HALJINICA ZA DUŠU Reviewed by admin on .     Kad sam bila mlađa, nije mi se sviđalo kako izgledam. Sve na meni je bilo ili preveliko, ili premalo. A kosa prekovrčava i pogrešne boje... Danas     Kad sam bila mlađa, nije mi se sviđalo kako izgledam. Sve na meni je bilo ili preveliko, ili premalo. A kosa prekovrčava i pogrešne boje... Danas Rating: 0

HALJINICA ZA DUŠU

 

 

haljinaKad sam bila mlađa, nije mi se sviđalo kako izgledam. Sve na meni je bilo ili preveliko, ili premalo. A kosa prekovrčava i pogrešne boje…

Danas je drukčije – kažu da to dođe s godinama.

Otprilike kad su mi se pojavile prve bore, zavoljela sam svoj broj, svoj oblik i veličinu. Sve što je na meni u dvadesetima bilo preveliko ili premalo, oko tridesete je postalo savršeno.

U četrdesetima još savršenije.

Ne koristim kreme protiv bora. Ni pripravke protiv celulita. Sviđa mi se kako izgledam. Ne šminkam se. Ne nosim nakit. Ne uljepšavam svoju vanjštinu. Jer ljepota dolazi iznutra.

Bilo mi je dragocjeno ovo otkriće, nakon kojega živim život u trapericama ili trenirci. I običnoj majici. Samo neka je jednostavno…

Kupnja odjeće ne veseli me posebno. Jednom u svako toliko vremena posjetim neki dućan, kupim 5-6 stvari, najčešće nekoliko istih majica u raznim bojama. Samo zato da dulje vrijeme ne trebam ništa kupovati. Cipele nosim dok ih ne poderem. I to – jedne u sezoni.

A onda, nenadano, u jedan petak ugledam divnu stranicu s haljinama! Oduševim se na prvu…

I cijeli dan se samo smješkam pri samoj pomisli na haljine.

Vidim da se tu događa nešto čudno. I nešto važno. I da traje…

Da nisam za subotu dogovorila susret na Bundeku, sigurno bih otišla pogledati haljine. Iako ih ne nosim.

I tako, za Bundek, obučem svoju svakodnevnu trenirku, običnu majicu i najobičnije cipele. Jedine proljetne koje imam. I izađem na sunce. I nasmiješim se čim se sjetim haljinice…

A onda mi bljesne: te haljine uopće nisam pronašla ja! Odabrala ih je moja Duša!

Ma nemoguće da moja duša želi baš takvu haljinu?! Duši nije potrebno uljepšavanje! Ona je uvijek prelijepa…

Ali… što ako se u ovoj trenirci osjeća stisnuto i sputano? Skvrčeno? Pretijesno? Nevidljivo?

Wow! Moja duša želi da ju se vidi!

Želi biti slobodna…

A ja ju oblačim u prnje…

Uh…

Nije ovo prvi puta da čujem glas svoje duše. I svaki puta to na van izgleda kao da mi oči suze. A nije riječ o tome; to duša plješće ručicama i skače uvis…

Neću sad nabrajati sve situacije koje su mi bljesnule pred očima. Ali ja znam, i moja duša zna koje su to situacije. Slike su se samo nizale. Kao ubrzani film.

Koliko je samo bilo odgađanja, oklijevanja, nećkanja, dvoumljenja… koliko poricanja…

Pa situacije kad bih joj nešto malo dala – a onda opet uzela…

Koliko puta sam si stavila krpu na glavu (onako, kao dijete od godinu dana)… eh… što sam sve bila u stanju napraviti samo da budem nevidljiva…

A ona bi se svaki puta sakrila u podrum i zašutjela.

Ali bi se javila opet… i opet…

I samo je htjela SVOJU haljinu…

Da skratim… kupila sam joj haljinicu. Već u ponedjeljak!

Da nisam to napravila tada, ne bi se duša umorila, strpljiva je ona…

Ali morate priznati da je odabrala baš zanimljiv i lukav način da mi se obrati. Meni… koja nisam ni od robice, ni od dućana, ni od haljinica… Kreativno nadasve!

Da ovo nije upalilo, došla bi ona opet! Možda ne ovako nježno… Možda bi se pretvarala da je razmaženo derište koje se u nekom nezgodnom trenutku baca na pod i lupa nogama, tko zna…

Ali duša nije razmažena, ona samo želi da ju se vidi…

I moram vam reći još i ovo:

Kupiti haljinicu bilo je puno lakše nego prošetati je po gradu. Ali sam je prošetala.

Prošetati haljinicu po gradu bilo je puno lakše nego napisati ovaj tekst. Ali sam ga napisala.

Napisati ovaj tekst bilo je puno lakše nego dopustiti mu da izađe u svijet preko ovog portala. A ako ga čitate, znat ćete da sam i to napravila.

Lukav potez duše, da, i ja kažem…

– Larisa Mravunac

alternativainformacije.com

Leave a Comment

%d bloggers like this: