Božićna smrt Reviewed by admin on . . Ako bih ljudsko biće kakvo danas postoji u većini država svijeta morao sažeti u jednu rečenicu, jednu riječ, bila bi to: žudnja. Znate, smrt je nešto što najv . Ako bih ljudsko biće kakvo danas postoji u većini država svijeta morao sažeti u jednu rečenicu, jednu riječ, bila bi to: žudnja. Znate, smrt je nešto što najv Rating: 0

Božićna smrt

bo.

Ako bih ljudsko biće kakvo danas postoji u većini država svijeta morao sažeti u jednu rečenicu, jednu riječ, bila bi to: žudnja.

Znate, smrt je nešto što najviše zna oživjeti čovjeka. Sve ostalo je obično umiranje. Onaj tko zna da će sigurno umrijeti, da nije niti malo otporan na krasnu smrt, da je priljubljen i obrazom i guzom i trbuhom uz staklo odlaska, uz svjetleći izlog – taj može živjeti ovu iluziju na ozbiljan i prav način. Živjeti. Smrt je doista naš najveći brat, topli prekrivač, nosilac života. Smrt je doduše pogrešna riječ. Smrt je trt. Onomatopeja za nekakv potez sjekirom preko vrata. Karikatura. Smrt je lingvistička prevara. Marketinški trik namijenjen kultiviranju straha i  požude. Panike za životom. Gramzljivosti za životom. Gramzljivi smo jedino spram onih stvari za koje vjerujemo da ih nemamo dovoljno, da nam mogu biti oduzete, da ih se nećemo moći nasititi, da nam uistinu trebaju. Strah proizvodi požudu, a požuda pohlepu. Jezikom Ratova Zvijezda – to je put ka mračnoj strani. Doista jeste.

Sav marketing uistinu i služi stvaranju smrti, laži o kraju koja utjerava požudu u kosti. Požuda je samo druga strana novčića smrti: straha. Ovisnost, vezanost i požuda posve su identične stvari, kada ih razodjenemo sa lutke koja ih nosi. Ovisnički stav prema životu stvara požudu za životom, a ono što ljudi nazivaju životom jednako je loše osmišljeno kao i sama ”smrt”. Život je hranjenje žudnji za životom. Život je osjetilna predstava, živjeti = osjetiti i osjećati. Život je podražaj unutar amnezije duše. Poput refleksa povraćanja. Živjeti za čovjeka znači kušati, gutati, jesti, dodirivati, njušiti, podražavati, treperiti, strastvovati. Sve drugo budi pitanja, porađa prazninu, sumnju, strah, nepoznanice koje jesmo sami sebima. Prolaznost grabi i vreba, a mi se opiremo samim životom.

Mi živimo kroz osjetila, nalik gladnim ptićima koje majka hrani svakih nekoliko sekundi kako ne bi skapali. Naš kratki san života, koji živimo kao nekakvu opoziciju onomatopejskoj riječi ‘smrt’ je stanje uzbuđivanja, mrcvarenja, hranjenja i otupljivanja osjetila. Svih pet osjetila nose svoje mise dnevnice i svoje mise polnoćke. Um je naime najveće osjetilo, koje upravlja i podupire sva ostala. Um je poligon lažnoga života i lažne smrti. Tvorac koji je zaboravio svoju autonomiju. Nesvjesni kreator.

Lijepo pišu sljedbenici Veda kako su osjetila najveći lopovi koji postoje. Oduzimaju ti sve što imaš, jer sve što činiš, činiš kako bi ih nahranio. Njihova sitost je ono što nazivamo – življenje. Ne shvaćamo – smrt. Pravu smrt, ne onomatopejsku riječ koja zvuči kao nekakva strava koja će te posjetiti. Nema štetnijega mita po istinu života od mita o sablasnom žeteocu. Pored onomatopeje, stvorili smo i entitet smrti. Neprijatelja. Umjesto istine koja oslobađa nama je podmetnuta sablast koja nas baca u umiranja, u ne život.

Sve ovo, čitava pogreška života i pogreška smrti, nekome zacijelo ide u korist. Netko tko je zakupio ovaj zabavni park i naplaćuje ulaz i izlaz. Nekome mora da ide u korist naše krivo shvaćanje dolaska i bivanja na svijetu. Naša halapljiva gramzljivost, naša sluz, bljutavi vapaji, naši surogati i skorene rane, bolna kičma, sva ova silovanja koja se čine toliko stvarna, sav umor koji navlačimo na kapke. Netko mora da dobiva proviziju od ulaznica za ovu predstavu, ovaj hipnotički svijet, čisti show, planetarni big brother.

Moj poziv je poziv na poimanje smrtnih sekundi, jer svaka sekunda nosi u sebi mogući odlazak, mogući povratak. Mi zaboravljamo da su smrt i život jedno te isto, jer život vežemo uz naša osjetila, naše sentimentalnosti, naše poznanike, naš youtube kanal i cover photo. Toga svega zapravo nema. I mi znamo da su to samo snovi, boje, obrisi, lelujanja…i to umjesto da nas oslobodi od straha i pruži nam priliku biti Bogovima koji samo daju, jer su bremenjeni ljubavlju, u nama to budi duboki strah od nepoznatoga, plačljivost nezrele djece, požudu za iskorištavanjem osjetila dok smo još spojeni na njih te požudu i pohlepu koja truje srca Bogova.

Neka prava, predivna smrt unutar svake sekunde bude na našem srcu, jer jedino smrt uskrsava Istinu. Predodžbe smrti hrane strahove, a istina smrt oslobađa Ljubav u srcu. To je Božić. Njegovo i Naše rođenje. Naša spoznaja.

Želim Vam Božić koji ne smije biti vezan za ikakav datum, unatoč običajima. Neka nas smrt vrati u život.

– Robert Marinković

 

Leave a Comment

%d bloggers like this: