Kad pronađeš, znat ćeš Reviewed by admin on .   -Sutra ideš na zemlju, dobit ćeš lijepo tijelo. Moći ćeš sve raditi. Sve što zamisliš. Moći ćeš gledati, dodirivati, pomirisati, zagrliti... ma sve što p   -Sutra ideš na zemlju, dobit ćeš lijepo tijelo. Moći ćeš sve raditi. Sve što zamisliš. Moći ćeš gledati, dodirivati, pomirisati, zagrliti... ma sve što p Rating: 0

Kad pronađeš, znat ćeš

 

-Sutra ideš na zemlju, dobit ćeš lijepo tijelo. Moći ćeš sve raditi. Sve što zamisliš. Moći ćeš gledati, dodirivati, pomirisati, zagrliti… ma sve što poželiš, sve što stvori tvoja mašta..
– I to je sve!? Idem samo da uživam?!
– Uglavnom, ako ne promašiš cilj…
– Što je cilj?
– Da pronađeš ljubav, to je cilj… samo toliko.
– Kada je nađeš, nećeš je više moći izgubiti i znat ćeš da ste jedno.
– Kako izgleda? Gdje da je tražim? Kako ću je pronaći? Kako ću je prepoznati?
– Znat ćeš… velika je, eto tako… Ne može ti promaći, prepoznat ćete se…

Osjetih toplinu i radost što putujem na tako divno mjesto…. I tako je počelo. Devet mjeseci kod majke, zatim par godina da naučim koristiti sve blagoslove, da naučim pričati, jesti, hodati, plakati, smijati se, rasti. Poslije dvanaest godina, kada sam ugledala tog dječaka nešto u meni se probudi, neki topao i nježan osjećaj, poželjeh taj osjećaj da zadržim zauvijek. Pogledah ga malo bolje, učini mi se da bih mu mogla dati ime ljubav… s toplim osmijehom, i razbarušenom kosom, lagan kao vjetar, kada prođe kraj mene, učini se savršenim. Ali prođe oduševljenje već sljedeće godine.

Možda  mi se ipak učinilo, pomislih… Nastavit ću dalje. Dječak koji je živio na istom katu moje zgrade, učini se kao savršena zamjena, kao netko za koga bih mogla opet osjetiti istu toplinu, kada ga sretnem. Ali prođe i taj zanos kada krenuh u srednju školu.

Sa sedamnaest nađoh prvog pravog dečka. Zaljubih se. To je to sigurno, rekoh sebi. Ovo izgleda kao bajka, mogla bih ovako do kraja života, na ovim krilima. Mora da je ovo najljepše što mi se može dogoditi. Par godina je prošlo, a ja doživjeh prvo razočarenje. Nije baš sjajno, pomislih. Nije to valjda ljubav?!

Nisam valjda tako snažno osjećala potrebu za nečim što je tako prolazno? Za nečim što se može pokvariti, isprljati, promijeniti i nestati. Oporavih se nakon nekog vremena i odlučih ponovo pokušati. U meni je bez prestanka postojala potreba za ljubavlju, kao da mi je to bila jedina svrha, jedini smisao. Bez toga mi se svijet učini smiješan i siv. Drugi ljudi su sanjali daleke predjele, sjajne karijere, novac, a ja sam samo maštala da je pronađem. Osjetih se kao ratnik, kao da ću promašiti sve ako je ne nađem. I učini se tako očigledno, da mora čučati u nekom od ovih dječaka, koje sam zamišljala kao prinčeve. Sigurno je tu… Pokušat ću još jednom…

I onda sretoh njega… Visok… Crn… Sjajan… Zgodan… Učini mi se tako moj… Ne zastadoh ni malo, ne pokušah ni da se kontroliram, preispitam, zaštitim. Pružih mu ruku i dadoh mu srce, onako naivno na dlanu, kao da nitko na ovom svijetu neće moći da ga čuva bolje nego on. Kao da ljubav ne može ni izgledati drugačije. Ne može imati lik, koji se razlikuje od njegovog. Baš tako u njegovom zagrljaju i osmijehu osjetih,  da nikad bliže neću moći da stanem uz ljubav. Eto baš toliko je sjalo i rascvjetalo moje srce.  Zaljubih se i s dvadesetpet postadoh ponovo dijete, poletjeh. Postadoh laka kao pero, nošena tim povjetarcem. Strah da ga ne izgubim, sada kada sam ga konačno pronašla,  i ja postadosmo najbolji prijatelji. I tako  nakon tri godine lagani povjetarac me odnese u srce oluje. One prave oluje, s vrtlozima i olujnim nanosima s udarima vjetra, sa strašnim bučnim gromovima i munjama. Tu se nađoh i zavrtjeh. Da. On je otišao iz nekog smiješnog razloga, kako mi se tada činilo.

A ja nakon što se pridigoh i pogledah sebe, vidjeh olupinu. Ono srce koje je sjalo, učini mi se kao da je razbijeno na tisuću djelova, kao da jedva kuca, grči se i grabi svaki otkucaj. Fizički bol samo je pratio onaj bol duše, koji sam mislila da neću preživjeti. Uplašena, zgrčena, iznevjerena, razbijena, s tisuću pitanja bez odgovora, bez sna, bez radosti. U potpunom mraku. Kao raskomadano, isprekidano, beživotno biće ostadoh na mjestu gdje sam ostavljena. Uz bol i užas koji me zaskočiše, kao da su samo čekali iza ugla.

Ostadoh sama sa sobom. Ali tek tada iz tog užasa i pepela poče moja ljubavna priča. Ona prava. Ona, zbog koje je uvod morao biti ovakav kakav jest. Sakupih dijelove srca, zalijepih i sastavih ga kao neku iscjepanu stvar. I kad prestadoh da je tražim u drugima, poče ona da traži mene. Nakon tog bola shvatih da je sve bio lanac, da je sve savršeni niz u mom životu….

To što je počelo u meni nije imalo veze ni s jednim dječakom i princom, ni s kim drugim. Tek kada zaronih i osjetih najdublje, najstrašnije, najmračnije djelove svoje duše. One od kojih sam bježala, sakrivala se i pravila se da ih ne vidim… Iskočiše ispred mene i pokazaše se u svoj svojoj veličini.

Svi strahovi, sjene, boli  i mračne tajne moje duše izroniše toliko veliki i stvarni da nemadoh kud nego da ih pogledam pravo u oči, da se upoznamo. I  vidjeh, osjetih i proživjeh sve užase koje stanuju u meni. Kad nemadoh kud zavoljeh ih i prihvatih. Kao jedine podstanare, kao najbliže srodnike, kao najdraže svoje… zavoljeh ih ne znajući i ne sluteći da ću tu pronaći blago. Ono blago zbog kojeg sam došla. Ono što sam tražila i prosila od drugih. Ono što sam maštala i gradila u tuđim srcima bilo je tako blizu, ispod naizgled ružnih i ne tako sjajnih osjećanja, krila se ljubav. Da. Baš ona ljubav o kojoj sam oduvijek maštala, koja mi se učini da svijetli u drugom biću, u tuđem srcu i osmijehu stanovala je u meni, u mojoj duši tu ispod straha, strepnje, bola, mraka, čekla je u meni  i rušila sve lažne oblike ljubavi koji su dolazili prerušeni u dječake visoke i sjajne. Pojavi se tamo gdje je nikada ne bih tražila i gdje ne bih zavirila.

Moja prva prava ljubav, bi ljubav prema tamnoj strani moga srca, ljubav prema strahu… Ona me preobrazi, nauči me da volim cijeli svijet, ona sve strahove pretvori u dar, sve nevolje u prilike. Tako se sretosmo moja prva ljubav i ja i prepoznasmo se. Ona me promjeni, ozari me, ona načini od mene ono što ni jedan princ ne bi mogao. Ona me nauči, da ne moram da lutam, da ne moram da tražim, da je sve u meni već sačinjeno gotovo i cijelo. Ona me nauči da je Bog ljubav, da su jedno.  Ona me nauči da je sve moguće, da su čuda najmanje što zaslužujem. Učini moje oči sjajnim i napravi u njima prizmu, koja sve mjenja, kao kakvom alkemijom u najljepše boje. Ona me približi ocu, majci, sestri. Ona me nauči da volim sve, pa i krute i grube, siromašne i nesretne, znajući da ispod svakog užasa i straha spava jedan njen dio. Ona dade smisao, nadu i sjaj. Ona učini svjetlom prošlost, sadašnjost i budućnost. Shvatih… Došle smo zajedno, sa jednim ciljem, ona da nadje mene,  ja da nađem nju. Da, baš u ovom malom srcu, koje sam pokušala da dam drugima za šaku ljubavi, u ovom srcu koje sam pokušala da nahranim i napojim tudjim ljubavima, ležalo je moje najveće blago, spremno da se izlije i da sagradi najljepši dvorac u kome mogu da živim kao princeza iz bajke.

Vrati mi se i onaj dječak, koji me je (sad znam i hvala mu) gurnuo njoj onda kada me je ostavio. I potvrdi mi da kada pronadješ ljubav u svom srcu, sve ljubavi ovoga svijeta sliju se u isto korito. Ja nađoh svoj cilj i tek onda život procvjeta bez ikakvog cilja. Pronašla sam i znala, prepoznala, da smo jedno i da ne mogu više nikada da je izgubim….

– Nevena Ristić







Comments (1)

Leave a Comment