Neumoljivi filteri naše stvarnosti: Uvjerenja i emocije Reviewed by admin on . . Život je igra svjetla i sjene. U Platonovoj alegoriji o pećini, ljudska percepcija života se svodi na ono što pokazuju sjenke na zidovima pećine. Ljudi su cij . Život je igra svjetla i sjene. U Platonovoj alegoriji o pećini, ljudska percepcija života se svodi na ono što pokazuju sjenke na zidovima pećine. Ljudi su cij Rating: 0

Neumoljivi filteri naše stvarnosti: Uvjerenja i emocije

uvjerenje.

Život je igra svjetla i sjene. U Platonovoj alegoriji o pećini, ljudska percepcija života se svodi na ono što pokazuju sjenke na zidovima pećine. Ljudi su cijeli život okovani i zatvoreni u pećini u kojoj gori vatra i čiji plamen stvara odraz ljudskih kretnji.  Izvan pećine postoji prava, sunčeva svjetlost, ali je onima koji su navikli na život u mraku (zabludi) taj izlazak na svjetlo suviše bolan. Onaj koji izađe na sunce, teško da bi mogao objasniti ovima u mraku šta je prava istina. U praktičnom životu je mnogo primjera u kojima, plašeći se svjetla, grčevito tražimo povratak u svoj mrak, jer smo tako navikli  i  uprkos dubokoj patnji, ne želimo na svjetlo. Čak i kada nam život pruži priliku da se oslobodimo, mi ne prepoznajemo zbog čega se to događa. U suštini, život u pećini je metafora za zarobljenost materijalnim, čulnim i tjelesnim, izlazak na svjetlo je proboj u svijet višeg uma, svijet ideja,  oslobađanje od lažnog pogleda na život. U  psihološkom smislu, to je život diktiran iz podsvijesnih programa koji se izražava jezikom emocija. Svaka emocija je program,  reakcija prema određenoj sjeni na zidu. Danas ćemo možda promijeniti cijeli spektar emocija, od zadovoljstva, ushićenja, do ljutnje, nervoze, bijesa, agresivnosti, tuge i sl., što znači da je naša percepcija stvarnosti subjektivna i podložna promjeni.
.
Ako gledamo neki film na tv-u, tužna scena će nas rasplakati. To ne znači da postoji realan uzrok naših suza, već program u nama koji je usađen putem odgovarajućeg uvjerenja. Uvjerenja su temelj našeg operativnog sistema. Iz uvjerenja proizilaze emocije. Bez uvjerenja nema ni emocije. Što je uopće uvjerenje? To je psihička energija, mentalni koncept, način na koji obrađujemo određene informacije. Sve što izaziva određenu reakciju u nama, znak je da imamo taj program. Mi smo kolektivno programirani da na gubitak bliske osobe reagiramo tugom i suzama. Ali to ne znači da je to jedini mogući način reagiranja i da je to ispravno. Naša vezanost i ovisnost o drugima uvjetuje takve reakcije, odnosno, u njihovoj pozadini je utisnuto uvjerenje da nas fizičko prisustvo određene osobe u našem životu čini sretnim, cjelovitim, potpunim i sl. Nekada se dogodi da gubitak partnera kompenziramo tako što grčevito tražimo novu “metu” za koju ćemo se zalijepiti i jedino možemo “normalno” funkcionirati kada smo zalijepljeni za nekoga.
 .
Stvarnost  jest iluzija, odnosno, način na koji doživljavamo svijet je iskrivljen, nepostojan. Jer, stvarnost se mijenja u skladu s udaljenošću koju prelazimo od jedne emocije do druge. Naša vlastita vibracija nepogrešivo govori o dominantnoj emociji i uvjerenju koje iza nje stoji i to je filter naše stvarnosti.
.
U svojoj knjizi “Traži i dobićeš” E. i J. Hicks su iznijeli sljedeću skalu emocija:
.
  1. Radost/Znanje/Moć/Sloboda/Ljubav/Poštovanje
  2. Strast
  3. Entuzijazam/Žudnja/Sreća
  4. Pozitivno iščekivanje/Uvjerenje
  5. Optimizam
  6. Nadanje
  7. Zadovoljstvo
  8. Dosada
  9. Pesimizam
  10. Frustracija/Razdražljivost/Nestrpljivost
  11. „Ophrvanost“
  12. Razočaranje
  13. Sumnja
  14. Zabrinutost
  15. Svaljivanje krivice
  16. Obeshrabrenost
  17. Gnjev
  18. Osveta
  19. Mržnja/Jarost
  20. Ljubomora
  21. Nesigurnost/Krivica/Nedostojnost
  22. Strah/Tuga/Depresija/Očaj/Bespomoćnost
Svako od navedenih emocionalnih stanja ima u pozadini sebi srodno uvjerenje i vezano je za odgovarajuću sliku iz vanjskog svijeta, odnosno našu percepciju te slike.
.
U kontekstu zakona privlačenja, željeno se ispunjava tek kada se ne nalazi u filteru naših uvjerenja, zakačeno za neku emociju. Često se nailazi na pojam “otpuštanje želje”, nevezivanje za željeno, a svjedoci smo da nam nešto dođe tek kada više o tome i ne mislimo, odnosno, nemamo nikakav mentalni stav niti je naša psihička energija fokusirana oko toga.
.
Činjenica, ponovljena bezbroj puta, je  “kako zračimo, tako i privlačimo”, jer naše dominantno uvjerenje, odnosno emocija vezana za njega, će privlačiti sve više i više takvih okolnosti, jer je to naš unutarnji vid stvarnosti. Odnosno, iluzija takve stvarnosti će nam se činiti sve realnijom. Na primjer, ako smo podozrivi i nepovjerljivi, uvijek ćemo u ljudima pronalaziti razloge zbog čega ćemo opravdavati svoje uvjerenje, i zaista će nam se činiti da uvijek privlačimo ljude kojima ne možemo vjerovati. To će biti naša subjektivna stvarnost. Ako smo razočarani u ljude, ljubav, život, sve više razočarenja će dolaziti k nama, jer ništa osim toga ne možemo propustiti kroz naš filter, ono fino nećemo rezonirati, jer naš subjektivni vid nije podešen da vidi te fine slojeve. Što nam je vibracija niža, to ćemo uočavati ono “lošije” i obrnuto. Izađemo li na ulicu nervozni i agresivni, u svakom ćemo pokretu oko nas pronaći nove razloge za nerviranje, nećemo naći mjesto na parkingu, naići ćemo na gužvu u saobraćaju, neko će nam stati na nogu u trgovini, primijetit ćemo da se ljudi u gradskom prevozu ne kupaju ili vole jesti bijeli luk, a vrijeme je tako loše da je nemoguće osjećati se dobro. Tako će naša vibracija da pada sve niže i niže i podržat će naše uvjerenje da je vanjski svijet kriv što se tako osjećamo. Naša subjektivna stvarnost će zaista djelovati kao takva i na kraju možemo ocijeniti da nam je dan bio grozan, nikakav. Što više takvih dana propustimo u svoj život, više ćemo se ukorijeniti u navici, više postajemo rezonantni s neželjenim nego sa željenim okolnostima.
.
Naše emocije i uvjerenja su unutarnja molitva. Možemo mi željeti nešto, na primjer, novi automobil. Ali, prva reakcija, prva misao na novi automobil će nam nepogrešivo reći o našem uvjerenju i emociji koja je presudna. To je filter kroz koji nam dolazi stvarnost. Možemo uzeti stvarnost kao krutu materiju, uvjerenja su poput cjediljke za čaj. Što je naša vibracija niža, ona je gušća, percepcija je uža. Više vibracije su rjeđe i raspršuju se na širi prostor, vezane su za širu percepciju stvari. Kroz širu percepciju (cjediljku) smo sposobni da propustimo i akumuliramo više “stvarnosti”, niska i gusta vibracija sprečava dolazak bilo čega novog u naš život, drži nas u stagnaciji i opšti kvalitet života je slab.
.
Na skali emocija, strah, tuga i depresija imaju najnižu i najgušću vibraciju. Kroz njih ne možemo protisnuti ništa lijepo u našu realnost. U toj realnosti ništa nema svoju ljepotu, ne možemo ništa dati niti primiti, čini nam se da smo stalno uskraćeni, a ustvari ni sami ne dajemo ništa. U drugoj realnosti, kako naša vibracija raste, primjećujemo ljepotu svuda oko sebe, raste naša potreba da dajemo bez očekivanja čime se otvaramo i za mogućnost primanja.
.
Mnogi od nas žele ljubav i partnerstvo, ali kada se to dogodi, začas dođe do pada vibracije i problema, teško se opstaje na duže staze. Kada dođe do raskida, obavezno je tu tuga, depresija i očaj. Mi ne vidimo da su naša uvjerenja, baza našeg sistema, doprinijeli tome. Kroz odnose s drugima mi bismo trebali da ih osvijestimo i prevaziđemo. Svaki put, kada se suočimo s problemom i preprekom, to je prilika za rast i znak da se trebamo mijenjati. Mi se ne trebamo mijenjati radi partnera, već radi samoga sebe. Kada se mijenjamo radi partnera, da bismo mu udovoljili i ugodili, tada padamo na nižu vibraciju i sve više se ovisnički vezujemo, gubimo samopoštovanje i partnerovo poštovanje. Kada se mijenjamo radi sebe, da bismo popravili svoje slabosti i promijenili štetna uvjerenja, tada podižemo svoju vibraciju, sve više imamo ljubavi prema sebi, raste nam samopoštovanje i partner nas automatski više poštuje. To znači da nećemo stahovati od stvaranja slobodnog prostora između nas u kome će da tinja sila privlačnosti.  Kada podignemo svoju vibraciju, nećemo se plašiti gubitka partnera, da ćemo biti ostavljeni ili iznevjereni, dok na niskoj vibraciji strahujemo, osjećamo ljubomoru i privlačimo sve više okolnosti koje rezultiraju ispoljavanjem ljubomore, straha i sl.
 .
Kada krenemo s radom na sebi, počinju nam se otvarati vrata, jedna po jedna. Tako i štetna uvjerenja nestaju, ustupaju mjesto drugim, korisnim uvjerenjima. Nekada se to dešava na teži, nekada na lakši način. Možemo, prilikom čitanja neke knjige, naići na samo jednu rečenicu koja će da “klikne” neko dugme u našem sistemu i poslije toga jednostavno više nismo isti. Trebamo uporno raditi na sebi i ne odustajati od sebe. Knjige i tehnike ili ljudi koji su nam neophodni uglavnom pronađu nas, iako naizgled djeluje da smo mi njih pronašli. Sve se događa u pravom trenutku i sve odgovara našoj trenutnoj vibraciji. Problem je što nama nedostaje fokus na sadašnji trenutak, jer uvijek živimo u prošlosti ili budućnosti, pa ne raspoznajemo svrhu onoga što nam je trenutno prisutno u životu. Pravi odgovori su nekada maskirani u naizgled sitnim i nebitnim stvarima. Ima jedna Rumijeva izreka koja kaže: “otkrio sam tajnu oceana posmatrajući kapljicu vode”.
Možda nismo dovoljno svjesni koliko je fokus važan i moćan. Primjera radi, poznajemo neku osobu cijeli život,  imamo prijateljski odnos prema njoj, potpuno lišen bilo kakvih ljubavnih ili seksualnih pretenzija, ali u jednom trenutku se događa da se zaljubimo u tu osobu i naš fokus s prijateljstva pomičemo na ljubav. Ta osoba je ista kao što je oduvijek bila, ali pomicanje fokusa nama mijenja percepciju stvarnosti i život nam se odjednom čini ljepšim pored te osobe.  Fokusiranjem na nešto drugo mi smo promijenili percepciju stvarnosti. Fokusiranje je investiranje mentalne energije koja je suštinski moćna krativna sila, ako je znamo koristiti. Ako je rasipamo tako što vrtimo neku sliku iz prošlosti i mislimo da je bilo što nije bilo, da nije bilo ovako, da je bilo onako, da sam rekao ovo a ne ono, sad bi bilo onako a ne ovako, to je kao da želimo ići naprijed, ali držimo nogu na kočnici. Takve propale mogućnosti trebamo eliminisati iz fokusa, jer sve što je bilo u nekom trenutku jeste savršeno odgovaralo tom trenutku i  trebamo ga prihvatiti kao dio svog razvojnog procesa.
.

Leave a Comment

%d bloggers like this: