Jedini krivac za sve moje neuspjehe Reviewed by admin on . Fotografija: Eric Johansson Imao sam ja svoje mračne dane koji su trajali kao godine. Sad kad se okrenem i pogledam ih, shvaćam da stvarno i jesu bili godine. O Fotografija: Eric Johansson Imao sam ja svoje mračne dane koji su trajali kao godine. Sad kad se okrenem i pogledam ih, shvaćam da stvarno i jesu bili godine. O Rating: 0

Jedini krivac za sve moje neuspjehe

slikaFotografija: Eric Johansson

Imao sam ja svoje mračne dane koji su trajali kao godine. Sad kad se okrenem i pogledam ih, shvaćam da stvarno i jesu bili godine. Od 365 dana. Mraka. U kojem se nije vidio prst pred okom. Onog najmodrijeg mraka kojim plaše djecu, u kojem ima kojekakvih akrepova i neizvjesnosti, samoća i utvara. Onog toliko mračnog i dugog da čak i kad bi se svjetlo upalilo ti i dalje ništa ne bi vidio jer su ti se oči navikle na mrak. U njemu sam ja živio.

Gajio sam tada samosažaljenje kao da mi je najrođenije čedo. Opravdanja za vlastite neuspjehe tražio u sebi, a krivce u drugima. Gubio sam vrijeme razmišljajući o svjetskim nepravdama, nefer igračima i neukazanim prilikama. Nešto sam čekao, nekog tražio, za nečim tragao. Čekao sam priliku da se pokažem. Tražio osobe koje bi mi dale svrhu. Tragao za motivacijom koja bi mi bila pokretač.

Sada shvaćam da se prilike ne čekaju već stvaraju radom. Shvatio sam da se vlastita svrha ne nalazi u drugim ljudima već u nama samima i u odnosima koje gradimo s drugima. Shvatio sam da jedino čovjek koji je u stalnom pokretu može naći motivaciju u svemu i svakome, a da se želje ostvaruju samo onima koji žuljeve s usjedjelih guzica zamijene žuljevima na rukama i onima koji kad peče stisnu sebi zube, a ne mami suknju.

Preko mojih želja puše krajputaška prašina. Suviše su prizemne i obične jer ih je svijet izanđao od izgovaranja, obezbojio ispirajući olako usta njima. Meni su posebne i svete. Ja maštam o dvoje djece koja mi godinama neće dati da se naspavam, o nekom trpezarijskom stolu s mnogo stolica oko njega koje bi bile pune obitelji i prijatelja. O obaveznim nedjeljnim ručkovima. O zadnjem sjedištu auta namrvljenom dječjim grickalicama. Maštam o nekom svijetu u kojem riječ Zauvijek nije utopija nego ideal. Svijet u kojem bi toj tezi moja životna i ljubavna priča bile dokaz.

Danas sam izvan mraka, na neizvjesnom putu k ostvarenju svojih želja. Našao sam ga samo zato što sam odlučio da preuzmem odgovornost za svoje postupke. Našao sam mjesto pod suncem gdje su moje želje ostvarive, našao sam neke poljupce uz koje je sve lakše, i našao sam čovjeka koji je kriv za sve moje neuspjehe. Taj svirepi stranac zbog kojeg mi u životu toliko dugo nije išlo, koji me je držao utamničenog u tmini, taj čovjek sam sebi bio Ja.

Danas sam tamo gdje želim biti. Točnije, danas sam tamo gdje zaslužujem biti. Ni više, ni manje od toga. Na ovom mom neizvjesnom putu često pušu vjetrovi, nekad u susret, nekad u leđa, ali ja grabim naprijed jer znam da je cilj jedino u tom pravcu. Isto tako znam da na ovom našem životnom putu, jedini krivci za sve što nismo i jesmo – smo mi sami, i da nikada nećemo postati ono što želimo biti ako živimo kriveći druge za ono što smo danas.

Blogdan

blogdan.rs

Leave a Comment

%d bloggers like this: