NE, hvala. NE odgovara mi. Reviewed by admin on . Vjerojatno najljepši dan na moru ove godine. Temperatura zraka idealnih 22. Temperatura mora dva, tri stupnja viša. Neki dublji mir oko mene i u meni. Nakon što Vjerojatno najljepši dan na moru ove godine. Temperatura zraka idealnih 22. Temperatura mora dva, tri stupnja viša. Neki dublji mir oko mene i u meni. Nakon što Rating: 0

NE, hvala. NE odgovara mi.

Beauty woman showing her hand palms. Selective focus.

Vjerojatno najljepši dan na moru ove godine. Temperatura zraka idealnih 22. Temperatura mora dva, tri stupnja viša. Neki dublji mir oko mene i u meni. Nakon što sam tjednima zaranjao i izranjao u osjećaj krivnje da sam napravio nešto što je nepopravljivo, straha da me zbog toga treba prezrijeti, osuditi i odbaciti.  Krivnje kad god trebam nešto tražiti za sebe i dubokog uvjerenja da ja na to nemam pravo. Krivnje kad god trebam reći NE i da mi nešto ne odgovara. Isto tako uvjerenja da moje NE nije dobrodošlo i da ja nisam dobrodošao kad postavljam granice i govorim jednu od najmoćnijih riječi: NE. Ili NE, hvala. Ili NE odgovara mi. Nakon shvaćanja/osjećanja da mi je potrebna nježnost i podrška i otpuštanja suludog uvjerenja da sve mogu i sve moram sam, inače sam slab. Nakon proživljavanja straha i osjećaja da ne vrijedim ako ne radim i ne zarađujem određenu sumu para. Pitanja da li ja vrijedim ako ne radim ništa. Vrijedim samim tim što postojim i imam kvalitete koje imam (jednako kao i mane)? Je li to dovoljno i je li to vrijedno?

Nakon višetjednog ronjenja kroz sve ove osjećaje koji su tu nagomilani već dugo vremena, izronio sam trenutno na mjesto dubljeg mira, povezanosti sa sobom, odluke da budem nježniji i strpljiviji sa sobom i slobode. Slobode da budem što god jesam u bilo kojem trenutku. I to je za mene jedina istinska i prava sloboda. Biti ono što jesi bez ičije dozvole i odobravanja.

Testirao sam svoja uvjerenja i tražio podršku, nježnost i razumijevanje. Vidio koliko mi je to bilo teško i koliko mi je bilo dobro kad sam dobio ono što sam tražio. Nekad nisam dobio, ali sam shvatio da je odgovor uvijek NE ako niti ne tražim. Unatoč strahu i krivnji u nekoliko navrata sam rekao NE (na mjestima gdje mi zo nije bilo lako) i preživio. Usput procesirao osjećaje straha i krivnje koji su se javljali i shvatio da mogu tu biti za sebe, podržati se i dati si dozvolu da jasno postavim granice i kažem NE. To mi je donosilo mir i suosjećanje koji su pomagali u vezi straha i krivnje. To mi je ujedno donosilo osjećaj da sam autentičan i slobodan i da pristajanjem na nešto da me drugi ne bi odbacili, odbacujem sam sebe. To mi je bilo prebolno i to mi je prebolno. Dovoljno bolno da si to više ne želim raditi.




Shvatio sam između ostalog da ne postavljanjem granica i ne govorenjem jasno što želiš, a što ne želiš vršiš najgoru vrstu nasilja (iako misliš da si dobar) prema drugima jer drugi ljudi nikad s tobom ne znaju na čemu su niti tko si ti stvarno (a osjećaju da nešto ne štima (iako toga nekad nisu svjesni)), osjećaju tvoje zamjeranje koje skupljaš prema sebi i njima kad god pristaješ preći preko sebi i udovoljiti im.

Nepostavljanje granica je podmukla vrsta nasilja i teško ju je primjetiti zato što postoje očekivanja koji često nismo svjesni. I umjesto da budemo transparentni i kažemo slušaj bit ću tu za tebe i slušati te, a zauzvrat hoću da me voliš, i/ili da brineš za mene, i/ili da mi daš povišicu, i/ili da me zoveš na kavu, i/ili da mi lajkaš sliku, i/ili daš 300 eura… Kad bi bili svjesni skrivenih motiva zašto nešto radimo i onda još imamo muda i to jasno kažemo imamo fer igru. Želim da me slušaš, a ja ću ti skuhati pileću juhu, odnosno ja ću te sad slušati, a onda očekujem da sa mnom ideš u poreznu upravu.

Kad tako otvoreno kažemo što želimo, a što ne želimo (pod uvjetom da smo uopće svjesni), onda druga strana ima jasan i transparentan ugovor ispred sebe na koji može i ne mora pristati. Brinut ću se za tebe i davati ti pažnju tjedan dana, a ti meni daj 300 eura. Može? Ok. Može. Ili znaš što, NE hvala. NE odgovara mi. Jedino tako možemo biti sigurni da li nešto radimo i dajemo od srca ili zato što imamo očekivanja od sebe (da budemo dobri i pristojni) i od drugih (da nam daju, ljubav, pažnju, pare…).

Ukoliko smo voljni iskreno promatrati sebe i promotriti naše skrivene motive bit će nam potrebna nježnost i suosjećanje kako bi mogli “neutralizirati” krivnju koja će se sigurno pojaviti. Ono što može pomoći je spoznaja da smo istrenirani kroz odgoj da je direktno traženje nepoželjno ili opasno. Mogli ste dobiti “po glavi” u obliku fizićkog nasilja, okrivljavanja, posramljivanja, odbacivanja… kad ste rekli NE ili NEĆU. Dovoljan broj ponavljanja čini da to postaje naša istina. I možemo mi sebe ponavljati i mantrati da je to ok i da imamo pravo na to, dokle god ne procesiramo osjećaje koji drže ovo uvjerenje stvarnim, istinska promjena neće biti moguća.

Još jedno suludo uvjerenje s kojim sam se morao “pozabaviti” je sve moram sam. To je znak snage, a nježnost i traženje pomoći/podrške je znak slabosti. Vjerujem da je bespomoćnost jedan od najtežih osjećaja s kojim se moramo suočiti i sastavni dio je ljudskog iskustva. Vjerujem da smo svi proživjeli situacije u kojima ništa nismo mogli napraviti, osim prihvatiti je. Prihvaćanje uključuje primjećivanje i procesiranje svih osjećaja koji se javljaju u vezi situacije koju ne možemo promijeniti.

Svaka kvaliteta ima svoje naličje (kao i svaka mana svoje lice). Moći sve raditi sam je dobro i poželjno dok je dobro i poželjno i dok radi za nas. Naša snaga postaje naša slabost u trenutku kad prestane raditi za nas. U trenutku kad guramo dalje sve dok se ne slomimo. Bilo fizički (bol, bolest), bilo psihički. Ujedno je paradoksalno da traženje pomoći/podrške ispada čin najveće snage (jer to mali broj ljudi može) i ujedno kad se odmorimo na nečijem ramenu i dozvolimo da se drugi pobrinu za nas skupljamo i generiramo dodatnu snagu za one trenutke kad stvarno moramo sami (a puno ih je manje nego mislimo.

Vjetar je pojačao i more nije više tako mirno. Mir u meni je i dalje tu. U biti je oduvijek i bio, samo skrivanje i potiskivanje osjećaja i njihovo generiranje raznim vrstama nasilja prema sebi (kritikom, ne traženjem podrške, ne postavljanjem granica, odbacivanjem, suludim očekivanjem…) nije dozvoljavalo da ga jasno osjetim. Sviđa mi se ovaj mir i radost koja se širi mojim tijelom jer je sve kako treba biti.

Do novog zarona.

 

Leave a Comment

%d bloggers like this: