Izazov života: Kako podnijeti neprihvaćanje okoline Reviewed by admin on . . U našoj kulturi veoma su rijetki oni roditelji koji ne vole, ne prihvaćaju vlastitu djecu. Kada bebu iz rodilišta dovedu u obitelj, ona postaje emotivna kolij . U našoj kulturi veoma su rijetki oni roditelji koji ne vole, ne prihvaćaju vlastitu djecu. Kada bebu iz rodilišta dovedu u obitelj, ona postaje emotivna kolij Rating: 0

Izazov života: Kako podnijeti neprihvaćanje okoline


sviđati.

U našoj kulturi veoma su rijetki oni roditelji koji ne vole, ne prihvaćaju vlastitu djecu. Kada bebu iz rodilišta dovedu u obitelj, ona postaje emotivna kolijevka bliskosti i prihvaćanja. Sve osobe koje okružuju dijete poručuju mu na ovaj ili onaj način da ga prihvaćaju, da žele da mu bude dobro, da ga vole. Zato dijete stječe uvjerenje da je normalno stanje da ga svi prihvaćaju. Ako se roditelji, koji su se naljutili zato što je dijete napravilo nešto loše, malo distanciraju, dijete se uplaši da ga manje vole i prihvaćaju, tako da pokušava da „povrati” ljubav i prihvaćanje.

Kada izađe u javnost, dijete koje vjeruje da, ako je ono zaista dobro, da ga svi ljudi i sva djeca moraju prihvatiti, doživljava „traumu javnosti” kada shvati da ga mnogi ne primjećuju. Tada neka djeca stvaraju kompleks niže vrijednosti, od koga se brane fantaziranjem o velikim djelima zbog kojih će ih jednog dana svi zavoljeti. Očekujući prihvaćanje, mnogi pasivno čekaju da im drugi priđu, osjećajući patnju što nisu dovoljno zanimljivi, lijepi, duhoviti da bi bili neodoljivo privlačni. Drugi su aktivni i prilaze pokušavajući šarmirati sve one koji na njih ne obraćaju pažnju.

U odraslom svijetu živimo okruženi s tri tipa ljudi: onima koji prema nama imaju pozitivan odnos, onima koji prema nama imaju negativan odnos i onima koji prema nama nemaju nikakav odnos. Emotivno odrasti znači prihvatiti ovu činjenicu i razviti socijalne vještine koje nam omogućavaju da funkcioniramo s sve tri grupe ljudi. To je sasvim različito od početne dječje fantazije da ako smo dovoljno dobri, onda će nas svi ljudi prihvatiti i prema nama imati pozitivan odnos.

Najvažniji su nam oni ljudi kojima se sviđamo, koji nas poštuju i cijene, koji nas prihvaćaju, jer su to oni među kojima treba tražiti prijatelje, suradnike i emotivne partnere. Jedino s njima možemo ostvariti odnos samopoštovanja i međusobnog poštovanja – osnovu svakog prijateljskog odnosa. Ta grupa nam daje snagu da podnesemo postojanje onih koji nas ne prihvaćaju.

Odrasli čije „unutarnje djete” nije emotivno odraslo tako da i dalje vjeruju da ih, ako zaista vrijede, svi moraju prihvaćati, imaju drukčije prioritete. Njima su najvažniji oni koji ih ne prihvaćaju. Ulažu veliku energiju i vrijeme da se svide onima kojima se ne sviđaju, u pogrešnom uvjerenju da će dokazati svoju vrijednost ako uspiju utjecati da netko promijeni negativno mišljenje o njima. Kada jednog „osvoje”, on postaje nevažan, i posvećuju se nekom drugom tko ih ne prihvaća.

Način da netko izađe iz ove beskonačne igre neuspješnog dokazivanja vlastite vrijednosti je da prihvati samog sebe, i da se pomiri sa životnom činjenicom da ga neki ljudi jednostavno neće nikada prihvatiti ma koliko sebe dobro predstavljao.

Zoran Milivojević

 

Leave a Comment