Teorija nenasilja ili zašto negiramo očito – Drugi dio Reviewed by admin on . . I onda dođe taj dan... ...zamisli to malo đubre kako se usuđuje (meni to raditi) bacati se u dućanu i počinje vrištati i lupati „Kupiiiiiiii miiiiiiiii igračk . I onda dođe taj dan... ...zamisli to malo đubre kako se usuđuje (meni to raditi) bacati se u dućanu i počinje vrištati i lupati „Kupiiiiiiii miiiiiiiii igračk Rating: 0

Teorija nenasilja ili zašto negiramo očito – Drugi dio

dijete.

I onda dođe taj dan…

…zamisli to malo đubre kako se usuđuje (meni to raditi) bacati se u dućanu i počinje vrištati i lupati „Kupiiiiiiii miiiiiiiii igračku. Daj miiiiii, hoću, meniiiiii, moje, jaaaaaa…“

…ili nedajbože udari drugo dijete…

…ili je zamisli ti to, udarilo… tebe… Da tebe. Pa kako se usuđuje? Zna li on tko sam ja… vidjet će on svoje! Možda ne odmah u dućanu, ali kad dođemo doma jer ipak moram održati sliku o sebi kao o dobrom roditelju (i istovremeno „prodati“ svoje vlastito dijete radi očuvanja imidža).

Što ste vidjeli da roditelji rade ako dijete odgovara, ne sluša, agresivno je, “cendravo” ili se baci na pod i počne vrištati iz sveg glasa? I što su radili Vaši roditelji kad bi Vi učinili isto?

Postoji hrpa iskrivljenih uvjerenja koja smo ponijeli iz svoje obitelji i odgoja kakvog smo imali. Pa tako ono najštetnije uvjerenje jest da dijete nešto radi roditeljima u inat i da namjerno neće. Vidjet ćete da je većini roditelja razumljivo da dijete neće prestati mokriti u pelenu prvu godinu jer nema za to ispunjene fiziološke preduvjete, ali očekuju da se zna bolje emocionalno regulirati od samog roditelja iako za to još nema niti fiziološke niti psihološke kapacitete. U prijevodu, nije da neće nego ne zna i ne može. To tek treba razviti kroz interakciju s roditeljem. Kako će to razviti naravno ovisi o toj interakciji. Ono što treba imati na umu je da djeca (pogotovo mlađa) nemaju verbalne kapacitete niti svjesnost (kao i mnogi odrasli) o tome što ih muči pa se ne mogu adekvatno izraziti, već se izražavaju na jedini način koji znaju.

Ako ste iskreno odgovorili na gore postavljena pitanja, onda će vjerojatno Vaši odgovori biti neki od sljedećih:

– Kad dijete vrišti ili Vas udara treba ga nalupati. Pretpostavljam da su neki od Vas dobili batina kad su bili djeca i možda ste i sami nalupali svoje dijete sa svrhom kako bi dijete naučili da nije dobro lupati druge, bacati se na pod ili biti agresivan. Pritom ste, naravno, imali dobru namjeru koja je radila na kratke staze (dijete je prestalo s neželjenim ponašanjem), ali je ta metoda imala dugoročne posljedice o kojima ćemo malo kasnije.

– Možda ste se samo izderali na dijete. Pokušali mu odvratiti pažnju, rekli mu kako je glupo, ružno ili smiješno, odnosno posramili ga (sram te bilo jer si…), okrivljavali (kako si to mogao napraviti, mama je sad tužna), ismijavali, ignorirali, odbacivali… Iako ove metode ponekad znaju biti puno suptilnije od direktne fizičke kazne i ponekad čak nismo ni svjesni da ih koristimo, dugoročne posljedice su slične.

A posljedice su ove:

1. Žrtvovali ste odnos s djetetom i ljubav za slijepu poslušnost.

2. Narušili ste povjerenje. Dijete Vam više ne vjeruje. Osjeća se nesigurno jer “razmišlja” otprilike ovako: Meni je ovdje teško i preplavljuju me emocije koje ne mogu regulirati i treba mi pomoć. Ova/j tu ne može pomoći niti može regulirati sebe. Kako će se pobrinuti za mene?

3. Zbog toga će potiskivati svoje emocije i svoju prirodu. Navući će masku i glumiti (nekad i do kraja života). Zbog tog će generirati mržnju prema sebi.

4. Budući da je zgažen u prvoj rundi života, često neće znati ni kasnije se suprotstavljati i reći “Ne” kad je potrebno, Neće znati postaviti jasne granice.

5. Generirat će samomržnju (zbog prelaska preko sebe) koja će se manifestirati raznim destruktivnim i autodestruktivnim ponašanjima. Ta ponašanja će služiti kao “pomoć” kako bi izbjegli emocije s kojima se nikad nisu imali prilike naučiti nositi na adekvatan način. Neizgovoreno “Ne” će se okrenuti protiv njih na krivom mjestu. Ostat će im jedan ispit, ali ga nikad neće položiti. Znat će da je dobro za njih da vježbaju ili pošalju molbu za posao, ali neće (njihovo “Ne” će raditi protiv njih, naravno potpuno nesvjesno).

6. Emotivna samoregulacija bit će im nepoznata i nedostupna. Bilo da potiskuju sve emocije bilo da eksplodiraju na krivom mjestu i u krivo vrijeme. Ukoliko dovoljno dugo potiskuju, “eksplodirat” će njihovo tijelo u obliku fizičkog bola ili bolesti.

7. Imat će manjak samopoštovanja i osjećaj nevrijednosti, zaboravit će na svoje autentične potrebe i ispunjavati ih na iskrivljen način. Prestat će vjerovati sebi, svom tijelu i osjećajima. Većina života će se odvijati u glavi, a to je najstrašnije mjesto na kojem se možete naći.

Ono što je najbitnije znati jest da je odnos i povezanost (ljubav) ono što djetetu daje osjećaj sigurnosti. Kad toga nema, a nestaje u gore navedenim primjerima, dijete je u stanju stresa. U stanju stresa, veliki dijelovi mozga koji su zaduženi za učenje su jednostavno isključeni. Ukoliko dijete želimo nešto naučiti, dijete se mora osjećati sigurno, a najbolji način da se dijete osjeća sigurno je da je roditelj koji je pored njega isto tako siguran i opušten.

Nažalost, pod utjecajem vlastite povijesti, umjesto da dijete vidimo kao malo biće kojem treba respekt i pomoć, mi ga vidimo kao najgoreg neprijatelja. Dječji bijes aktivira naš potisnuti bijes iz istog razdoblja našeg života i istovremeno roditeljsku reakciju koju smo internalizirali, a to nažalost nije bila empatija, prihvaćanje i razumijevanje. Naša PERCEPCIJA (koja je uvjetovana našom prošlošću) diktira odgovor. Da bi se počeli drugačije ponašati prema drugima, moramo promijeniti ponašanje prema sebi. Prvi korak prema promjeni je svjesnost.

Idući put kad se Marko baci na pod i počne vrištati, ili kad udari nekog drugog ili Vas, tj. kad bude bijesan/tužan/preplašen, ovo je on što želi da znate.

Ja sam mali, a ti si pet puta veći od mene i imaš 1000 puta više iskustva. Nisam ti nikakva opasnost. Udahni i pogledaj me dobro. Preplavljuju me snažne emocije i nemam svjesnost o sebi, a kamoli o reguliranju istih. Za to mi treba tvoja pomoć. Ono što mi treba je da budeš miran, prisutan i empatičan tako da ja znam da te niti jedan moj osjećaj neće izbaciti iz takta niti će uvjetovati tvoju ljubav. To će mi dati osjećaj sigurnosti. Treba mi pomoć za hendlanje svih tih silnih emocija. Ako sam ljut da mi dozvoliš ljutnju tako da znam da su sve moje emocije dobrodošle. Istovremeno mi treba da mi postaviš granice na moje ponašanje i kažeš smireno što je prihvatljivo, a što nije kako ne bih ozlijedio sebe niti druge. Ukoliko tako budeš postupao, znat ću da me poštuješ. Poštuješ moje viđenje i moje osjećaje koliko god tebi besmisleni bili. Kad mi se sruši toranj od lego kockica, to je za mene najtužniji događaj koji mi se dovodio u životu i slično je kao da je tebi netko dao otkaz. Imaj to na umu prije nego mi kažeš „Nije to ništa. Prestani plakati ili nemoj se ljutiti.“ Znaš onaj osjećaj kad nešto jako želiš, a to ne možeš dobiti. Kad želiš novog partnera ili novi posao, a to ne možeš dobiti, sjeti se kako se osjećaš ako se prijateljica počne derati na tebe kako si glupa i to ti uopće ne treba ili ti kaže u najboljoj namjeri da te “utješi” – ma ima boljih za tebe. Sjeti se u tom trenutku kako se osjećaš. Osjećaš li da te ona stvarno vidi, čuje i razumije. Ispod mog bijesa, ako ga dozvoliš dovoljno dugo, a pri tom ne upotrijebiš niti jedan od gore navedenih postupaka (kritike, batina, posramljivanja…), pojavit će se moja tuga što ne mogu dobiti neku igračku i onda će mi trebati tvoj zagrljaj.

Postupajući ovako, imat ću osjećaj da sam ti bitan i da me razumiješ. Izgradit ću osjećaj sigurnosti u sebi. Vjerovat ću ti i kasnije u tinejdžerskim danima i neću imati potrebu skrivati sve od tebe jer me neće biti strah od kazne. Znat ću da si na mojoj strani. Naučit ću da su sve emocije prihvatljive i moći ću se emotivno samoregulirati na zdrav način. Autodestruktivna i destruktivna ponašanja kao sredstvo “pomoći” mi neće biti potrebna. Znat ću da ne može sve biti po mome u životu, ali ću isto tako znati zauzeti se za sebe i moći reći što mi je važno. Budući da si me poštovala/poštovao, imat ću razvijen osjećaj samopoštovanja i osjećaj da vrijedim. Neću morati glumiti. Znati ću kako biti svoj i slobodan u odnosima, a istovremeno povezan. Bit ću zadovoljan jer ću poznavati svoje osjećaje (čija je svrha dovesti nas do zadovoljstva), ispunjen i autentičan i bit ću ti zahvalan na tome. A onda ću moći napisati i reći:

Volim vas mama i tata. Hvala vam što ste me voljeli onda kad vam je to bilo najteže, a meni najpotrebnije kako bih mogao kasnije ja sebe voljeti sa svim što jesam.

Hvala vam što ste dozvolili sve moje osjećaje i bili tu za mene kad mi je bilo najteže i najpotrebnije. Hvala vam što me niste “popravljali”, odvlačili mi pažnju, slali me u kut, vikali na mene ili me udarili. Hvala vam što ste pokazali razumijevanje i poštovanje za moj pogled na svijet koliko god vam se nekad činio besmislen. Hvala vam što ste me vidjeli kao osobu, a ne kao objekt i što ste razgovarali sa mnom, a ne prema meni i o meni. Hvala vam što ste vidjeli moje kompetencije i sposobnosti, jednako kao i moja ograničenja. Hvala vam što ste postavljali granice sa suosjećanjem, što ste postavljali granice koje su imale smisla kako bih se ja osjećao voljeno, vođeno, prihvaćeno, viđeno i sigurno. Hvala vam što ste dozvolili da istražujem svijet u svom ritmu i što vas je stvarno zanimalo tko ja jesam, a ne tko bi trebao biti prema nekim suludim i besmislenim standardima društva tj. standardima vašeg odgoja koji je bio povrjeđujući za vas. Hvala vam na svemu. Volim vas.

Vaš Marko.

 

– Dane Cvijanović

Dane Cvijanović 

Comments (1)

  • Milena

    …posljedice 3,4,5,6,7 su i danas prisutne. u dobi od 43 godine. Sve napisano je toliko istinito da osjećam bol dok čitam. Na tekstove sam naiša googlajući Iscjeljenje razvojne traume.Valjda s razlogom….

    Reply

Leave a Comment