Zašto svoje dijete ne vodim u shopping! Reviewed by admin on .   Rijetko s ljudima razgovaram o duhovnosti jer taj segment svoga života smatram posebno intimnim i svetim. Nemam potrebu govoriti o tom unutarnjem svijetu   Rijetko s ljudima razgovaram o duhovnosti jer taj segment svoga života smatram posebno intimnim i svetim. Nemam potrebu govoriti o tom unutarnjem svijetu Rating: 0

Zašto svoje dijete ne vodim u shopping!

dijete-shopping

 

Rijetko s ljudima razgovaram o duhovnosti jer taj segment svoga života smatram posebno intimnim i svetim. Nemam potrebu govoriti o tom unutarnjem svijetu jer je savršen takav kakav jest, jer se unutra odvijaju ozbiljne rasprave i uče teške lekcije. Ali, nakon što sam stavljena u poziciju da odgojim duhovno biće koje će svijet doživljavati onako kako ga ja naučim – morala sam malo promijeniti pristup i doći na čisto sama sa sobom po pitanju mnogih vrijednosti, koje imaju veze sa svime, osim s materijalnim svijetom.
Prilikom proširenja obitelji, mnogi roditelji brinu o računici: dijete treba odjeću, hranu, igračke te mnogobrojne predmete koji će mu “olakšati” svakodnevnicu i pomoći mu u ublažavanju svakodnevne dosade.
Nikada nisam imala takvu računicu.
Mene je brinulo kako odgojiti nematerijalno dijete u materijalnom svijetu! Najveći strah koji kao roditelj imam – da ću podbaciti u odgoju sretne, zdrave i samopouzdane djevojčice!
Ja svoje dijete ne vodim u shopping jer ne želim njegovati kulturu shoppinga! Ne želim tome pridavati nikakvu važnost niti težinu, a posebice ne vrijednosti koje bi ona kasnije mogla poistovjeti sama sa sobom.
Na pitanja poput “Što ćeš učiniti kada sva ostala djeca imaju X stvar, a jedino tvoje dijete nema X stvar?” ja stvarno sa stopostotnom uvjerenošću odgovaram “Ništa, jer sam ju odgojila tako da zna svoje vrijednosti koje nemaju apsolutno ništa sa stvari X”
Sjećam se svoje anegdote iz djetinjstva, koja zapravo najviše govori o načinu na koji sam ja odgojena i na kojoj bazirem svoje uvjerenje da je moguće odgojiti sretno dijete, neopterećeno materijalnim vrijednostima:
Na kraju prvog razreda od druge dijete iz škole čula sam da će za kraj školske godine, zahvaljujući silnim peticama, od roditelja dobiti velike poklone: jedna će dobit bicikl, druga neku super igricu, treća lutku itd. pa sam se i ja ponadala da ću sigurno dobiti nešto super. Ipak imam sve petice! Međutim…
Mama mi je objasnila da neću dobiti NIŠTA baš zato što sam razred prošla s odličnim! Moje petice jesu nagrada za moj trud. Petica je poklon! A, ustalom mama kaže, ne učim za njih nego za sebe. pa kakve veze oni imaju s mojim peticama, a pogotovo – kakve veze imaju s nagradama!
Ukratko – ne nagrađuju se uspjesi u životu koji su sami sebi svrha! A roditelji danas nagrađuju sve: Budi dobra pa ćeš dobiti ovo! Slušaj mamu pa ćeš dobiti ono! Ako napraviš ovo, dobit ćeš ono! Puno, puno, previše uvjetovanih rekcija, ali uvjetovanih materijalnom nagradom, umjesto pohvalom ili ohrabrenjem.
Skeptici iz moje okoline me uvjeravaju da ću pokleknuti ili oštetiti svoje dijete jer će se ono osjećati manje vrijedno jer nema nešto što sva druga djeca imaju. Ali ja znam da se to neće dogoditi, jer mi svakodnevno trošimo ono što imamo i to se ne može nikada potrošiti ni pohabati. Samopouzdanje ne raste količinom stvari, nego količinom vještina, dobrih odluka, naučenih lekcija i dobrih namjera.
Ja svoje dijete ne vodim u shopping jer shopping je održavanje privida i pokušaj stvaranja vrijednosti koje su samo za pokazivanje, a ne za kvalitetan života. Ljudi kupuju stvari da bi bili “bolji”, “vrijedniji”.
Umjesto shoppinga predlažem aktivnosti kao što su:
Grabljanje lišća, sađenje vrta, zajedničko kuhanje, šetnju (puuuno šetnje), igru sa starim kartonskim kutijama, škakljanje, ples na ulici dok svi gledaju, posuđivanje slikovnica u knjižnici, piknik na travi, posjet baki na selo…
Do skora,
Jelena

Izvor

Leave a Comment