Teorija nenasilja ili zašto negiramo očito – Treći dio Reviewed by admin on . . Ako su te ispovrjeđivali u vlastitom domu (a nisu to znali popraviti), ideš u vrtić. Tamo će druga djeca "nanjušiti" žrtvu u tebi i maltretirat će te. Ako si . Ako su te ispovrjeđivali u vlastitom domu (a nisu to znali popraviti), ideš u vrtić. Tamo će druga djeca "nanjušiti" žrtvu u tebi i maltretirat će te. Ako si Rating: 0
You Are Here: Home » Kolumne » Kolumna Dane Cvijanovića » Teorija nenasilja ili zašto negiramo očito – Treći dio

Teorija nenasilja ili zašto negiramo očito – Treći dio

dijete.

Ako su te ispovrjeđivali u vlastitom domu (a nisu to znali popraviti), ideš u vrtić. Tamo će druga djeca “nanjušiti” žrtvu u tebi i maltretirat će te. Ako si robusnije, temperamentnije i manje osjetljivo dijete, onda ćeš ti maltretirati druge. Ista stvar će se ponavljati u školi. U školi će neki pokušati postati savršeni (kako bi dobili ljubav, točnije odobravanje roditelja ili pohvalu koja nikad ne dolazi, uvijek će biti “Da, ali… još samo kad bi ovo…”). Pubertet će samo maksimizirati simptome. Još jače povlačenje ili još veći bunt ili pokušaj postajanja još savršenijim. Osjećaj nesigurnosti i nevrijednosti će se pojačati. Neki će to pokušati kompenzirati i praviti se frajeri i onda kad im neće biti do toga. Nekima će se pojaviti depresija. Neki će biti OK i funkcionalni.
.
 „I mene su tukli. I mene su kritizirali, okrivljavali, manipulirali, ignorirali, odbacivali, posramljivali, ismijavali i ispao sam dobro.“ Tako kažeš.
.
Kažeš da si ispao dobro. Preživio si i funkcionalan si. Preživio. I funkcioniraš. Upravo to. To i jest problem. Preživljavaš umjesto da Živiš. Funkcioniraš umjesto da Guštaš i da si Zadovoljan i Ispunjen što je tvoje prirodno pravo i stanje.
.
I tako nešto možeš izjaviti samo onda kad ne poznaješ sebe. Samo onda kad je njihova ideja o tome tko si ti toliko duboko ukorijenjena u tvojoj psihi da više uopće ne sumnjaš u nju. Pomirljivo kažeš – „Ja sam takav. Ok sam. Preživljavam i funkcioniram.“
.
Preživljavaš i funkcioniraš. Ne možeš osjetiti kako se stvarno osjećaš jer tvoji osjećaji nisu bili dobrodošli. Dijete ima potrebu biti povezano s roditeljima (jer mu to daje osjećaj sigurnosti) i ima potrebu biti svoje. Kad god su ove dvije potrebe u sukobu, dijete odabire ovu prvu (jer mu o njoj ovisi život) nauštrb ove druge. Svaki prelazak preko sebe, svako odbijanje, ignoriranje, kritiziranje, batine… generira mržnju i bol. Koliko god se dijete htjelo zaštiti od te boli i postati imuno na nju, to je nemoguće. Kako ne možeš postati imun na fizičke udarce (ostavljaju trag na tijelu i ožiljke), jednako tako ne možeš postati imun niti na psihološke udarce. I jedni i drugi ostavljaju posljedice. I dok se pokušavaš zaštititi od boli, ulaziš u preživljavanje i funkcioniranje. I kažeš – „Vidi OK sam, nije mi ništa!“ U isto se vrijeme nevidljivi trag psihološke krvi očituje kao čir na želucu jer si se nagutao gomilu sranja kojih nisi trebao. „OK sam!“ dok nevidljiva psihološka modrica na tvom vratu uzrokuje bolest štitnjače od silnog potiskivanja vlastite istine i vlastitih emocija. „OK sam!“ dok strah, nemir i anksioznost zalijevaš još jednim pivom, još jednom zagrebačkom kremšnitom, još jednim odlaskom u teretanu, gledanjem sapunice ili radom do besvijesti. „OK sam. I mene su tukli pa vidi kako sam dobro ispao.“
.
Vidim. I osjećam. I žao mi je da je bilo tako jer nije trebalo biti. Trebalo je biti drugačije. Trebalo je biti prihvaćanja, ljubavi i razumijevanja. Trebala je isprika i popravak kad su zajebali. Trebalo je viđenje. Suosjećanje i odlučno i nježno vodstvo.
.
“Tukli su me i dobro sam ispao” ponavljaš potpuno uvjeren u istinitost ove izjave i potpuno odrezan od tijela i osjećaja. Sjeti se sebe kad si imao pet godina i zamisli da netko o kome ti ovisi život ugrožava tvoj život batinama ili vikom… i pitaj se kako se osjeća taj dječak ili djevojčica u srcu. Kaže li njihovo srce „Dobro sam i daj me mama/tata još malo opali. To mi pomaže. To mi otvara srce. To mi gradi samopoštovanje.“
.
I nemoj sad čitati dalje dokle god ne odvojiš vrijeme za osjećanje. Nemoj ponovo odmah skočiti i reći „Ja sam OK i mene su tukli“. Nisi OK. Povrijeđen si. I tvoja glava te može muljati, ali ako zastaneš i dovedeš pozornost u tijelo i srce i zamisliš svoje roditelje ispred sebe i kažeš „OK mi je što ste me tukli…“ I ponoviš to… Obrati pažnju na svoje tijelo i svoje srce i onda mi reci da je to istina. Da je istina da je OK što su te kritizirali, okrivljavali, posramljivali. „To mi je OK. Tako to osjećam.“ Ili je istina nešto drugo?
.
Pitaj svoje srce kako se osjeća u vezi toga. Pitaj svoje tijelo kako se osjeća u vezi toga. Stavi glavu malo sa strane. Nemoj racionalizirati. Nemoj ih pravdati. Nemoj sebe zavaravati. Zatvori oči. Stavi ruku na svoje srce i reci na glas „OK mi je što su me tukli“. I ponovi to. Iz svog srca. Je li to istina za tebe i dalje? „OK mi je što su me tukli.“ Ponovi još jednom iz svog srca. Iz svog tijela i promatraj svoje reakcije i svoje osjećaje. Ako si uspio spustiti se u svoje srce i svoje tijelo i ako si iskren prema sebi, tamo ćeš pronaći bol i zamjeranje. Oni tu stoje godinama i čekaju na procesiranje. Čekaju siguran prostor i ljudsku psihu koja se može nositi s time kako bi se ti onda mogao nositi s time. Čekaju i dalje suosjećajnu osobu punu prihvaćanja i razumijevanja kako bi se ta bol mogla izliti i kako bi napokon upoznao sebe i prestao govoriti „ja sam takav“. Kako bi se napokon tvoje tijelo (fizička bol ili kronična bolest, tj. bolest koja se ponavlja) moglo opustiti i kako bi napokon Život (a ne preživljavanje) proteklo tvojim tijelom. Čekaju osobu koja se može nositi s tvojom mržnjom i zamjeranjem zbog toga što su ti radili kako bi napokon tu mržnju upoznao i počeo je koristiti za sebe, a ne protiv sebe (kroz autodestrukciju) i protiv drugih kad god te situacija u odnosima podsjeti na situaciju iz djetinjstva.
 .
Želiš li smanjiti mržnju u svijetu, moraš upoznati mržnju u sebi kako bi je prestao širiti i prenositi na generacije nakon tebe. Želiš li više ljubavi u svijetu, ispunjenja, sreće i zadovoljstva, morat ćeš kroz bol otvarati svoje srce, svaki put sve više i više otpuštajući bol i zamjeranje u ritmu koji ti je OK. Naravno da možeš i dalje pričati „I mene su tukli i ja sam OK“, ali se pitaj koja je cijena koju plaćaš negirajući vlastitu istinu i nastavljajući sam sebi raditi ono što su ti radili. Prije nego što ispališ brzinski odgovor da si OK… zastani… udahni duboko i izdahni… ponovi to još jednom. Dovedi pozornost u centar svojih grudi i prati svoj dah. Reci na glas „I mene su tukli. I mene su tukli. I mene su tukli, kritizirali, posramljivali, odbacivali… i OK sam? Ili možda nisam tako OK kao što mislim?“ Tvoje tijelo i tvoji osjećaji znaju istinu. Vrijeme je da se počneš interesirati za njih. Vrijeme je da upoznaš sebe. Vrijeme je za istinu i iskrenost prema sebi. Vrijeme je…
.
Dane Cvijanović

Leave a Comment