Nasilje (u obitelji) Reviewed by admin on . . Mislim da se stvari trebaju nazivati pravim imenom kad god je to moguće. Da lički pozdrav nad košarkašicom prije nekoliko godina nije rukovanje već silovanje. . Mislim da se stvari trebaju nazivati pravim imenom kad god je to moguće. Da lički pozdrav nad košarkašicom prije nekoliko godina nije rukovanje već silovanje. Rating: 0

Nasilje (u obitelji)

djeca.

Mislim da se stvari trebaju nazivati pravim imenom kad god je to moguće. Da lički pozdrav nad košarkašicom prije nekoliko godina nije rukovanje već silovanje. Isto tako, da „poticaj“, udaranje po guzi, „blagi“ šamar jesu zlostavljanje i nasilje nad djetetom, tj. bacanje tanjura na partnera, „samo jedan šamar“ i „samo jedne batine“ jesu nasilje i zlostavljanje partnera.
.
Nasilje (dolazi od „sila“), označava odnos između dviju strana u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom uporabe sile utječe na drugu stranu. Nasilje je svjesna okrutnost (ja bih dodao i nesvjesna okrutnost) usmjerena prema drugima s ciljem stjecanja moći pomoću nanošenja psihičke i/ili fizičke boli (i ovdje bih dodao olakšanja vlastite boli i pogrešan način zadovoljenja vlastitih potreba kojih nismo svjesni).
 .
Možeš ti „udarac po guzi“ zvati odgojem, disciplinom ili učenjem, ali znaj da lažeš samog sebe. Prije nego počneš skakati na stolici kao da te netko ubo šilom u dupe i počneš mi spominjati bližu i daljnju rodbinu, udahni i prije nego što odlučno počneš mahati glavom i negirati, nastavi čitati, otvorenog uma, znatiželjno kao da nemaš nikakav stav o toj temi. Ništa što napišem nemoj mi vjerovati. Provjeri u praksi.
 .
Pogledaj lice i govor tijela svog djeteta kad ga drugi put „pogladiš“ po guzici. Reci mi što vidiš. Odobravanje i lice koje kaže „Da mama, shvatio sam te“? Ili možda vidiš još jači protest, zamjeranje i mržnju, bijes, bol, strah i smrznutost, šok na licu svog djeteta? Što misliš da će biti s tim emocijama ako ih ne može izraziti? Naravno da, ako su te preplavile emocije (iste one koje peru tvoje dijete), ništa od toga nećeš moći vidjeti. Nećeš moći vidjeti svoje dijete niti sebe jer ćeš u tom trenutku imati dvije godine pa onda nije niti čudo da ćeš se ponašati kao dvogodišnjak. Budući da ono što dijete radi doživljavaš osobno: „Kako se usuđuje, kako to meni može raditi?“ onda ćeš se kao i svaki dvogodišnjak željeti osvetiti. Ako si ikad imao priliku gledati dvoje djece dok se igraju i jedno je udarilo drugo, ovo drugo neće biti dobro dok mu ne vrati. Kad mu vrati, onda se opet mogu nastaviti mirno igrati.
.
I opet, nemoj mi vjerovati na riječ, reci nekome da te snimi kamerom dok „gladiš“ vlastito dijete po guzici. Imaj muda i to napravi i pogledaj svoje lice i lice svog djeteta. Vidi da li tamo igdje postoji odrasla osoba. Kažeš da batine služe da bi naučio i odgojio dijete. Sama ta izjava je oksimoron. Kad god prijetiš djetetu (a upravo to radiš kad kažeš da ćeš ga „pogladiti po guzici“ ili to i napraviš) ono što moraš znati je da si prekinuo emotivni kontakt s djetetom i da se ono osjeća nesigurnim, tj. nalazi se u stanju stresa i ogromni komadi mozga koji su zaduženi za učenje su „off“. Da bi pomogao djetetu da nešto nauči, dijete se mora osjećati sigurno, a ne uplašeno. Osjeća se sigurno ako ima osjećaj da ga majka voli i prihvaća kakvo god da je što ne znači da će tolerirati i dozvoljavati sve njegove postupke. Zamisli da učiš svirati neki novi instrument i učiš neki strani jezik, a alfa mužjak gorile te svaki put kad pogriješiš „pogladi“, po guzici. Ništa jako, samo ono što on procijeni da je ok. Kakav je osjećaj? Bi li ti to olakšavalo i pomagalo da naučiš novo ponašanje? Sumnjam. Nadam se da sumnjaš i ti. Zašto onda misliš da je djetetu s još manje razvijenim mozgom lakše učiti ako ga osoba koja bi mu trebala predstavljati sigurnost plaši?
.
Jesi li se ikad zapitao zašto dijete „ne sluša“? Jesi li se ikad zapitao da li te ono može čuti i da ako si nešto ponovio tisuću puta, a dijete te nije čulo možda ne koristiš jezik koji razumije? Normalno ti je da dijete od 6 mjeseci piša u kolijevku, a nije ti normalno da se ne može ponašati pristojno (ili kako god si već zamislio) jer nema niti fiziološki niti psihološki kapacitet za to. Batine ga neće izgraditi. Dijete uči iz primjera. Da li ti njega slušaš, stvarno čuješ i vidiš? Pa kako onda misliš da će ono tebe slušati? A i zašto bi te slušalo? Jednostavno ne dijeli iste prioritete kao i ti. Ako ti ne možeš smisliti bolji način kako se izraziti (kad dijete nije po tvojim idejama), a imaš x puta više godina i iskustva od njega (pa ga „gladiš“ po guzici) zašto misliš da se ono može izraziti na drugačiji način od onog na koji se izražava? Nadam se da ti je sad malo jasnije kako i zašto to radi budući da i sam imaš isto iskustvo i vidiš koliko je teško.
.
Bed je ako dijete „pogladiš“ po guzici ili ga okrivljuješ, posramljuješ, zastrašuješ, manipuliraš ili ignoriraš… ali to je razumljivo i ljudski. Ono što je veći bed je kad ne kužiš da je to pogrešno i da to trebaš popraviti (svaki put kad zajebeš, ne samo s djetetom nego i s kolegom, partnerom, prijateljem, …). Prva i osnovna psihološka potreba svih nas, a pogotovo djece je osjećaj sigurnosti. Dijete ima taj osjećaj ako se osjeća viđenim, prihvaćenim i voljenim. U trenutku kad ga „gladiš“ po guzici ili koristiš krivnju, strah, sram, ignoriranje, manipuliranje, kritiku kako bi ga odgojio i naučio, prekidaš tu emotivnu vezu koja daje osjećaj sigurnosti. Tad možeš zaboraviti na učenje. I na odgoj.
.
Ono što će dijete naučiti iz ovakvog postupanja su sljedeće stvari.
.
1. Ovaj roditelj se ne može brinuti za sebe i svoje osjećaje. Kako će se onda brinuti za mene?
.
2. Sam sam i nesiguran sa svim tim silnim osjećajima koji me preplavljuju, a za koje ja nemam fiziološki i psihički kapacitet.
.
3. Konflikti se rješavaju silom.
.
4. Ljudima se ne može vjerovati.
.
Dijete, osim što ima potrebu za sigurnošću, ima potrebu i biti svoje, slobodno i autentično. Kad god su ove dvije potrebe u sukobu, dijete odabire ovu prvu (osjećaj povezanosti i sigurnosti) nauštrb ove druge. Što to znači? Dijete počinje graditi masku, lažno ja. Ako sam dobar i pristojan (tj. onakav kakav mama i tata žele da budem), onda dobijem ljubav. Zaključujem da je ljubav uvjetovana. Kad god ne mogu biti svoj, to mi uzrokuje mržnju i zamjeranje prema drugoj osobi. Kako je energija (mržnje) neuništiva, ona se mora nekako ispoljiti. Ili ćemo je okrenuti protiv sebe pa ćemo si priuštiti neku bolest ili ćemo strijeljati po onim ljudima koji su nam najbliži. Jednostavno će (energetski) naboj ljutnje i zamjeranja pogoditi krivu metu. Jebat će nas šef ili kolega, a onda ćemo mi strijeljati po svom djetetu jer su tu osjećamo sigurno i jer želimo povratiti vlastiti osjećaj moći, sigurnosti…
.
Nasilje generira nasilje. Onda se kasnije čudimo što tinejdžeri zatuku drugog tinejdžera do smrti. Ili žena ubije sebe i dijete, ili prijatelj prijatelja, suprug ženu ili obrnuto. Što roditelji onda „glade“ po guzici svoju djecu. Što hoćemo zatući crnca ili pedera. Što ćemo razbiti i rođenom bratu glavu samo zato što navija za drugi klub…
.
Batine rade kratkoročno, ali dugoročno ne omogućavaju djetetu da se razvije u zdravu emotivno zrelu odraslu osobu koja ima sposobnost emotivne samoregulacije (najbitnija stvar za fizičko i psihičko zdravlje pojedinca), koja je empatična (jer nitko prema njoj nije bio empatičan), koja se zna zauzeti za sebe (jer je batinama nokautirana u prvoj rundi), koja je autentična ( jer je bila prihvaćena i viđena u onome što stvarno je, a ne ono što su roditelji zamislili).
.
I za kraj se svakako moram osvrnuti na najgori oblik nasilja, a to je ignoriranje. Slanje djeteta u sobu dok se ne smiri. Ostaviti dijete samo je njemu jednako smrti. Ostaviti dijete samo da se smiri dok ga preplavljuje ljutnja je ravno tome da vas ostave s Hannibalom Lecterom. Dijete nema kapacitet za nošenje s ogromnim osjećajima koji ga preplavljuju i treba našu pomoć. Kroz adekvatnu, strpljivu i empatičnu interakciju, dijete vremenom (kad se poslože i fiziološki preduvjeti) nauči samo sebe emotivno regulirati, tj. usvojiti ponašanja koja su prihvatljiva.
 .
Slobodno i dalje „gladi“ dijete po guzici, ali znaj da je to nasilje. Nadam se da nakon ovog teksta barem preispituješ je li to i zašto pogrešno.

Comments (7)

  • Zlatko

    Mene samo zanima jedna stvar. Koliko točno djece ima autor ovog teksta.

    Reply
    • maja

      Ja imam troje. Cetvrto na putu 🙂
      Ako autor ima djece, zanima me da li i s njima koristi ovakav rjecnik. Rijeci mogu biti nasilne bas poput udarca. Samo sto udarac po guzi nesavrsenog roditelja moze biti zdraviji od tisucu ispraznih rijeci punih prikrivenih frustracija i samozavaravanja.

      Reply
      • Dane

        Tek sad sam vidio ovaj komentar. Ja sam autor teksta i nemam djece pa onda s njima niti ne koristim ovakav rječnik. Riječi tj. energija s kojom nešto govorimo i način (intonacija) kako nešto govorimo jednako tako može biti povrjeđujuć kao i same batine. A kad smo već kod samozavaravanja; samozavaravanje je je da udarac po guzi može biti zdrav u bilo kojem kontekstu.

        Reply
    • Dane

      Tek sad sam vidio ovaj komentar. Ja sam naime autor i nemam djece.

      Reply
  • Aurora

    Prvi puta vidim ovu stranicu i ovu kolumnu. Nemam pojma tko ste i koja Vam je pozadina, ali nije ni važno. Pročitala sam još neke tekstove i jako su me dirnuli.
    ……
    Uništili su me na sve moguće načine i odgojili me u divnu, poslušnu, uspješnu, totalno sjebanu osobu. A sad očekuju od mene da budem divan roditelj. I onda me još kritiziraju kad vičem na svoje dijete. Ponekad si stvarno poželim skratiti muke jer je ova bol jednostavno prevelika. Ali onda opet, ne smiješ biti sebično đubre jer imaš to dijete… Često se zapitam što bi njemu STVARNO bilo bolje – da me uopće nema ili da ga “odgajam” kako su mene? Znam da postoji i treća opcija, ali ona mi je sve manje vjerojatna.

    Reply
    • Dane

      Aurora drago mi je da Vam se sviđaju moji tekstovi. Žao mi je što ste morali prolaziti kroz sve one negativne stvari o kojima pišem u djetinjstvu. Žao mi je i što vičete na vlastito dijete i što Vas roditelji zbog toga kritiziraju. Žao mi je jer mi to zvuči jako bolno. Naše djetinjstvo kakvo god bilo ne mora biti doživotna osuda bez obzira na to što nas uvjetuje. Treća opcija postoji i koliko god zvučala bolno, daleko i nevjerojatno moguća je. Moguće je postupno ulaziti u bol i zamjeranje i otpuštati ih polako i na siguran način. Govorim o tome iz vlastitog iskustva i iskustva koja imam u svom radu, jednako kao i svim iskustvima kojima sam svjedočio za vrijeme edukacije. Bol koliko god se činila velika i strašna puno je manja od patnje koju si stvaramo izbjegavajući bol.

      Reply
      • Aurora

        Hvala na odgovoru.
        Znam da je moguće dovesti se u red, ali, kao što ste i sami napisali, to je postupno i polako. Jasno mi je da ne mogu u 2 dana riješiti probleme koje gomilam preko 30 godina, ali isto tako nisam sigurna da imam vremena za “polako”. Idem na terapiju i sve mi to pomaže kratkoročno. Dva dana budem dobro, a treći dan doživim pomrčinu uma. Svaki put sve strašniju. Pitanje je koliko još imam vremena i mogu li stvarno promijeniti sebe prije nego bude kasno. Svaki dan moje je dijete sve starije. Svaki dan koji provodimo ovako, svaki dan koji započinjemo kao što smo današnji, jedan je izgubljeni dan. U onom trenutku kad se ja sredim, za njega će možda već biti kasno. Ili će se dogoditi nešto još gore, o čemu ne smijem ni razmišljati.
        Sve bi ovo bilo puno podnošljivije da nisam sama u svemu. Trenutno se gospodin otac i ja razvodimo, posao mi visi o niti, roditelji nisu tu (a kad jesu, onda me maltretiraju), nemam nikog da mi uskoči za bilo što. Prijatelji su svi puni priče da im se mogu obratiti za bilo što, a kad nešto konkretno trebam, svi imaju svoje obitelji, probleme, obveze… I poznato je da ja samo kukam, da mi ništa ne valja i sve mi je crno. Mislim da trenutno imam sve legitimne razloge za kukanje.

        Reply

Leave a Comment

%d bloggers like this: