Strah (ni)je za vas! Reviewed by admin on . ’Dopusti mi da ti postavim vrlo osobno pitanje’, reče Steve. Činilo mu se da mu glas uopće ne zvuči kao vlastiti. ’Koliko si uplašen?’ ’Jako.’“ Ovu sasvim običn ’Dopusti mi da ti postavim vrlo osobno pitanje’, reče Steve. Činilo mu se da mu glas uopće ne zvuči kao vlastiti. ’Koliko si uplašen?’ ’Jako.’“ Ovu sasvim običn Rating: 0

Strah (ni)je za vas!

fear

’Dopusti mi da ti postavim vrlo osobno pitanje’, reče Steve. Činilo mu se da mu glas uopće ne zvuči kao vlastiti. ’Koliko si uplašen?’
’Jako.’“

Ovu sasvim običnu, gotovo svakodnevnu razmjenu misli nedavno sam pročitao u romanu Stephena Kinga „Regulatori“. Naravno, strah s kojim se susreću protagonisti u djelima majstora onostranog nije, na sreću, od vrste s kakvom imamo priliku da se suočavamo u životu. Međutim, on u svojoj suštini s njim deli osnovni zajednički nazivnik, koga je sažeto, konstatacijom „Najstariji i najjači osjećaj čovječanstva je strah, a najstariji i najjači njegov vid je strah od nepoznatog“ izrazio izvanvremenski H. P. Lovecraft.

Strah od nepoznatog, dakle. I to nepoznatog u nama, možda i više no nepoznatog oko nas. Međutim, po riječima Seneke, „češće smo uplašeni no zaista povrijeđeni; i više patimo od mašte no od stvarnosti“. Ako ga dovedemo u vezu s procesom razvijanja fotografija, strah je istinska tamna komora u kojoj se razvijaju negativi.

Hrabrost se, od strane mnogih, s pravom smatra jednim od temelja čovječanstva. U srednjem vijeku, ona je smatrana jednom od četiri ključne vrline. Aristotel ju je zvao „najvažnijom osobinom čovjeka“, govoreći: „Hrabrost je prva među vrlinama, jer čini sve ostale mogućim.“

Hrabrost je izbor, a ne osjećaj. Ne možete čekati na nju – ne možete se „nadati“ da će se ona odnekud „pojaviti“. Žir postaje hrast putem svojevrsnog automatskog rasta, za koji nije neophodan izbor. Štene ne mora birati kako bi postalo pas – to se događa slijedom prirodnih, urođenih procesa. U slučajevima poput tih, priroda postupa automatski. Međutim, žena ili muškarac postaju u potpunosti čovječni isključivo putem svojih izbora i posvećenosti njima. Ljudi dostižu vrijednost i dostojanstvo kroz niz izbora koje čine iz dana u dan. A upravo ti izbori zahtijevaju hrabrost.

Osjećati strah i biti uplašen su normalna, potpuno očekivana ljudska iskustva. Biti hrabar ne znači odsustvo straha, već odabiranje akcije uprkos njemu. Baš to su trenuci u kojima podvrgavamo probi svoju veličinu kao ljudskog bića. Strah je koristan osjećaj jer nas podsjeća na neophodnost dodatnog opreza, budnosti i predostrožnosti. On nipošto nije nešto što nam kaže da odustanemo. Razumijevanje i prihvačanje postojanja straha pomaže nam da shvatimo trenutak u kome se približavamo napuštanju takozvane „zone udobnosti“. Strah nam tako donosi svijest o područjima u kojima bismo mogli napredovati i rasti, i suočavanje s njim je neophodan korak u dostizanju uspjeha. Jednostavno – ne postoji drugi način za to.

Bez obzira što je to možda teško zamisliti (možda ipak ne tako teško kao u to i povjerovati), uspješni ljudi također osjećaju strah, ali mu ne dopuštaju da ih obeshrabri i skrene s puta. Oni razumijeju da je strah osjećaj koje im govori kako će uskoro poduzeti nešto novo – u čemu još uvijek nisu naročito dobri. Upravo zbog toga oni znaju da je potrebno obratiti posebnu pažnju u pogledu načina na koji će pristupiti novoj aktivnosti, istraživanju procesa i planiranja koraka koji su neophodni za njegovo okončanje. I, kako se kreću kroz proces, u stanju su spoznati što donosi koristi i doprinosi napretku, a što ne.

Ogroman broj svojih strahova smo sami stvorili. Zamišljamo užasavajući ishod novog iskustva, i ta slika je strah koji nas sputava. Ipak, stvar koje se najviše plašimo gotovo nikada ne predstavlja životnu opasnost, to nije niti smrt ni katastrofalna nesreća – u pitanju je strah od toga da se osjeća i izgleda glupo, promašeno i nedoraslo. Upravo to je ono čega se svako od nas najviše plaši tokom najvećeg dijela vremena. Razmislite – baš to je u pitanju, zar ne? Nitko od nas ne voli da izgleda glupo i neadekvatno naspram okolnosti. Jer, konačno smo se dokopali udobnog mjesta na kome izgledamo i osjećamo se dobro, i ne želimo riskirati dovođenje tog stanja u pitanje. Ali, zbog toga prije ili kasnije završavamo u svojevrsnoj paralizi, svim silama nastojeći da zadržimo postojeće, lagodno i udobno stanje. Nedovođenjem u opasnost predstave i utisaka o sebi smatramo kako nam ide veoma dobro. Ali istina je sasvim suprotna – na neki način, time potpomažemo jednu vrstu unutarnjeg odumiranja. Potencijalna raskoš i razmjeri kapaciteta koje nosimo u sebi postaju svedeniji i nepomičniji, sve više nalikujući zaparloženoj njivi koju osvaja korov.

Istinski osobni rast se, naravno, odigrava jedino kada se naprežemo u pravcima izvan i iznad naših trenutnih ograničenja. Kako bismo rasli, potrebno je da rizikujemo saplitanje i padanje. Da se nađemo (i nalazimo!) u situacijama u kojima je neuspjeh sasvim izvesna mogućnost. I, naravno – izgledanje glupo. Istinska hrabrost je rizikovati udobnost i biti spreman na to da se osjećate izuzetno neudobno. (Pod „izgledati glupo“ ne mislim, naravno, prevashodno na utisak koji će o nama imati okolina – od mnogo dubljeg značaja je to kako ćemo izgledati u svojim očima. Upravo strah od mogućeg suočavanja s vlastitim ograničenjima je duh pokretač najvećeg dijela samonametnutih, anestezirajućih misaonih tokova.) Neophodno je biti svjestan toga da će svako novo iskustvo biti donekle zastrašujuće, ali istovremeno razumjeti i zaista usvojiti da je ono čega se plašite samonametnuta predstava nečega što će se „dogoditi“. Budite svesni da samo zamišljate najgori ishod ali zapravo nemate predstavu što će se zaista dogoditi. Jer (bez obzira šta sada sebi mrmljate u bradu ili u mislima), izbor oko toga čemu ćete prepustiti svoje misli je isključivo na vama. Čak i tom slučaju, ako ćete dozvoliti sebi da vizualizirate najgore, barem se potrudite da, koliko god ste to u stanju, predstavite sebi i željeni ishod. Imajte na umu reči Helen Keller: „Izbjegavanje opasnosti nije, na duže staze, ništa sigurnije nego otvoreno izlaganje njima. Jer, i oni plašljivi bivaju pogođeni koliko i hrabri.“

Ono čemu se opirete istrajava, i gradi sve jače okoveJedan od zaista jednostavnih načina da se ovlada tim procesom je vježbati smelost u umu. Predstaviti sebi, sa što većom oštrinom, sliku sebe kako tijekom čitavog dana djelujemo sa samopouzdanjem i hrabrošću. Sagledati stvari koje nas plaše ili čine da odugovlačimo s njima, i kako im se posvećujemo s poletom. Hrabrost je baš kao i mišić, po tome da postaje veća uz redovno vežbanje. Svakako da je hrabro delovanje u konkretnim odsutnim situacijama ultimativni vid mentalne i emotivne teretane, ali moći ćete razviti određeno početno samopouzdanje i boreći se protiv aždaja, ala i bauka i preskačući nebodere u zabranima vlastitog uma.

Prestanite da razmišljate i jednostavno djelujte. Budite svjesni kako najveći dio onoga čega se plašite nije opasan po egzistenciju. Što god da usporava rast vašeg potencijala, u pitanju svakako nije serijski ubojica koji vas prati zabačenom uličicom na putu kući usred maglovite noći. Sve što je izloženo prijetnji je vaš ego, i što duže čekate na otpočinjanje vlastie akcije, više vremena će mu biti potrebno da vas uvjeri da se saberete i konačno donesete odluku. Kad osjetite strah, ne oklijevajte. Iskoračite. Ukoračite u ono čega se plašite. Jer, sve ono čemu se opirete istrajava. Još jednom: ono čemu se opirete istrajava. Drugim riječima, izbjegavanje strahova zapravo ih samo čini jačim i strašnijim. Ono u što zakoračite, s druge strane, nestaje. Jedini put iz straha je – kroz njega. Ili, po rečima Ralpha Waldoa Emersona: „Tijekom klizanja po tankom ledu naša sigurnost leži u našoj brzini“.

Napadnite strah. Jedini način da razorite strah je da se redovno borite s njim, da se disciplinirano i posvećeno upuštate u tu bitku. „Neaktivnost gradi sumnju i strah. Djelovanje gradi samopouzdanje i hrabrost. Ako želite savladati strah, ne sjedite kod kuće razmišljajući o tome. Podignite se i stupite u akciju“, rekao je Dale Carnegie. Bez obzira na one među vama koji se neće složiti, istina je ipak jasna – što ga više napadate, više ga oštećujete, i on postaje sve slabiji. Ukoliko se neprestano primoravate na suočavanje s onim čega se plašite, predmet straha će gubiti na snazi kojom vas sputava, a vremenom ćete ga i u potpunosti nadvladati. Tada će ono čega ste se nekada plašili i što je ostvarivalo moć nad vama nestati. Kao što je rekao Aristotel: „Razvijamo hrabrost čineći hrabra djela.“

Dakle, da bismo bili uspješni, moramo biti spremni da budemo prestrašeni – strah je suputnik rizika. A bez poduzimanja rizika, nećemo ostvariti nijedan cilj.

Ako je strah prevelik da biste bili u stanju da ga nadvladate, pokušajte ga razlomiti na manje izazove. Što god da je u pitanju, kakav god proces ili poduhvat, pokušajte otpočeti s provođenjem djelova koji vas ne plaše u tolikoj mjeri. Postepeno pristupajte složenijim koracima i uvidjet ćete da ćete, bez obzira što ćete osjećati strah, biti u stanju da uprkos njemu neporecivo idete naprijed. I, kako to činite, izgrađivat ćete samopouzdanje i na kraju najvjerojatnije nećete osjećati strah kao dio dotičnih procesa –do tada ćete već toliko ovladati njima da ćete u pravom smislu to moći nazvati vještinom. Doći ćete u stanje o kojem je William Allen White rekao: „Ne plaši me sutra, jer sam vidio juče a volim danas.“

Kako napredujete ka cilju, ne vezujte se za ishode. Nastavite se kretati naprijed čineći sve što možete kako biste ostvarili ono što želite, a onda zastanite i pogledajte, spoznajte ono što se pojavilo kao ishod. Ponekad će sama stvarnost ponuditi bolju ideju od one koju ste imali i predstaviti bolju priliku u trenutku kada ste očekivali nešto potpuno drugačije. „Radoznalost će nadvladati strah u većoj mjeri no sama hrabrost“ , rekao je James Stephens. Stoga uvijek posmatrajte otvorenih očiju, težeći spoznaji i uspostavljanju veza između stvari. Ne dozvolite strahu da vas zadržava od kretanja naprijed – čak i ako se zastražujući ishod koji ste zamišljali ostvari, stvarnost će uvijek ponuditi neki drugi način za uspijevanje. Budite budni i neprestano pažljivi.

Bruce Lee je jednom prilikom rekao „strah je za druge“. To je jedno od rijetkih njegovih stanovišta s kojim se ne slažem. Naš strah je upravo za nas. Specifično naš, ukazuje nam na samo naše potrebe, zebnje i nedoumice. Priznajte i prihvatite svoj strah. Ponašajte se prema njemu kao prema djetetu, držeći ga za ruku i vodeći ga sa sobom gdje god da pođete. I budite uvereni da ste, bez obzira na to što se dogodi, dovoljno pametni i snažni da nastavite tragati za novim mogućnostima i prilikama. Ako ste, uprkos strahovima, voljni isprobati nove prilike i iskustva, nove mogućnosti će vam se i ponuditi kako biste ih isprobali. A što više probate, sve su veći i izgledi da ćete uspjeti.

„U stanju smo lako oprostiti djetetu koje se plaši mraka; istinska životna tragedija nastaje kada se odrasli ljudi plaše svjetlosti“ , rekao je Platon. Bruce Springsteen je, u pjesmi „Living proof“, sjajno opisao efekt takve svjetlosti: „Moj zatvor je bio samo otvoreni kavez – u njemu nije nije bilo ni ključeva ni čuvara, samo jedan prestrašeni čovjek i neke stare sjenke kao rešetke.“ Čini li vam se da će vas svjetlost zaslijepiti? Ili je to možda samo strah od onoga što bi svjetlost mogla pokazati kada osvijetli do tada sjenovite predjele? Kako ćete znati i biti sigurni ako joj ne dopustite da zabljesne i otkrije stvari koje ćete možda po prvi put spoznati o sebi?

 

xtnsity.com

 

 

Leave a Comment

%d bloggers like this: