Idi probudi ostalu djecu (neka ovu priču pročita svaka osoba na planeti) Reviewed by admin on . . Bilo je to jedno sasvim uobičajeno popodne. Čovjek je oblačio kaput ispred svog ogledala spremajući se da ide na poslovni sastanak. U jednom trenutku, učinilo . Bilo je to jedno sasvim uobičajeno popodne. Čovjek je oblačio kaput ispred svog ogledala spremajući se da ide na poslovni sastanak. U jednom trenutku, učinilo Rating: 0

Idi probudi ostalu djecu (neka ovu priču pročita svaka osoba na planeti)

child.

Bilo je to jedno sasvim uobičajeno popodne. Čovjek je oblačio kaput ispred svog ogledala spremajući se da ide na poslovni sastanak. U jednom trenutku, učinilo mu se da je vidio odraz sebe kada je bio dijete. Znao je da se neće moći izvući. Djeca su uporna…

Želiš li da se igramo? – upitalo je dijete s osmijehom na licu.
Umoran sam… – odgovorio je čovjek tiho. – …a i nemam nekih dobrih ideja za igranje.
Želiš li da maštamo? – začuo se glas ponovo.
Nemam vremena za to. – odgovorio je čovjek nervozno. – Žurim na jako važan sastanak.
Želiš li da budemo iskreni? – upitalo je dijete iskreno.
Želim ali neće biti obostrano… – odgovorio je čovjek. – …ja živim u neiskrenom svijetu.
Želiš li da sanjamo? – dijete nije odustajalo.
Ja odavno spavam… – odgovorio je čovjek uspavano. – …ali ništa mi od snova nije preostalo.
Nije sve izgubljeno. Dozvoli mi da te podsjetim.
Podsjeti me, samo požuri, kasnim na sastanak…
Istina je da ne kasniš nigdje jer već si stigao. Ovo je tvoj najvažniji sastanak.
Znam da te se neću tako lako otarasiti. – reče čovjek slegnuvši ramenima. – Također znam da i ne želim da te se otarasim…ali moj život je sada drugačiji.
Ja sam uvijek tu. – uzvratilo je dijete držeći malu pčelu na dlanu. – To što si me zaključao negdje duboko u sebi…
Ah! Prekini! – čovjek je povisio ton. – Nemam vremena sada da mislim na sebe! Moram požuriti, posao je na prvom mjestu…

Okrenuo se i pogledao sa strane k ogledalu. Kaput je bio skup i dobro mu je stajao. Spustio je pogled uzdahnuvši duboko. Dijete je i dalje gledalo u njega. Napravio je prvi korak k vratima. Dijete u odrazu krenulo je zajedno s njim. Bilo je to zaista jedno sasvim uobičajeno popodne.

Pogledaj ove ulice. Sjećaš li se? Kada si bio dijete tvoji snovi su bili dugi, dugi toliko da su se vukli dužinom svake ulice na svijetu. Svaka ulica je za njih bila čista i vječno plave boje a ono loše o čemu su pričali odrasli ljudi događalo se samo odraslim ljudima i nije postojalo nigdje osim u pričama koje nisu imale moć da probiju tvoje snove. Međutim, ni to nije bio kraj magije djetinjstva. Kada bi obuhvatio čitavu planetu, snovima bi se proširio dalje na Mliječni put, čuvajući u sebi zvijezde kao i prašinu nekih davno prošlih postojanja…
Sjećam se. – čovjek se na trenutak osmjehnuo. – Imao sam toliko ideja, bio sam sretan, želio sam da cijeli svijet bude jedno bolje mjesto…
Tada si imao moć. Najveća moć svakog djeteta leži upravo u tome da naše postojanje ne predstavi onakvim kakvo jest, već onakvim kakvo bi trebalo biti. Očima djetinjstva najdalje se vidi. U njima nema laži, tu se zrak zaista udiše, svaki čovjek je prijatelj i svaka buba predstavlja proljeće. Za djecu se ništa ne završava – sve iznova počinje. Evo… – nastavilo je dijete. – uzmi ovu pčelu iz moje ruke, osjeti kako ste povezani.
Ne smijem. – reče čovjek potišteno. – Plašim se da će me ubosti.
Ali i ti i ja dobro znamo da te nijedna do sada nije ubola. Za razliku od ljudi…

Prešli su preko ulice i nastavili koračati ka poslovnom centru. U jednom trenutku čovjek je zastao i pružio dlan gledajući pčelu kako polako slijeće.

Kako si uspio to, da pčela bude tako mirna?
Lako. To je jedna davno izgubljena vještina koje se trebaš sjetiti. Biti jedno s prirodom. Ti to ne možeš razumjeti. Odrasli su previše važni za tako nevažne stvari.
Vrlo moguće. – uzdahnuo je čovjek gledajući gore ka suncu. – Sada je vreme da me pustiš. Ja sam odrastao i moram na sastanak. Ti budi dijete, nastavi da se igraš negdje u prošlosti…
Djeca se ne igraju, to samo odrasli tako vide. Djeca žive. Često zbunjena svijetom odraslih moraju  izmisliti svoj. Znam da si se jednom davno zapitao u kom trenutku se završava djetinjstvo ali nisi mogao doći do odgovora. Istina je da koliko god da su pitanja daleka, odgovori uglavnom leže uvijek tu blizu nas. Odlutaš od sebe i prestaneš da budeš dijete onoga trenutka kada ti umjesto ljubavi pruže pravila i etikete. A ti se prepustiš, ne znajući da si se prepustio onima koji već odavno hodaju hladni, noseći u sebi samo sjećanja na sunce. Sada si isti kao oni, više bi se zabrinuo zbog ukradenog novčanika nego zbog jedne cijele posječene šume, zatrovane rijeke…
Prekini! – čovjek je ponovo povisio ton. – Ja ovo nikada nisam tražio! To je samo put kojim su me odvukli. Kada bih mogao da se vratim u djetinjstvo učinio bih svoj najvažniji korak, važniji čak i od onog prvog – nikada ne bih vjerovao odraslim ljudima! Nikada ne bih dozvolio da me odrasli ljudi svojim odraslim tonom upozore kako treba da postanem čovjek i uspijem u životu. Svaki put kada sam ih poslušao i malo dublje zagazio na putanju kojim je išao svijet, negde u dubini sam osjetio bol a moji snovi bi se u tom trenutku pocijepali noseći sa sobom i jedan veliki dio mene. – čovek je pao na kolena i počeo plakati. – Sada se samo pravim da nečemu pripadam. Ovo nisam ja, ovo nisu moji snovi, pokaži mi put…
Nema puta. Rekoh ti, već si stigao. Shvatio si da ne možeš uspjeti u nečemu što već jesi. Sada je vrijeme je da skrojimo neke nove, dosta važnije snove. Hajde, probudi me ponovo u sebi. Pruži mi ruku…

Čovjek je pružio ruku sebi i stao na noge. U istom trenutku je otvorio oči i ispred sebe ugledao direktora kompanije. – Jeste li dobro? – upitao je ovaj. – Došli ste ovdje prije par minuta i samo odlutali u mislima. Cijeli odbor je ovdje. Čekamo vas da…

Ne čekajte me! – uzviknuo je čovjek ljutito. – Ne želim ništa od vas i od vaših kompanija. Ne želim potrošiti naredne godine života gradeći zamišljenu karijeru u kompaniji koja koja je potpuno nebitna za život i sve to kako bih dobio papir koji ima zamišljenu vrijednost kojim ću potom kupiti gomilu stvari koje mi ne trebaju. Ne želim nositi kravatu, ovu omču oko vrata čiju svrhu nitko ne razumije! Steže me i ne da mi mira, govori mi da sam rob dok ja sebe lažem kako sam slobodan! Ne želim nositi skupocjeni sat koji pokazuje isto vrijeme kao i milijun drugih modela. Ne želim pratiti trendove ludila i ne želim da me sutra liječe bolesni ljudi koji ni sebi ne mogu pomoći. Ne želim plaćati račune za prirodne resurse koji mi svakako pripadaju! Nisam zbog toga doručkovao, rastao i razvijao se sve ove godine. Ne želim da od cijelog univerzuma ja nosim odijelo i zamišljeno uspijem u nečemu što ne postoji! Želim da živim! Da li me razumijete?

U prostoriji je nastao muk. Čovjek je ustao sa stolice i otrčao vani. Nakon stotinak metara užurbanog hoda sjeo je na ljuljačku u obližnjem parku. Uhvatio se za glavu i počeo plakati. – Što sam to učinio? Ostat ću bez svega…propao sam…potpuno sam propao…što sada da radim!

Koliko god da su pitanja daleka, odgovori uglavnom leže uvijek tu blizu nas. – začuo se glas ponovo.

Čovjek se trgnuo i ustao s ljuljačke. Počeo je nasumično hodati i gledati oko sebe ali ništa nije vidio. Pognuo je glavu da se malo sabere kada je na zemlji ugledao žutom kredom nacrtano sunce i jedan natpis – Idi probudi ostalu djecu.

andrijajonic.rs

 

Leave a Comment

%d bloggers like this: