u veći grad, ali neki stariji ljudi, sa suzama u očima rekoše: “Bilo nam je tako lijepo u starim vremenima kada smo loše svirali, ali smo uživali.” I tako je okrutnost ušla u njihove živote, ali nitko to nije prepoznao kao okrutnost. Vidite kako su ljudi postali ludi!

Neki od vas pitaju me što to znači: “Budite ono što jeste, to je u redu, ali zaštitit ću se i bit ću ono što jesam.” Drugim riječima, neću dopustiti da manipulirate sa mnom. Živjet ću svoj život, ići ću svojim putem, slobodno ću misliti što hoću i slijediti svoja nagnuća i svoj ukus. I reći ću vam ‘ne’. Ako neću željeti biti u vašem društvu, to neće biti zbog bilo kakvih negativnih osjećaja koje bi vi pobudili u meni, zato što ih više ne možete pobuditi. Nemate više moć nada mnom. Može biti da mi društvo drugih ljudi jednostavno više odgovara. I zato, kada mi kažete: “Hoćete li ići sa mnom u kino večeras?” Reći ću vam: “Žao mi je, idem s nekim drugim. Više volim njegovo društvo nego vaše.” I to je u redu – reći ljudima ne, to je divno. Dio buđenja sastoji se u tome da svoj život živite onako kako vam odgovara. I shvatite: to nije sebično. Sebično je ako zahtijevate od drugih da žive onako kako to vi želite. Sebičnost leži u zahtijevanju da netko drugi živi tako da udovolji vašem ukusu, vašem ponosu, vašem dobitku, vašem zadovoljstvu. To je zaista sebično. I zato ću se zaštiti. Neću smatrati dužnošću kazati vam da. Ako se u vašem društvu budem ugodno osjećao, uživat ću u njemu bez lijepljenja. I više vas neću izbjegavati zbog negativnih osjećaja koje pobuđujete u meni. Nemate više tu moć.

Buđenje bi trebalo biti iznenađenje. Kada nešto ne očekujete da se dogodi, a dogodi se, iznenađeni ste. Kada je žena vidjela Webstera kako se ljubi sa služavkom, rekla mu je da je jako iznenađena. Webster je pak bio zagovaratelj ispravne uporabe riječi (shvatljivo, pošto je napisao rječnik), pa je odgovorio: “Ne, draga, ja sam iznenađen. Ti si osupnuta!”

Neki ljudi postave sebi buđenje kao cilj. Čvrsto su odlučili da to postignu. Kažu: “Odbijam biti sretan dok se ne probudim.” U tom slučaju, bolje je da ostanete kakvi jeste. Jednostavna svjesnost je sreća u usporedbi s pokušavanjem da se stalno na sve reagira. Ljudi reagiraju tako brzo zato što nisu svjesni. Shvaćate da postoje okolnosti u kojima ćete neizbježno reagirati, čak u potpunoj svijesti. Ali dok rastete u svjesnosti, sve manje reagirate, a sve više djelujete. Zaista nije važno.

Ima jedna priča o učeniku koji je rekao svom guruu da ide nekamo daleko u nadi da će postići prosvjetljenje. Svakih šest mjeseci slao je svom guruu poruke kako bi ga izvještavao o svom napretku. Prvi izvještaj bio je: “Sada razumijem što znači odreći se samog sebe.” Guru je poderao poruku i bacio je u koš za smeće. Nakon šest mjeseci opet je dobio poruku koja je glasila: “Sada sam postigao osjetljivost za sva bića.” Poderao je i tu poruku. I onda je došla treća poruka koja je glasila: “Sada shvaćam tajnu jednoga i mnogih.” I opet je ju poderao. I tako je to bilo godinama sve dok jednoga dana poruke nisu prestale stizati. Nakon nekog vremena guru je postao znatiželjan. Neki putnik išao je u taj daleki kraj gdje je učenik živio, pa mu je guru rekao: “Pokušaj saznati što se dogodilo s tim čovjekom.” I konačno je dobio poruku od njega. Pisalo je: “Zar je to važno?” kad je to guru pročitao, reče: “Uspio je! Uspio je! Shvatio je! Napokon je shvatio!”

Evo još jedne priče. Jedan je vojnik na ratištu, kad god bi vidio komadić papira, bacio pušku, pokupio papir i gledao u njega. Onda bi ga pustio da odleti iz njegove ruke na zemlju. Zatim bi otišao nekamo dalje i ponovio istu stvar. Njegovi suborci su to primijetili pa su rekli: “Izlaže se pogibelji. Potrebna mu je pomoć.” I tako su ga poslali u bolnicu, i dali mu najboljeg psihijatra, ali činilo se da nema nikakvih rezultata. Lutao je po bolnici i skupljao papiriće. Lijeno bi ih pogledao i pustio da odlepršaju na pod. Na kraju su rekli: “Moramo ga otpustiti iz vojske.” Pozvali su ga da mu predaju otpusno pismo. Lijeno ga je uzeo u ruke, pogledao i uzviknuo: “To je to! To je to!” Konačno je našao ono što je tražio.
Dakle, postanite svjesni svojeg sadašnjeg stanja kakvo god ono bilo. Nemojte više biti diktator. Prestanite gurati sami sebe jer ćete jednog dana shvatiti da se ono što ste htjeli postići guranjem već postigli samom svjesnošću.

Promijenjen čovjek

U svojoj potrazi za svjesnošću nemojte postavljati zahtjeve. Trebali biste se ponašati kao kad poštujete prometne znakove. Ako ne poštujete prometne znakove, plaćate kaznu. Ovdje, u SAD-u, vozi se desnom stranom ceste. U Engleskoj i Indiji vozi se lijevom stranom. Ako to ne poštujete, platit ćete kaznu. Tu nema mjesta za povrijeđene osjećaje, zahtjeve, ili očekivanja, jednostavno se vladate prema prometnim propisima.

Pitate se gdje je tu suosjećanje, gdje je tu osjećaj krivnje. Saznat ćete kada se probudite. Ako upravo sada osjećate krivnju, kako ću vam to onda objasniti? Kako ćete onda shvatiti što je to suosjećanje. Znate, nekada ljudi pokušavaju nasljedovati Isusa, ali ako majmun svira saksofon ne znači da je postao glazbenik. Ne možete nasljedovati Isusa oponašajući njegovo vladanje. Morate postati Isus. Tada ćete točno znati što treba činiti u danoj okolnosti, uzevši u obzir vaš temperament i značaj, te temperament i značaj osobe s kojom imate posla. Nitko vam to neće morati objašnjavati. Ali da biste to mogli, morati biti ono što je Isus bio. Oponašanje izvanjskog aspekta neće vas nikamo dovesti. Ako mislite da samilost podrazumijeva popustljivost, onda vam ni na koji način neću moći opisati što je suosjećanje. Nema šanse, jer suosjećajnost može dovesti do krajnje nepopustljivosti. Suosjećanje može biti vrlo grubo, može vas prodrmati, može zasukati svoje rukave i uzeti vas u svoje ruke. Suosjećanje uključuje mnoge stvari. Suosjećanje može biti vrlo blago, ali ne možete to znati. Možete to “saznati” jedino ako postanete ljubav, ili drugim riječima, ako odbacite svoje iluzije i navezanosti.

Dok se sve manje poistovjećujete s “ja”, bit ćete sve opušteniji glede svega i svakoga. Znate li zašto? Zato jer se više nećete bojati da vas ljudi ne povrijede, ili da im se ne svidite. Ni na koga više nećete željeti ostaviti poseban utisak. Možete li zamisliti to olakšanje kada više nikoga ne morate dojmiti? Ah, koje olakšanje. Napokon ste sretni! Nećete više osjećati potrebu ili poriv da objašnjavate stvari. Što se to treba objašnjavati? I nećete više osjećati potrebu ili poriv da se ispričavate. Više bih od vas volio čuti: “Probudio(la) sam se”, nego: “Žao mi je.” Više bih volio da mi kažete: “Probudio(la) sam se od kad smo se zadnji put sreli. Ono što sam vam zadnji put učinio(la) neće se više ponoviti”, nego da čujem: “Tako mi je žao što sam vam to uradio(la).” Zašto bi ljudi morali zahtijevati ispriku? Dobro razmislite o ovome. Čak i kada bi netko bio namjerno zločest prema vama, nema mjesta za ispriku. Nitko nije bio zločest prema vama. Netko je bio zločest prema onome što je mislio ili mislila da ste vi, ali ne prema vama. Nitko vas nikada ne odbacuje. Odbacuju samo ono što misle da jeste. Ali to važi i za drugu stranu medalje. Također vas nitko nikada ne prihvaća. Dok se ne probude, ljudi jednostavno prihvaćaju ili odbacuju sliku koju imaju o vama. Ljudi stvaraju sliku o vama, i to je ono što prihvaćaju ili odbacuju. Vidite li kako je potresno kada u ovo ulazite duboko? Malo je previše oslobađajuće. Ali kako je lako voljeti ljude kada to shvatite. Kako je lako svakoga voljeti kada se ne poistovjećujete s onim što oni misle o vama, i vi o njima. Postane lako voljeti ih, voljeti svakoga.

Promatram ono što mi je “pripadajuće”, ali se s time ne poistovjećujem, zato što “pripadajuće” također radi puno toga lošega. Ali kada promatram “pripadajuće”, stalno sam svjestan da samo reflektiram. U stvari, ne mislite ni na “pripadajuće”, niti na “ja”. Vi ste kao vozač automobila – nikada ne želite izgubiti svijest o automobilu. U redu je ako maštate, ali nemojte izgubiti svijest o onome što vas okružuje. Morate uvijek biti budni. To je kao kad majka spava: ne čuje zrakoplov koji prelijeće preko njene kuće, ali čuje i najtiši plač svoje bebe. Pozorna je i budna na taj način. Ne možete ništa reći o stanju probuđenosti; možete govoriti samo o stanju spavanja. Ne možete ništa reći o sreći. Ono što se može opisati je jad. Odbacite ono što vas čini nesretnima i shvatit ćete. Ljubav se ne može opisati, ali suprotno da. Odbacite suprotno, odbacite strah i shvatit ćete. Želimo saznati kakav je to probuđeni čovjek, ali saznat ćete tek kada to postignete.

Uključujem li u ovo, na primjer, da ništa ne zahtijevamo od svoje djece? Rekao sam: “Nemate pravo postavljati bilo kakve zahtjeve.” Prije ili kasnije to dijete će vas napustiti iz poslušnosti prema Gospodinovom nalogu, i nećete više uopće imati nikakva prava na njega. U stvari, to dijete nije vaše dijete, niti je ikad bilo vaše. Ono pripada životu, a ne vama. Nitko vam ne pripada. Vi, međutim, mislite na odgoj djece. Ako želite dobiti ručak, budite tu između dvanaest i pola jedan, ili nećete dobiti ručak. I točka. Tako se to ovdje radi. Ne dođete na vrijeme – ne dobijete ručak. Istina, slobodni ste, ali morate snositi posljedice.

  • Anthony De Mello

2012-transformacijasvijesti.com

 

Leave a Comment

%d bloggers like this: