O (o)praštanju Reviewed by admin on . . Opraštanje je proces u kojem otpuštamo bol i zamjeranje prema osobi/osobama (uključujući i nas same) koje su nas povrijedile. To je ujedno i proces u kojem se . Opraštanje je proces u kojem otpuštamo bol i zamjeranje prema osobi/osobama (uključujući i nas same) koje su nas povrijedile. To je ujedno i proces u kojem se Rating: 0

O (o)praštanju

oprost.

Opraštanje je proces u kojem otpuštamo bol i zamjeranje prema osobi/osobama (uključujući i nas same) koje su nas povrijedile. To je ujedno i proces u kojem se povezujemo dublje sa sobom i svojim stvarnim potrebama. Zamjeranje i mržnja nam govore što više ne želimo u svom životu i ujedno nam daju snagu kako bi se mogli zaštititi kad je to potrebno u budućim situacijama. Tuga i bol nam govore što stvarno želimo, otvaraju nam srce, omogućuju našu ranjivost i sposobnost voljenja. Proces opraštanja i otpuštanja boli i mržnje omogućuje autentičnost i osjećaj slobode biti što god jesmo u svakom trenutku bez glume, bez maske, bez obrane. To je mjesto radosti, blaženstva, užitka, zadovoljstva i to je naše prirodno stanje, iako se u njemu rijetko nalazimo.
U procesu praštanja imamo paradoks. A paradoks je u tome da je mržnja u biti borac za ljubav. Ne dozvolimo si je osjetiti, ne možemo osjetiti niti stvarnu i pravu ljubav za kojom toliko čeznemo. Ne postoji način selektivnog otupljivanja emocija. Onoliko tuge koliko možemo osjetiti, toliko možemo osjetiti i radosti. Onoliko koliko možemo osjetiti mržnje, možemo proporcionalno tome osjetiti i ljubavi. To je vrlo jednostavna matematika. Prisiljavamo li sebe voljeti (jer mrziti nije lijepo niti pristojno), ponovo dolazimo do paradoksa da prisiljavanjem sebe na nešto za što nismo spremni dodatno generiramo mržnju. Zamislite da Vam netko kaže „Moraš me voljeti!!“ (jer je mrziti loše), pogotovo ako Vas je osoba povrijedila. Kako se osjećate? Možete li stvarno voljeti tu osobu?
Možemo mi sebe muljati i reći da volimo osobu, ali naši osjećaji i naše tijelo će vrištati istinu, a istina je „Mrzim te što mi to radiš. Mrzim te što me povrjeđuješ. Ne želim da mi to radiš.“ To je ono što mržnja kaže. Mržnja želi prekinuti ono što je loše. Prisiljavanjem sebe na voljenje, tj. potiskivanjem mržnje generiramo još više mržnje i nalazimo se u stanju stresa (više o stresu sam pisao u članku Mentalitet stresa i traume). Budući da znamo da je energija neuništiva, ona se mora nekako manifestirati. Ukoliko ju dovoljno potiskujemo, manifestirat će se kao bol i/ili bolest u fizičkom tijelu i/ili će „curiti“ tamo gdje se osjećamo sigurno. Onda ćemo pisati statuse pune mržnje po fejsbuku. Pljuvat ćemo po političarima, ogovarati susjede, kritizirati partnere, bit ćemo nasilni prema svojoj djeci (fizički i emocionalno). Bit ćemo autodestruktivni na svim razinama. Sve su ovo uobičajeni načini na koje „curi“ naša mržnja kad je nismo svjesni i kad ona posjeduje nas umjesto da mi postajemo nju (više o ovome sam pisao u članku Pojas kazne).
Praštanje je svakako potrebno i poželjno. Praštanje je znak naše emocionalne zrelosti. Samo emotivno zrela, dakle odrasla osoba može oprostiti. Nesposobnost praštanja govori o našoj emotivnoj nezrelosti, odnosno o tome da smo u tom segmentu (gdje ne možemo oprostiti) i dalje djeca. Većina duhovnog i/ili psihološkog rada spominje i uključuje praštanje i to prvenstveno radi nas samih. Mogli ste o tome čuti i čitati. Mnogi duhovni tekstovi i duhovne prakse ohrabruju, podržavaju i potiču na čin praštanja, jednako kao i mnoge knjige self help literature. Kažu da je oproštaj ljekovit i da to trebamo učiniti radi sebe. Isto tako kažu da se sve u našem životu događa s nekim razlogom (višom svrhom) i da zbog svega trebamo biti zahvalni (uključujući otkaz, razvod, smrt bližnjih, poplavu…). Ovo je sve istina i jako lijepo zvuči u teoriji. Ukoliko ste to pokušavali u praksi, mogli ste vidjeti da je to poprilično teško i zahtjevno jer se moramo suočiti s osjećajima koji nam nisu ugodni i s kojima se nismo imali priliku naučiti nositi.
„Odlučili“ ste oprostiti i možda ste sjeli i zamislili osobu i rekli joj u mislima/vizualizaciji „Opraštam ti“. Eto samo tako. Gotovo. Možda su Vam rekli da okrenete i drugi obraz kad vas udare po jednom i da im oprostite. Ok. Evo. Jesam. Aha. Tzv. „svetačko“, tj. moralističko praštanje je lažno. Služi kao bijeg od bola i svih onih neugodnih osjećaja s kojima se ne želimo suočiti. I nema nikakve veze s oprostom. To je izdizanje iznad ljudskosti i samozavaravanje koje generira još mržnje i zamjeranja i udaljava nas od onog što praštanjem želimo postići. Koliko god namjera, volja i želja bili pozitivni i poželjni u činu praštanja, oni nisu dovoljni. Da me ne bi krivo shvatili, vježba vizualizacije i govorenja „Opraštam ti“ su pozitivni i poželjni no to je (u najboljem slučaju samo) pola posla. Probajte izgovoriti u mislima osobi koja vas je povrijedila da ju volite. Izgovorite „Volim te“ i obratite pažnju na svoje tijelo i osjećaje dok to govorite. Zvuči li Vam to kao istina i osjećate li doista ljubav prema toj osobi dok to izgovarate? Malo introspekcije i iskrenosti prema sebi će pokazati da tu postoje neki drugi osjećaji. I da nisu svi bezuvjetna ljubav. Zamjeranje i bol su prirodna i ljudska reakcija na to kad nas netko povrijedi. Negiranje toga je negiranje vlastite ljudske prirode. Negiranje toga onemogućava praštanje.
Pa što onda raditi? Kako doista oprostiti i nastaviti dalje sa životom bez tereta zamjeranja i straha od ponovnog povrjeđivanja?
Teorija će ponovo biti jednostavna. Praksa nešto teža i bit će nam potrebna pomoć izvana (podrška druge osobe). Opraštanje je u biti odricanje od mržnje i zamjeranja, a da bi se nečeg mogli odreći to prvo moramo posjedovati. U prijevodu: moramo si dozvoliti mrziti jer na taj način mi posjedujemo mržnju. U suprotnome ona posjeduje nas i čini nam sve što sam već nabrojao. Posjedovanje mržnje znači biti svjesni da smo bili povrijeđeni i da zbog tog zamjeramo. Sama ideja bez jasnog osjećaja mržnje u tijelu, neće biti dovoljna. Znat ćete da posjedujete mržnju jedino ako ju jasno osjetite u tijelu. Možete ju osjetiti kao senzacije/energiju koja se penje u vaše grlo i želi se izraziti u obliku psovki. Možete ju osjetiti kao senzacije/energiju koja ide u ruke koje bi najradije zadavile osobu koja Vas je povrijedila ili energija u rukama koja bi našamarala ili izbubetala šakama drugu osobu. Možda kao poriv da pljunete osobu ili ju zgazite. Ništa od toga ne morate učiniti, ali morate osjetiti. To znači posjedovati mržnju. Ukoliko se nalazite u sigurnim uvjetima (npr. na terapiji), možete ju izraziti kroz tijelo. Lupati šakama u spužvu, izgovarati sve što Vam dođe, skakati i lupati, tj. dozvoliti mržnji da se izrazi kako god želi. Sad dolazimo do trenutka zašto nam je potrebna druga osoba. Budući da naša psiha nije navikla na silne osjećaje, niti se osjeća sigurno, potrebna nam je psiha druge osobe. Ona može stvoriti osjećaj sigurnosti da su svi osjećaji dobrodošli kako bi ih mogli osjetiti bez straha da će nas preplaviti (pa ćemo poludjeti, nestati, poubijati sve oko sebe ili sebe…) ili otupljivanja od njih (traumatiziranje vlastitim osjećajima).
Mi se sa svojom mržnjom ne znamo nositi. Bojimo je se. Kad smo bili djeca i rekli roditeljima da ih mrzimo (znak zdravog protesta) zato što su nam radili nešto što nam nije bilo po volji, njihova reakcija nije bila reakcija dobrodošlice. Dobili bi po glavi (doslovno ili figurativno), nabijali bi nam osjećaj krivnje kako im to možemo reći, odbacivali nas slanjem u kut ili u sobu dok se ne smirimo, dobacili bi nam da se sramimo i tukli time u naš integritet… Sve osim prihvaćanja naših emocija (ne i ponašanja), a to je jedino što nam je bilo potrebno. Ovakvo programiranje je dovelo do toga da izbjegavamo, negiramo, potiskujemo sve naše emocije, a pogotovo mržnju. Naučili smo se bojati sami sebe i svojih emocija i zato nam je danas potrebna druga osoba. Osoba koja se ne boji emocija, osoba koja se ne boji mržnje i osoba u čijem očima ćemo vidjeti da je naša mržnja ok, da je tu s razlogom i da smo mi ok i s tom mržnjom. Treba nam popravak i ono što je izostalo kako bi mogli proći kroz sve te silne emocije. Tako da ispada da je puno bitnija namjera suočiti se s emocijama, a ne oprostiti. Oprost je prirodna stvar kad posjedujemo sve emocije i kad osjetimo da smo spremni otpustiti ih, pogotovo mržnju. Ne prije. Opraštanje gdje ne posjedujemo zamjeranje i opraštanje, gdje nemamo svjedoka je po meni samo djelomično i nedovoljno.
Ukoliko ne odlučimo oprostiti, bolje rečeno ne odlučimo se suočiti sa svim emocijama koje jesu u nama, ostaje nam opcija da idemo kroz život „gorki“. U srcu ćemo nositi gorčinu, zamjeranje i okrivljavanje. I nosit ćemo to u svaki odnos. Dio srca u kojem stoji zamjeranje bit će zatvoreno, nesposobno za ljubav, ranjivost, radost. I to neće biti selektivno. Jednostavno će svuda ići s nama. Kako će se onda mržnja manifestirati (ako ne direktno)? Sve ono što ne posjedujemo, posjeduje nas. Osim već prije spomenutih manifestacija, prepoznat ćemo to po neprestanom žaljenju. Žalit ćemo se na muža, posao, državu, susjeda, politiku… naša mržnja „curit“ će na taj način. Umjesto direktnog i jasnog protesta (što je zdravo) imamo žaljenje koje je, naravno, na površini i služi izbjegavanju dubljih emocija, pogotovo mržnje i bola. Istu svrhu ima i konstantno okrivljavanje drugih. Postoji bitna razlika između okrivljavanja i tugovanja. Ovo drugo nas oslobađa. Ovo prvo opterećuje. Možemo mržnju okrenuti protiv sebe i imati raznorazna autodestruktivna ponašanja. Kao iskrivljeni oblik protesta gdje se želimo osvetiti i gdje želimo da druga osoba pati možemo prijetiti samoubojstvom ili ga čak izvršiti. Sve ovo su iskrivljeni načini protesta, tj. mržnje koju smo okrenuli protiv sebe i drugih, umjesto da ju osvijestimo, dozvolimo si ju, posjedujemo i napravimo da radi za nas. Da kaže direktno: „Mrzim te što mi to radiš. To ne želim. Ovo želim. Neću da me iskorištavaš, odbacuješ, zarobljavaš. Želim slobodu, pažnju, ljubav.“ Koliko će trajati zamjeranje je individualno, jednako kao i trajanje tugovanja što je bilo kako je bilo te otpuštanje boli. Nitko to ne može odrediti za nas. Kiša pada koliko pada. Jednako tako i zamjeranja ima dok ga ima kao i boli. Ovdje ponovo imamo paradoks da zamjeranje i bol prolaze puno brže ukoliko im se ne opiremo. U suprotnom možemo to nositi u srcu i tijelu do kraja života (više o tugovanju sam pisao u članku Dozvola za tugu).
Praštanje koje ne uključuje nas same zbog povreda koje smo nanijeli drugima (iz vlastite boli i/ili neznanja) također nije potpuno. I ukoliko postoji nešto što ne možete ili ne želite oprostiti, pokušajte naći u svom srcu snage za oprostiti si to neopraštanje. Imajte na umu da za neke stvari treba jako puno vremena jer su bile jako bolne, a da su nam neke bile toliko bolne da ih niti ne znamo kako oprostiti.
– Dane Cvijanović

 

Leave a Comment

%d blogeri kao ovaj: