Snobizam suvremenog roditeljstva – jeste li mu izbjegli? Reviewed by admin on . . Snobizam je IN. Suvremeni snobovi su pobornici lifestyle bitisanja. Oni sačinjavaju top liste životnih vrijednosti kojima teže, a materijalizam je na samom vr . Snobizam je IN. Suvremeni snobovi su pobornici lifestyle bitisanja. Oni sačinjavaju top liste životnih vrijednosti kojima teže, a materijalizam je na samom vr Rating: 0

Snobizam suvremenog roditeljstva – jeste li mu izbjegli?

snobizam.

Snobizam je IN. Suvremeni snobovi su pobornici lifestyle bitisanja. Oni sačinjavaju top liste životnih vrijednosti kojima teže, a materijalizam je na samom vrhu, mada nije presudan. Danas je sistem vrijednosti, čini mi se naivnoj, više nego ikad na probi. Jesmo li in ili smo out, jesmo li  online ili nemamo ni TV, jesmo li njegujući ili spadajući roditelji?

Zamka u koju smo uglavnom svi nehotično upali a koja odoljeva usprkos učenjima suvremenih pedagoga i dječjih psihologa, savjetima internet gurua i online trendova, tiče se nas roditelja a ne naše djece. Višedecenijska uskraćenost u vidu ratova, embarga, tranzicije a sigurno i manjkavosti nacionalnog tipa, dovela je do široko rasprostanjene pojave snobizma u roditeljstvu. Za plišano i popustljivo roditeljstvo ste već čuli i vjerojatno se nažalost prepoznali kao akteri i vinovnici takve jedne ne baš uspješne odgojne metode. Ali zamislite sad ovu novo-staru teoriju: U nedostatku različitih načina da se upadljivo iskaže i dokaže naša osobna moralna vrijednost kroz npr. volontiranje, akcije civilnog društva itd, umjesto toga pokušavamo svoju vrlinu prikazati kroz roditeljstvo. Ono je postalo naše novo perje koje tako ponosno izlažemo na našim Facebook profilima, rođendanskim slavljima i igralištima. Rezultat je kultura takmičenja, nadgledanja, osuđivanja, umjesto suosećanja i suradnje. Iskreno, to je isrpljujuće i baš nikom ne donosi dobro.

Dijete kao statusni simbol? Nemoguće! Ne vjerujete? Mislite da tome služe samo iPhoni i skijanja u St Moricu. Međutim…

Dojeno, ne dojeno, rođeno prirodnim ili izvanzemaljskim putem, hranjeno slaninom, organskim i ptičijim mlijekom, liječeno homeopatijom ili kod mrdrprofesora najstručnjaka, ide u privatnu školu sa samo još šestoro djece ili kud svi tu i mali Mujo, nosi marku ili je marka, svira-priča-igra-glumi za sve novce, sluša Šostakoviča ili Pink Floyd, ljetuje tri puta ili samo piški u bazen kod bake u selu, ima ljubičaste a ne smeđe oči, interesira se samo za astronomiju ili igra fuce po cijeli dan, i tako u nedogled i bestraga…

Sve su to razlozi da nekog gledamo s visine da se jednostavno gordimo i djecu kao Carevo novo ruho šetamo. A nisu to zaslužila ta naša malobrojna djeca. Dosta je njima njihovih muka. Nervoznih i neprisutnih roditelja što rade cijeli dan za male plaće, isto takvih odgajateljica i učiteljica, trenera i profesora. Trujemo im djetinjstvo našim strahovima, nedoraslošću, najljepšim željama. Nikako da se smislimo što je to najbolje za naše nasljednike. Sve nam nešto “malo” kad o ljubavi, igri, podršci pričamo. Ma sigurno nije samo to u pitanju. Sigurno ima neki recept “Kako da u 124 koraka …” što ga čitamo na svim maminskim portalima. Ima puno šarenih slika i lajkova, znaju oni što pričaju.

Sad se već pitate “Pa kako da ih (se) promoviramo i bolju poziciju u društvu osiguramo?” Kao da je novi cd, “projekt” na top listi u pitanju. Ej! Jesmo li mi roditelji ili marketing stručnjaci? Zar nije svrha dobrog odgoja pomoći djetetu da odraste u samostalanog, odgovornog i suosećajanog čovjeka. Sigurno bi vam se srce steglo da doživite da vaše dijete netko gleda s visine kao da je smrdljiv sir zbog neke snobovske zadrtosti. Pa naučite ga da ne radi ono što i samo ne bi htjelo na svojoj koži osjetiti. Snobizam je ranije podrazumijevao uspinajanje iz niže u višu klasu. Danas to izgleda kao uspinjanje iz niže u za dlaku malo višu nižu klasu. Nećemo valjda djecu zarad takvih jeftinih poena promovirati?

Ne misli se ovdje o krajnosti. Ne tvrdim ja da Tarzane i Moglije treba odgajati. Mada, koliko znam u dobre ljude su izrasli. Ali možda male eksperimente im (nam) prirediti. Zamisli da na tjedan dana nema čokolade ili crtanih filmova, zamisli da živimo kao većina djece u Vijetnamu. Ili da jedan dan ideš u baš starim i možda pocijepanim patikama. Da prošetaš doslovno u tuđim cipelama. Da se ne rugaš, već suosećaš s prijateljem koji nema. Znam, mnogo ja zamišljam. Moj petogodišnjak bi prvi demonstrativno odurio ideju, a pritisak ne dovodi do cilja. Zato je na nama da primjer damo. Dijete će se uvijek prije ugledati na ono što vidi a ne na ono što čuje.

Pisala sam ja već o mamama iz parkića, o sebi i mojim Novo Beogradskim šizikama. Temu sad još više širimo, produbljujemo, tko zna na štao naletimo u ovom krugu i koje nam se misli upregnu u zdravlje. Možda se odreknemo kontrolfrikiranja i uvjerenja da smo bolje bar u nečemu od one druge. Pa na kraju krajeva koja je to grupa kojoj se želimo prikloniti? Zar ne navijamo za isti tim, za našu djecu?

201305-orig-footprints-949x534Da se ne razumijemo pogrešno. Nisam ja ni za relativizaciju i za sve može, dajte jedan lajk. Ne. Ne biram lakši put a i ne žudim (više) da idem onim kojim se rjeđe ide. Ali kad su djeca i još poneka baš važna stvar u pitanju, stav treba imati, dobro ga oformiti, na različite testove staviti. Da, ja sam fanatik za dojenje, to je moj snobovski imperativ. A vi, priznajte ako smijete, ne nužno drugima ili meni, nego sebi. Što je to zbog čega druge gledate odozgo? I to je dobar početak. Vjerujte mi djeca će ubrzo za vašim stopama krenuti.

– Kata Granata

icbmother.com

 

Leave a Comment

%d blogeri kao ovaj: