Nulta točka – središte svega što jest Reviewed by admin on . . Koliku je šalu svijest odigrala sama sa sobom počinje ti se otkrivati kad se barem na trenutak poMIRiš sa svojom biti (bivanje u tvom srcu). Mnogo puta si čul . Koliku je šalu svijest odigrala sama sa sobom počinje ti se otkrivati kad se barem na trenutak poMIRiš sa svojom biti (bivanje u tvom srcu). Mnogo puta si čul Rating: 0

Nulta točka – središte svega što jest

nula.

Koliku je šalu svijest odigrala sama sa sobom počinje ti se otkrivati kad se barem na trenutak poMIRiš sa svojom biti (bivanje u tvom srcu).

Mnogo puta si čula i čuo da se moraš mučiti da ne bi ostao „nitko i ništa“, da se moraš dokazivati, nadograđivati, poboljšavati.
I koliko god se trudio imaš osjećaj da ništa nisi napravio, da se nigdje nisi pomaknuo… kao da cijelo vrijeme stojiš na mrtvoj točki.

Pozivam te sada da uzmeš pauzu od čitanja, da u ovom neponovljivom trenutku utoneš potpuno u tu mrtvu točku. Što imaš za izgubiti? Možda je ovo zadnji tren prije nego umre ovo iskustvo pod tvojim imenom. Zašto bježiš od te mrtve točke? Samo u ovoj sekundi potoni u tu mrtvu točku. Ona je tu, u ovom trenu, u ovoj sekundi, još pola od te sekunde, i još pola. Stani. Nula.

I sad mi reci tko si ti?
Reci mi, je li ikada išta drugo trajno postojalo osim te mrtve točke. Osjećaš li tu tišinu koja se protezala kroz čitav tvoj život, ispod svake tegobe, drame, jada, veselog trenutka ili bolnog trenutka?

Zašto trčati za trenucima iz prošlosti koje želiš ponoviti? Zašto bježati od percipiranja intenzivnih energija koje nazivamo emocijama ili boli? Sve što ima formu i način odigravanja je uvijek dolazilo i odlazilo. Nikada nije ostajalo tu uz tebe, nikada te nije ispunjavalo. Zašto da svemu tome daješ toliku pažnju, kad se to i samo od sebe odbija?
Svaki miris pomiriši, svaki objekt sagledaj, svaki događaj proživi, ali ne vezuj se. Tvoja patnja nije potrebna!

Patnja ti ukazuje na to da nešto ne štima. Patiš jer se vezuješ za prolaznost, a u tebi sjedi stalnost, istina (ono što je uvijek isto) – to je “tvoje“ Biće – to Biće jesi ti, to Biće jest sve, ono što je uvijek Bivalo i Bit će. Osjećaš li prostranstvo njega, mir, ljubav, neograničenost, spokoj, sreću… sve što si ikada tražila u prolaznosti – već je tu! Temelj svih tvojih želja. U tebi! U svemu! Tu i sad. U tvom centru, u tvojoj mrtvoj točki. Ti si nitko i ništa, i pozivam te da se prepustiš toj slobodi!
Ako nešto jesi, onda to JESI, uvijek, stalno. Ne trebaš to postići, napraviti, zaslužiti, potvrditi, čak ni spoznati ili prepoznati. Bilo kakva akcija je nepotrebna da budeš to što jesi. Da BIVAŠ.

Vrijeme je da se stave karte na stol, što je ono što jesi? Što je tvoja istina? A što je ono što se pojavilo i što će nestati?

S čim se identificiraš? S čim se poISTOvjećuješ? Gdje je tvoje „ja“? U ovom snu svi smo zamislili da smo nešto gdje vidimo iluziju konstante – da smo tijelo, ponavljajući misaoni obrasci, emocije. Pa tako patimo jer smo zamislili da je jedan objekt odvojen od svih ostalih objekata. I onda taj objekat pokušava biti netko važan, netko tko više zaslužuje, netko tko će se dokazati, postići nešto bitno da bi ga drugi objekti prihvatili, voljeli, dali mu potvrdu.
Osjeća se odvojeno samo na principu toga što kroz osjet vida percipira (zamišlja) određene atome odvojene kao jedno biće, onda oko sebe negira prisutnost nekih drugih atoma i naziva to zrakom, pa onda opet zamisli da postoji neka granica unutar koje su atomi koje on naziva drugim bićem. Svjest je zamislila da je tijelo – korjen svake patnje, početak svake ego priče, „odvojeno ja“ mentalne priče.

Objekt koji želi ljubav, odnosno objekt koji želi neograničenost. Objekt koji ne želi biti objekt. Objekt koji zapravo shvatća da ne može biti objekt. Sve ga vuče da želi biti besmrtan, veliki, miran, sretan, ljubav. Sve ono što jedini pravi identitet i jest, lažni identitet se trudi postati.

Objekt, ego ili poistovećivanje s prividno stalnim karakterstikama iskustva, zapravo duboko u sebi zna da ne postoji. Jedino šta ga stvara jest iluzija konstante. Iz trena u tren mnogo se mijenja, okruženje, zvukovi, mirisi, ali to tijelo i taj sistem emocija i misli kao da pokušava biti stalan iz trena u tren. Samo pokušava, naravno, odnosno zamišlja svoju stalnost. Čak i prostor u kojem tijelo provodi vrijeme, objekt počinje smatrati „svojim“, sve što se češće ponavlja, tu „ja“ pokušava da se veže.

Trenutak oslobađanja i prepoznavanje svoje prirode događa se onda kad se šala svijesti otkriva.
– Ništa što sam zamislila nisam ja! Ništa što percipiram nisam ja!
– Ja Jesam! Bivam uvijek i zauvijek, u srcu svakog bića, u centru svakog iskustva, u nultoj točki svega! Iznad vremena, svaka promjena je zamišljeni pokret u meni.

Sada napokon sve ostalo što percipiram mogu doživjeti u potpunosti. Proživjeti, otpustiti, zabaviti se! Ništa me ne može dodirnuti. Pa kako bi i moglo kada sam sve sama stvorila.

A moja bit uvijek Jest. Tu i sad. I ako je na tren zaboravim, samo će me smijeh preplaviti, jer patila ili ne patila, zaboravila je ili ne zaboravila, „moja“ Bit uvek Jest. A i ta koja zaboravlja ili pati je isto zamišljena!

Nula je baza. Tišina je baza svakog zvuka. Ništavilo je baza svakog pojavnog i prolaznog oblika. I zato svi toliko volimo spavati. Najviše volimo kada nas nema. Koliko god pričali da volimo da provedemo vrijeme s nekom bliskom osobom, da budemo na nekom lijepom mjestu, da doživimo nešto kroz neko od čula, svako od nas naaaajviše voli da zaspi, da bude u onom stanju u kojem nema ni snova. Ništavilo. Naša istinska bit. Bit za kojom smo tragali svakim pokretom misli, svakim grčenjem mišice, svakim podražajem emocije, svakom prošnjom želja, tragali smo, a ona je uvijek bila mi sami. Bliže nego što smo mogli i zamisliti, zato nam je i promakla. Toliko blizu da između nje i nas nema prostora.
Tragali smo za Sobom. I što drugo preostaje nego smijati se!

– Saša Iris Pavan

 

Leave a Comment