Teorija nenasilja ili zašto negiramo očito Reviewed by admin on . . Naivno sam mislio da nakon što sam napisao dva članka i objasnio stvari koje meni zvuče logično, a uz to su još isprobane na vlastitoj koži (vrlo vjerojatno k . Naivno sam mislio da nakon što sam napisao dva članka i objasnio stvari koje meni zvuče logično, a uz to su još isprobane na vlastitoj koži (vrlo vjerojatno k Rating: 0

Teorija nenasilja ili zašto negiramo očito

djec.

Naivno sam mislio da nakon što sam napisao dva članka i objasnio stvari koje meni zvuče logično, a uz to su još isprobane na vlastitoj koži (vrlo vjerojatno kao što i roditelji misli da je djetetu dovoljno dva puta reći i ono će shvatiti) da je to kraj priče o nasilju nad djecom (a isto tako i odraslima).
.
Mislio sam da će ljudi zbrojiti dva i dva i doći do istog zaključka kao i ja. Gle fakat, ovo ima smisla i trudit ću se više ne tući svoju djecu. Uvjeren sam da je bilo i ljudi koji su tako reagirali i dat će sve od sebe da budu bolji roditelji, odnosno da ponude popravak nakon što naprave pogrešku. Ono na što trebate obratiti pažnju ukoliko ste donijeli ovu odluku, da ne budete fašist i nasilnik prema samom sebi kad to ne uspijete. Jer bit će trenutaka kad to nećete moći. Jednostavno će iz vas izletiti: „Tako ti i treba, jesam ti lijepo rekao da ne ideš tamo! Vidi što si sad napravio!!“ (nakon što je dijete palo i ozlijedilo se). I ponudit ćete pametovanje svom djetetu umjesto utjehe. Nakon toga, umjesto valjanja u glibu krivnje, pokušajte u tom trenutku ponuditi sebi oprost i sjetite se svih dobrih stvari koje ste napravili, naravno nakon što napravite popravak s djetetom. Nekim ljudima su bila dovoljna dva članka, jednako kao što je i nekoj djeci dovoljno reći dva puta.
.
Nasilje po meni nije rješenje, pogotovo kad govorimo o djeci. Što onda jest? Kako da nasilni roditelji prestanu biti nasilni prema svojoj djeci, a nenasilni roditelji prestanu biti nasilni prema roditeljima koji su nasilni?
.
Svi imamo kapacitet za nasilje i sposobni smo povrijediti drugu osobu. To i činimo. Ono što treba razumjeti je da dijete protestira kad god mu nešto nije po volji i to od prvog dana, jedinim legitimnim sredstvom koje ima, a to je plač. Protest je u biti poziv u pomoć. Alo mama, ovdje se nešto događa što ja ne mogu riješiti. Možda dijete treba nahraniti, presvući ili mu jednostavno treba majčina emotivna prisutnost (jer podsjetit ćete se iz drugih članaka nagona za vezivanjem) da bi se osjećalo sigurno. Da bi ovo majka mogla, ona mora biti dobro. Što to znači? Mora biti povezana sa sobom, mirna, prisutna, mora fizički dodirivati dijete, osjećati sebe i svoje potrebe jer jedino tako će moći osjetiti djetetove potrebe i ispunjavati ih u dovoljno dobrom ritmu i mjeri. U tom slučaju, kad dijete protestira (i javlja mu se frustracija) dolazi majka, ispunjava djetetovu potrebu (za hranom, presvlačenjem, toplinom, emotivnim i fizičkim kontaktom) i istodobno tješi dijete, svojom mirnoćom i blagim glasom. Kroz dovoljan broj ovakvih interakcija, u djetetu se stvara osjećaj sigurnosti. Stvara se uvjerenje da, kad sam loše, ima netko tko će se pobrinuti za mene i da ću na kraju biti dobro. To kasnije postaje uvjerenje da ja mogu mijenjati stvari u životu. Dijete na početku ne kuži razliku između sebe i majke. Ono „razmišlja“ ovako: „Bio sam loše, protestirao sam i sad sam dobro. Hej, pa to ja radim!“ Sva ova uvjerenja su nesvjesna (dijete još ne može o njima svjesno razmišljati). Istovremeno se razvija sposobnost emotivne samoregulacije na način da dijete koje je u frustraciji i raspada se, tješi i skuplja majka svojim blagim i mirnim glasom i energijom.
.
Kad to nije tako tj. kad imamo majku koja je loše bilo zbog njenog vlastitog odgoja, bilo zbog postporođajne depresije, svjetske krize, rata u Hrvatskoj, samohrana je majka ili je u vezi koja je disfunkcionalna i nasilna, odnosno kraće rečeno imamo majku koja je u stresu, pa još ako uz to ne želi dijete ili je direktno ili indirektno agresivna prema njemu, ignorira ga ili ostavlja da se isplače, imamo sljedeću situaciju i sljedeće posljedice.
.
Dijete počinje protestirati, a nitko ne dolazi ili je majka u tolikom stresu da ne osjeća što je djetetu potrebno i nije povezana sa sobom, a samim tim niti s djetetom (dijete osjeća sva majčina stanja), dijete počinje protestirati još jače jer se situacija nije popravila. Istovremeno se u djetetu javlja ogromna anksioznost (boji se da će umrijeti, njegov živčani sustav vrišti opasnost) koja ga preplavljuje, a s kojom se ono ne može nositi i tad govorimo o traumi. Najjednostavnija definicija traume je iskustvo koje je bilo previše. Anksioznost koju dijete u tom trenutku osjeća (i treba majku da mu pomogne u regulaciji iste, a nje nema fizički ili emotivno) jest definitivno previše za njegov sustav. Budući da je to previše za dječju psihu, ona taj dio psihe odcjepljuje, ali trauma ostaje u sustavu za čitav život odnosno dok se ne stvore sigurni uvjeti kako bi je oslobodili. Možete to prepoznati kod sebe i kod drugih ljudi po stalnom nemiru, napadima panike, fobijama, osjećaju nesigurnosti, anksioznosti. Dijete koje je proživjelo ovakav najraniji period svijet doživljava kao bojno polje, ne vjeruje ljudima, ne vjeruje da može mijenjati stvari jer jedini alat koji je imala, a to je plač, nije urodio plodom ili je došao netko pa je postalo još gore (imat će mentalitet žrtve). I naravno, ogromni osjećaj nesigurnosti koji će ju pratiti čitav život. Sve ovo je nesvjesno. I sve ovo su prve i temeljne postavke s kojima idemo u život. Postavke kojih se ne možemo sjetiti, ali ih ne možemo niti zaboraviti. Osim anksioznosti, dijete doživljava i bol. Odsijeca se od stvarne potrebe jer „zaključuje“ da ako nekog treba, da je to prebolno (zbog silne anksioznosti koja ga preplavljuje, a nikog nema). Gdje god postoji bol, postoji i zamjeranje i želja za osvetom.
.
Ako ti je svijet bojno polje, pun neprijatelja, a nosiš u sebi tu ogromnu bol i zamjeranje i ničeg od toga nisi svjestan, eto ti „sjajne“ podloge za biti nasilan, a i da ne znaš zašto. U osnovnoj školi ste naučili da je energija neuništiva. Naša psiha i tijelo mogu potiskivati samo u određenoj mjeri. U trenutku kad bol i zamjeranje postanu preveliki jer negiramo i neispunjavamo svoje originalne potrebe, mi puknemo bilo fizički (bilo koje zdravstvene tegobe) bilo psihički, i onda strijeljamo po nevinim žrtvama. Istresamo svoje nasilje po drugima. Što misliš što se desi s ljutnjom ili mržnjom koju nisi ispoljio? Gdje ona ode? Misliš da može nestati sama od sebe?
.
Prevencija je uvijek najbolja stvar. Stoga onda treba gledati kako učiniti da majka bude dobro (što slobodnija od svog vlastitog odgoja i u što manjem stresu). Ovdje dolazimo do pitanja kako joj može u tome pomoći otac djeteta, odnosno društvo u cjelini. Vjerujem da ste shvatili da je puno lakše biti dobro ukoliko je u vašoj blizini osoba koja je dobro. Lakše se osjećati smireno uz osobu koja je smirena. Isto tako ćete se lakše uzrujati uz osobu koja je nadrkana. Pretpostavljam da sami možete izvući zaključak kako se osjeća majka ako je uz nju partner koji je podržava, odnosno partner kojeg odgoj ne zanima ili partner koji tu istu majku zlostavlja ili ga uopće nema. Postoji razlika. Kao što je vama lakše biti smiren uz osobu koja je smirena, tako je i djetetu lakše biti smiren uz majku koja je smirena. Vidjet ćete da vam je dijete nervoznije ako ste vi nervozniji. Ako ovu priču proširimo, onda isto tako možete izvesti zaključak da je puno bolje biti majka u nekoj zapadnoj demokratskoj zemlji nego npr. recimo u Izraelu ili u ratnoj Hrvatskoj. Koliko god vi bili dobro i imali partnera koji je podržavajuć i želi sudjelovati u roditeljstvu, ako oko vas bijesni rat jako teško ćete se osjećati sigurno. Još ako je vaš partner na crti bojišnice tim gore. Nesigurnost u vama će porasti i to će se odraziti na dijete i njegov osjećaj (ne)sigurnosti.
.
Sad dolazimo do pitanja da li je moguće da su današnja djeca u Hrvatskoj sve “razmaženija” i nasilnija jer su se rodila u ratno i postratno doba. Sva djeca rođena u ratno doba su imala izrazito nepovoljne uvjete od samog starta. Jednako tako i djeca rođena neposredno nakon rata, dok je nesigurnost u zemlji i dalje bila velika. Dodajte tome ekonomsku krizu koja traje već dulje vrijeme, pa dodajte tome ljude koji su se vratili u te obitelji i očevi su, a nisu procesirali traume iz rata. Trauma je zarazna i ostavlja trag na sve koji se nalaze u blizini ljudi koji ju nose. Sve ovo skupa definitivno doprinosi velikom osjećaju nesigurnosti, a samim tim i većem nasilju.
.
Vratimo se djeci i djetinjstvu. Dijete malo poraste i onda odjednom vaš mali anđeo koji se tako lijepo smijao i gugutao, negdje s godinu i pol (nekad prije, nekad kasnije) postaje mali vrag. Kao da je sam sotona odlučio nastaniti njegovo biće. Maleno sunce postaje prkosno, zahtjevno, neposlušno derište koje počinje na sve govoriti: Ne i neću. Roditelji prestravljeni ovom metamorfozom, bojeći se da će dijete postati neodgojeni, amoralni monstrum odlučuju uzeti stvar u svoje ruke i srezati to u startu. Umjesto da otvaraju šampanjac i slave jer njihovo dijete napokon počinje izranjati (dijete se počinje psihološki rađati i pojavljuje se njegova volja) i umjesto da se dive, svjedoče, budu znatiželjni i pomognu izranjanju ovog unikatnog remek djela, iz navedenog straha i nepoznavanja razvojnih faza djeteta suču rukave i odlučuju napraviti “poštenog čoeka” iz tog malog neodgojenog derišta.
.
I onda dođe taj dan…
.
…zamisli to malo đubre kako se usuđuje (meni to raditi) bacati se u dućanu i počinje vrištati i lupati „Kupiiiiiiii miiiiiiiii igračku. Daj miiiiii, hoću, meniiiiii, moje, jaaaaaa…“
…ili nedajbože udari drugo dijete…
.
…ili je zamisli ti to, udarilo… tebe… Da tebe. Pa kako se usuđuje? Zna li on tko sam ja… vidjet će on svoje! Možda ne odmah u dućanu, ali kad dođemo doma jer ipak moram održati sliku o sebi kao o dobrom roditelju (i istovremeno „prodati“ svoje vlastito dijete radi očuvanja imidža).
.
Koje su uobičajene reakcije vas, vaših prijatelja, poznanika i susjeda u navedenim situacijama?
.
(nastavlja se)

Leave a Comment