Toksična sjećanja okidači su naše boli Reviewed by admin on . . Potisnute emocije nikada neće umrijeti. One su sahranjene žive i pojavit će se kasnije na puno ružnije načine. ~ Sigmund Freud Većina osjećaja koji ometaju na . Potisnute emocije nikada neće umrijeti. One su sahranjene žive i pojavit će se kasnije na puno ružnije načine. ~ Sigmund Freud Većina osjećaja koji ometaju na Rating: 0

Toksična sjećanja okidači su naše boli

dijete.

Potisnute emocije nikada neće umrijeti. One su sahranjene žive i pojavit će se kasnije na puno ružnije načine.

~ Sigmund Freud

Većina osjećaja koji ometaju naš svakodnevni život, naše negativne emocionalne reakcije, malo su povezane s onim što se događa u sadašnjosti. One potječu iz bolnih sjećanja iz djetinjstva, zakopana duboko u nama, ona s kojima se tek trebamo suočiti i baviti.

Kada se ta sjećanja podsvijesno aktiviraju, sva racionalnost nestaje. Mi postajemo preosjetljivi, kruti, iracionalni i nesigurni. Postanemo izvan kontrole, emocionalne olupine.

Mi mislimo da znamo zbog čega reagiramo na način na koji smo to učinili, iako to rijetko radimo. Mi mislimo da reagiramo na nešto što je rečeno ili učinjeno u sadašnjosti, ali to nije točno. Mi reagiramo na naš bol iz prošlosti.

Okidači iznose bol naše prošlosti na površinu zbog vrlo specifičnog razloga. Naša tijela ne žele toksične osjećaje zatvorene u njima. Ona koriste svaku mogućnost da se izjasne zajedno s nama. “Ispitajte svoj bol, osjetite ga, a zatim molimo vas da ga oslobodite. Ne želimo više povrijeđivati.”

To nije lako postići. Teško je za nas pronaći riječi za emocionalne reakcije koje se nalaze unutar nas i izlaze iz nas. Znamo da se osjećamo uznemireno, neuravnoteženo, neugodno ili čak odsječeno od naših emocija, ali ne znamo zašto.

Taj nedostatak razumijevanja je rezultat uvjetovanja da sahranimo svoje nelagodne osjećaje – da ostanemo mirni i da pokažemo naše sretno lice svijetu. Rečeno nam je da nije prihvatljivo izraziti svoje emocije – jer je to znak slabosti.

Naše emocije nas sramote. Bojimo se da će nas drugi osuđivati ili odbiti, jer ih pokazujemo, a mi svakako ne želimo povrijediti ili uznemiriri nekoga dok to radimo.

Kao rezultat toga, mnogi od nas negiraju svoju duševni bol veoma dugi period. Navikli smo se da to radimo nesvjesno, jer tako možemo funkcionirati u našem svakodnevnom životu. Problem s takvim činjenjem je da je život mnogo više od samog funkcioniranja. Postoji razlika između postojanja i istinskog življenja.

Jedini uvjet za postojanje u fizičkom svijetu je da udišemo zdrak. Istinsko življenje znači biti budan i prisutan u našem životu. Radi se o doživljavanju svega što se treba iskusiti. Radi se o ljubavi, maštanju i sanjarenju. Radi se o razvoju života i poboljšanju odnosa, iskorištavanja mogućnosti, pronalaženju naše strasti i ličnog rasta. Istinsko življenje je također o prihvatanju tijeka i dualnosti života; radost i tuga; uzbuđenje i razočarenje; zadovoljstvo i tuga; zadovoljstvo i bol; zdravlje i bolest; nada i beznađe.

Emocija je prirodan odgovor na život. Zabranjivanje ili potiskivanje emocija to nije. Naša sposobnost da volimo i da budemo voljeni se bazira na našoj mogućnosti da osjetimo i izrazimo naše emocije.

Naše emocije su indikatori onoga što se događa kod nas. Kada dozvolimo sebi da ih osjetimo u trenutku kada se one dogode, kao što djeca to rade prije nego što ih nauče što je pogrešno, naši osjećaji će biti samo privremeni. Oni će dolaziti i odlaziti prirodnim tijekom. Potiskivanje i represija dovode do toga da našu bol zadržavamo u sebi.

Kada ih ne pustimo, emocije koje su zdrave postanu emocije koje nas fizički i psihički truju. Čak iako je naš svjestan um odvojen od bolnog sjećanja koje izaziva emociju, vaše tijelo ga pamti. Toksične emocije se manifestiraju na više načina.

Toksične emocije kradu naše samopouzdanje, samopoštovanje i ljubav prema sebi. One nas tjeraju da reagiramo na načine koji su nepoželjni. Ovisnost, depresija ili ko-ovisnost se može pojaviti.

Život u tijelu gdje je potisnuto toliko emocija može biti prilično neugodan. Čak iako se trudimo prevariti sebe misleći da smo prevazišli ova sjećanja tako što ih ignoriramo ili ih guramo u stranu, ona će nastaviti rasti duboko unutar nas, da nas izjedaju iznutra.

Benigni, ali dosadni simptomi kao što su nesanica, glavobolja, stomačni problemi i umor su uobičajene posljedice toga. Ali stres ovih zatvorenih emocija na našim tijelima može izazvati kronične ili smrtonosne bolesti također. Stres slabi naš imuni sistem čineći nas sklonim svim vrstama razornih bolesti i autoimunih poremećaja.

Čak, iako se naše potisnute emocije nisu još pojavile na površinu, one nas i dalje ograničavaju time što ometaju naše odnose i veze, kradu našu radost, kradu našu vitalnost, uzimaju naš unutarnji mir i oduzimaju našu snagu. I poput tempirane bombe, jednog dana će samo eksplodirati i napraviti kaos u našim životima.

Osjećaji mogu biti jako bolni, posebno kada sebi nismo dozvolili da ih u potpunosti doživimo. Ali moramo naučiti da ih osjetimo. Jednom kad dozvolimo da se to dogodi, otkrivamo da nisu naši osjećanja ti koja nas povređuju, već je to negiranje njih koje nas povređuje.

Svjesnost je prvi korak u iskopavanju zakopanih emocija. Postajemo svjesni ovih emocija obraćajući pažnju na naše okidače. Naši vrući okidači, stvari koje čine da reagiramo burno, su pokazatelji gdje trebamo početi kopati. Jednom kada ih identificiramo, moramo im dopustiti da isplivaju na površinu. I kada stignu na površinu, moramo dopustiti sebi da ih osjetimo.

Gledajući sebe na načine na koje nismo navikli nije lako učiniti. Ali, to je ključ za emocionalnu slobodu.

forensicsoul /  themindunleashed.org

Leave a Comment

%d bloggers like this: