Teorija nenasilja ili zašto negiramo očito – Četvrti dio Reviewed by admin on . . Gips   I mene su tukli (odbacivali, okrivljavali, kritizirali, zastrašivali, ismijavali, ponižavali, manipulirali... dovršite niz sami) i ispao sam dobro . Gips   I mene su tukli (odbacivali, okrivljavali, kritizirali, zastrašivali, ismijavali, ponižavali, manipulirali... dovršite niz sami) i ispao sam dobro Rating: 0

Teorija nenasilja ili zašto negiramo očito – Četvrti dio

Boy with Black Eye Hugging Teddy Bear --- Image by © Guntmar Fritz/zefa/Corbis

.

Gips

 

I mene su tukli (odbacivali, okrivljavali, kritizirali, zastrašivali, ismijavali, ponižavali, manipulirali… dovršite niz sami) i ispao sam dobro. Ništa mi ne fali. Psihološkim, a i običnim rječnikom rečeno, ovo se zove negiranje. Negiranje je oblik disocijacije, odvajanja ili otupljivanja. Disocijacija i otupljivanje se javljaju u stanju traume. Trauma je, jednostavnim rječnikom rečeno, iskustvo koje je bilo previše. Iskustvo kad (nesvjesno) percipiramo životno ugrožavajuću opasnost. Iskustvo u kojem se osjećamo bespomoćno. Iskustvo iz kojeg ne možemo pobjeći niti se možemo izboriti kako bi ga promijenili. Mislite li da je postojala opcija da kao dijete odete iz svog roditeljskog doma? Ako imate 6 mjeseci? Godinu? Tri? Pet?

Kad govorim o traumi, većina ljudi pomisli na šok traumu. Nenadani događaj koji percipiramo kao životno ugrožavajući poput prometne nesreće, ranjavanja u ratu, silovanja, potresa, poplave, operacije… Osim šok traume postoji i razvojna ili kumulativna trauma. Trauma koja se javlja kao posljedica niza ponavljajućih događaja koji pojedinačno nisu traumatični. Jedna kritika za dijete ne mora biti traumatska. Opetovano kritiziranje ili batinanje godinama (ovisno o osjetljivosti djeteta i njegovom temperamentu), bez isprike i popravka štete, prije ili kasnije će prouzročiti traumu.

Dijete koje je kritizirano ili povrijeđeno na bilo koji drugi način osjećat će bol i zamjeranje i nalazit će se u stanju stresa. Taj stres će htjeti isprazniti. Mehanizam kako dijete to radi je kroz ljutnju i suze. Često djetetu nisu stvoreni preduvjeti da to napravi na siguran način uz prisustvo empatičnog roditelja. Umjesto toga dobije još kritike, batina, posramljivanja… i stres u njegovom sustavu, tijelu i psihi raste. U jednom trenutku mu postane previše i tad govorimo o traumi. U traumi dolazi do otupljivanja, disocijacije i smrzavanja. Tad nije čudo čuti izjavu: „I mene su tukli i to mi je ok.“ Osoba u stanju traume (koja nije iscijeljena jer nisu bili stvoreni preduvjeti) doista tako misli i ne osjeća sebe niti svoju bol, niti svoje zamjeranje.

Djetetu život ovisi o roditeljima (odnosno odraslim osobama). Bez njih jako puno godina ne može preživjeti. Bilo kakav gubitak kontakta (koji se događa kad god smo nasilni, kritični… tj. kad god nismo empatični), djetetu je životno ugrožavajuća opasnost. To znači da se dijete nalazi u stanju traume. Dovoljno puta ponovljen prekid kontakta s djetetom na bilo koji od navedenih načina, „istrenirat“ će dijete za vrlo brzo prebacivanje u stanje traume. Trauma ne poznaje vrijeme i stoji u sustavu, tijelu i psihi sve dok se ne dovrši. I uzrokuje tupilo. Osim toga, energija koja je generirana u tijelu (zbog stresa) želi se isprazniti. To možemo učiniti na konstruktivan način, ali budući da je često nismo svjesni činimo to na destruktivne načine. Bilo da se radi o autodestruktivnim ponašanjima, bilo da se radi o strijeljanju naboja koji se stvorio (zbog stresa i traume) na potpuno krivom mjestu, u krivo vrijeme i na krive osobe. I eto nasilja, a da pojma nemamo zašto smo nasilni. U trenutku kad se naš kapacitet za kontrolu potroši, puknut ćemo.

Zamislite da je auto naletio na vas i slomio vam nogu? Što ćete napraviti? Ono što je potrebno napraviti je otići kod liječnika kako bi očistio ranu, namjestio kosti ako je potrebno i stavio gips. Nakon toga ćete mirovati s gipsom na nozi kako bi kost mogla zacijeliti. Sam gips ne zacjeljuje kost. Ona to radi sama. Gips stvara uvjete i služi kao podrška kako bi kost sama mogla zacijeliti. Ista stvar je i sa psihom. Može se iscijeliti kad su stvoreni uvjeti za to. Ista stvar je kad se radi o traumi. Da bi se trauma mogla dovršiti/iscijeliti potrebno je stvoriti preduvjete. Nakon toga se nećemo više retraumatizirati niti ćemo je prenositi dalje, a samim tim nećemo prenositi niti nasilje dalje koje se javlja kao posljedica traume.

Zamislite da niste otišli kod liječnika i niste stavili gips. Ako bi koliko toliko mirovali, kost bi sama zacijelila, ali najvjerojatnije krivo. Isto tako i psiha. Zamislite koliko bi vam ta noga bila funkcionalna nakon toga. Ili još bolje, zamislite da svaki dan auto ponovo naleti na tu nogu, ili još bolje da imate sjekiru i povremeno se njome opalite po slomljenoj nozi. Pa tko bi to sebi radio, pitate se. I ja se pitam isto. Mislite li da bi ta noga bila funkcionalna i u kojoj mjeri?

Probajte ustati i otrčati sto metara. Nakon toga, probajte to samo na jednoj nozi (kao da vam je druga slomljena). Recite mi koliko vam je trebalo vremena da „otrčite“ 100 metara sa samo jednom nogom? Duplo više nego s dvije? Ili puno više vremena? Koliko ste funkcionalni ako vam je jedna noga slomljena? Ista stvar je sa psihom. Možda je dobro u ovom trenutku ponovo si postaviti pitanje fali li mi išta zbog toga što su me tukli…? Fali li mi možda osjećaj sigurnosti, povjerenja u ljude, sposobnost regulacije osjećaja? Ili mi je fitilj kratak i eksplodiram ili se smrznem (još jedan indikator traume) i ne reagiram uopće kad sam u konfliktu?

Ako ne ponudimo „gips“ našoj psihi, ona ne može zacijeliti. A, isto kao i noga, može zacijeliti sama kad se stvore preduvjeti. „Gips“ je u ovom slučaju osoba koja je prisutna i u kontaktu s nama, empatična i pruža nam podršku (baš kao što gips pruža podršku slomljenoj nozi). Bez „gipsa“ to nije moguće. Odnosno može zacijeliti krivo baš kao i naša noga, pa ćemo imati iskrivljena uvjerenja o sebi (ne boli me što su me tukli, to sam i zaslužio), o drugima (ljudi su zli, opasni, kritični, manipulativni… upravo onakvi kakvi su bili naši roditelji) i svijetu (svijet je opasno mjesto puno nasilja, nebrige…).

I onda ćete reći „I mene su tukli i ništa mi ne fali.“ Pa hajdemo još jednom provjeriti ovu tvrdnju. „Ništa mi ne fali.“

Osjećaj sigurnosti stvara se jedino kad imamo osjećaj da smo povezani s roditeljem, pogotovo u najranijem periodu života, a i kasnije kroz život. Povezanost se prekida batinama, kritikom, zanemarivanjem i svim gore pobrojanim načinima. Dakle, siguran sam da nam svima fali osjećaj sigurnosti kao temeljna postavka za život. Slikovitim rječnikom rečeno, roditelji su mačem (ili remenom ili jezikom), odrezali djetetu obje noge. Ukoliko ste probali trčati samo na jednoj nozi, vidjeli ste koja je razlika između toga da trčimo s jednom ili sa dvije noge. Sad zamislite da su vam obje slomljene ili su krivo srasle. To je upravo ono što se dogodilo kad smo doživjeli traumu. Nakon toga su roditelji djetetu predali taj mač i sad si to sami radimo ne znajući kako ostvariti kontakt koji stvara sigurnost. Skrivamo od sebe da smo nesigurni, a onda još i skrivamo to da skrivamo. To je kao da smo slomljenu nogu pokrili plahtom, a onda smo to još dodatno pokrili dekom. Hoće li tako zarasti i kako, pitam se?

U trenutku traume dolazi do „pucanja“ psihe. Dolazi do disocijacije i odvajanja. Istraumatizirani dio se odcjepljuje i nije povezan s ostatkom psihe, baš kao i slomljena noga. Da bi se iscijelila, potreban joj je „gips“. I kao što tijelo teži postati cjelovito, isto to teži i psiha.

Ako nema osjećaja sigurnosti, onda nam fali SVE. Onda nema mira. Onda je svijet neprijateljsko mjesto. Onda je život borba. Onda je nasilje generirano kao generalna postavka i to je ono čega nam ne fali niti prema sebi niti prema drugima. Ako su nas kritizirali kad smo govorili „Neću“, to je kao da su nam odsjekli ruke i jezik. Ponovo su nam predali nož s kojim su to napravili i sad ne odgurujemo ljude i situacije koje nam ne odgovaraju. Šutimo i trpimo umjesto da kažemo da nam nešto smeta. Sami sebi nožem režemo ruke i jezik. Pitate se tko bi sam sebi sjekirom lupao po slomljenoj nozi? I ja se pitam. Ako slomljenim nogama dodamo odrezane ruke i slomljen jezik, koliki dio nas funkcionira i živi i kako?

Ukoliko su nas kritizirali i ismijavali kad smo bili tužni i kad smo posezali za roditeljima da nam pruže utjehu, to je kao da su nam slomljene ruke vezali još dodatno špagom. Naravno, tu špagu su nam ostavili u nasljeđe. Kasnije u životu, kad god nam je teško, umjesto da posegnemo za kontaktom sami sebi vežemo ruke.

Da provjerimo što nam ono fali ako su nam odrezane noge, slomljene i vezane ruke i prerezan jezik? Koliko nas ima? Živimo li uopće ili poput čovjeka u komi samo egzistiramo, funkcioniramo i preživljavamo?

Pa da vidimo što bi nam još moglo faliti. Od vitalnih stvari još srce, muda i glava. U kakvom su ona stanju? Krenimo od muda, tj. zdjelice, odnosno užitka općenito. Kako su reagirali kad smo bili glasni i divlji, kad je naša ruka završila na nedajbožegenitalijama, kad smo uživali? Jesu li nas mogli vidjeti i podržati u tome? Jesu li donijeli kantu ledene vode i ugasili tu strast, užitak i život u nama? Naravno, usput su nas naučili kako koristiti tu kantu i dalje u životu i politi sami sebe kad krene vatra.

Kako je prošlo naše srce u toj priči? Je li otvoreno? Jesmo li povezani s njim ili je dobro zaštićeno i iza debelih zidova? Siguran sam da je, inače ne bi mogli izvaliti „I mene su tukli, pa mi ništa ne fali“ jer bi jasno osjećali da to nije istina. Skoro zaboravih spomenuti što se u tom procesu dogodilo sa našim samopoštovanjem. Je li možda i ono fali? Glava? Sulude ideje roditelja internalizirane kao vlastite. „Ti si ovo i ono, a nisi ovo drugo. Ovo moraš i ovo ne smiješ. Tako. Bravo. Dobar dečko. Mama je sad zadovoljna i sad te voli.“ Sretni? Pitate se što nam fali. I ja vas pitam isto. Imate li osjećaj da vam nešto fali?

Pa da rezimiramo. Odsječene noge, vezane i slomljene ruke, odsječen jezik, ugašena vatra u zdjelici, srce u kavezu, glava isprogramirana, samopoštovanje i osjećaj vlastite vrijednosti nepoznati. Da ne spominjem autentičnost, slobodu, užitak, radost, ljubav i povezanost… Svaki put kad si režemo noge, zabijamo nož u vlastito srce, sputavamo lancima svoje ruke, stavljamo u škripac svoju zdjelicu i zabijamo noževe u svoja bedra, generiramo stres i nasilje u sebi i prema sebi, a posljedično stradaju i kolateralne žrtve.

Veliki dio mene fali ako mi je samo jedna noga ozlijeđena. Veliki dio mene fali ako mi je samo dio psihe odcjepljen. Što mi fali? Pojma nemam što tebi fali jer ne živim u tvom tijelu. Jako dobro znam što meni fali i kako me moja prošlost definirala i još uvijek to čini kad stres postane prevelik. Onda lako kliznem u stari obrazac. Znam da sam od nuklearne centrale postao baterija od 9 volti s jako malo snage. Što fali pitaš? Meni se čini nekoliko megawatta života. Što se tebi čini?

Na nasilje je dobro gledati kao na zaraznu bolest i tako je tretirati. Nađite „gips“ i provedite onoliko vremena koliko je potrebno za vaše iscjeljenje. Ukoliko nemate nekog tko bi mogao biti „gips“ za vašu psihu niti sami sebi možete biti „gips“ cijelo vrijeme, pokušajte makar tri puta na dan biti empatični i nježni prema sebi i prema drugim ljudima. Umjesto kritike, osude i odbacivanja, pokušajte sebi i drugima ponuditi empatiju i razumijevanje. Potrebno je vrijeme da noga zacijeli. Isto tako je potrebno i vrijeme da psiha zacijeli. Budite strpljivi, nježni i empatični. Ponudite si taj jedini melem za vaše rane i ponudite taj isti melem i drugima, a pogotovo vlastitoj djeci i najbližima. To je snažan lijek za bolest koja se zove nasilje.

  • Dane Cvijanović

Tekstovi o energetskom iscjeljivanju i psihoterapiji

Web stranica

 

Leave a Comment

%d bloggers like this: