Ono MALO što nas čini VELIKIMA Reviewed by admin on . . Zašto nam je tako teško priznati da smo nekada u krivu i da smo pogriješili? Vrlo često i vrlo lako znamo uprijeti prstom u drugog, kritizirati, osuđivati, za . Zašto nam je tako teško priznati da smo nekada u krivu i da smo pogriješili? Vrlo često i vrlo lako znamo uprijeti prstom u drugog, kritizirati, osuđivati, za Rating: 0
You Are Here: Home » Život » Život općenito » Ono MALO što nas čini VELIKIMA

Ono MALO što nas čini VELIKIMA

frends.

Zašto nam je tako teško priznati da smo nekada u krivu i da smo pogriješili?
Vrlo često i vrlo lako znamo uprijeti prstom u drugog, kritizirati, osuđivati, zaboravljajući pritom da smo mi možda još i gori.

U raznim situacijama u životu, znao sam biti okružen ljudima, često i mladim ljudima, neki tek s fakulteta, koji su s takvom lakoćom i mirnoćom okrivljivali druge za svoje pogreške da mi je taj oblik deformiranog ponašanja, potpuni nedostatak autokritike i potrebe da se za nešto preuzme odgovornost, uvijek bio nedokučiv.

Kako ćemo i kada mi kao ljudi sazrjeti i društvo kao zajednica ljudi ići naprijed ako ćemo stalno krivicu svaljivati na nekog drugog?

Koji je to poriv u čovjeku koji ga, bez puno ustručavanja onako hladno, podmuklo i proračunato, vuče da uvijek okrivljuje nekog drugog za problem koje je sam stvorio ili štetu koju je sam skrivio.

Spremni smo ići čak i dalje te ćemo s nevjerojatnom lakoćom poniziti, oklevetati i ocrniti bližnjeg kako bi sebe uzdigli i dali si važnost, često i pred drugim ljudima, jer imati publiku godi.

Kada se tako ponašamo daleko smo od korektne i dobre osobe. Možemo sebe zvati kako hoćemo, ali tada dobri nismo, a od poštenog vjernika smo udaljeni miljama jer, ne da nismo spremni služiti drugom, nego se njime služimo i još ga usput bez ikakvog razloga i ocrnimo.

Takva ponašanja ne čine nikome dobro i rezultat su duboke nezrelosti, neosviještenosti i isključivom brigom za vlastiti interes, bez imalo obzira i senzibiliteta prema ikom drugom osim prema sebi samom.
Još ako je osoba drugačija, ne misli kao mi ili se ne zna braniti, tad smo najgori.

To nas čini dodatno okrutnima u našoj namjeri da takvu osobu okrivimo za sve i usput ju ocrnimo i ismijemo da tako osjeti svu silinu naše snage i nadmoći (i neljudskosti dodao bi ja).

Zaboravljamo pritom da smo mi svi ljudi i da smo pozvani ići puno više i puno dalje od takvog mizernog ponašanja. Pozvani smo bliženjem dati ruku i reći neku lijepu riječ kako bi opravdali to što postojimo na ovom svijetu, za što nismo niti zaslužni, a tako nam se sviđa.

Netko je htio da budemo i evo nas, mi postojimo, mislimo i jesmo i od nas se traži da budemo puno više od toga da živimo samo zadovoljavajući svoje primarne potrebe i da drugom čovjeku budemo vuk.

Nemojmo se bojati biti svaki dan malo više ljudi, a malo manje vukovi i ispravljati vlastite pogreške.

Biti dobar prema bližnjem, ispričati se i ispraviti nešto loše što smo napravili je uzvišeni znak zrelosti i čovječnosti koji ne dovodi u pitanje ni ono u što vjerujemo, ni naš identitet kao osobe, a ni ono kako nas drugi vide.

To je samo onaj MALI znak dobre volje što nas nekad čini VELIKIM ljudima.

– Hrvoje Franušić

Leave a Comment