Sloboda je bijeg Reviewed by admin on . U ovoj neumoljivoj vjetrenjači svakodnevnog života – malo tko ne razmišlja o odlasku, nestanku, bijegu. Sloboda konzumerizma suvremenog svijeta kao da miriše na U ovoj neumoljivoj vjetrenjači svakodnevnog života – malo tko ne razmišlja o odlasku, nestanku, bijegu. Sloboda konzumerizma suvremenog svijeta kao da miriše na Rating: 0

Sloboda je bijeg

sloboda

U ovoj neumoljivoj vjetrenjači svakodnevnog života – malo tko ne razmišlja o odlasku, nestanku, bijegu. Sloboda konzumerizma suvremenog svijeta kao da miriše na loš celofan, kinesku plastiku, garanciju s planiranom zastarjelošću. Bodljikavi zidovi češu nas na svakom drugom koraku, i gotovo da nema sobe ili hodnika u kući života koja nema mračni kutak, mjesto gdje je razbijeno staklo ostalo nesakupljeno, onaj kutak gdje je netko odavno već posuo otrov za štakore – nešto opasno što valja izbjegavati, kamoli dirati golim rukama…nešto što oduzima život koji ne smatramo dobro došlim…

Posvuda se susrećem s idejom bijega. Od umjetnosti do prosječnih uzdaha.

Kamo bi ste vi pobjegli? U umjetnost, u osjetila, u tišinu, u ššššššuuUUum…?

Je li jedina rupa kroz koju curi vaša dobra volja – godišnji odmor. Vikend. Slobodan dan. Planina. Šuma. Spilja. Podmorje. Cesta. Vjetar. Elementi. Jezera i rijeke. Ulica napadnuta sladoledima koji oplođuju šake i gladne trbuhe.

Suočavajući sebe sa životom, civilizacijskom strukturom koja je nastala djelomice spontano, djelomice planirano, djelimice kao odraz naših slobodnih izbora, djelomice kao odraz naše trenutne naravi – bijeg je ono što se proteže preko usana svakog drugog čovjeka. Trpljenje stvarnosti  i mrvljenje karaktera.

Roje se i razmnožavaju implicitne misli kako mora biti bolji način, bolja valuta, zdravija metoda, mirniji put, skladniji ritam, pravedniji sustav… zar smo doista kao nomadski termiti na ovom neopisivo predivnom mjestu, kristalu plave, zelene i rahle boje, između Sunca i vulkanskog pepela… na čijoj površiti bezbrojne trave vrve, žive, sjemene se, cvjetaju i šarene… a nekom zalutalom psihologijom, patologijom, bića svega nekoliko centimetara od šamanskih istina – škripe zubima u paklu koji su stvorili na ovome raju.

Zar je čudno – da bijeg je naša mantra. Bijeg. Utrnuće vjetrenjače koja besmisleno škripi. Sa pravom nam nije jasno kako je dopušteno, kako dopuštamo da svijet izgleda ovako, kao naše mrene, ravni tabani, uništeni diskovi, teški zadasi, kiselina u želudcu, epileptični napad iz kojega se uvijek iznova moramo vratiti natrag. Sve naše bolesti – upamtimo bolnu sakrivenu činjenicu – su moralne naravi.

Prirodna su pitanja o naravi bijega te pitanja o pravu na bijeg. Kao i rjeđe pitanje koje se često pitam, što je uistinu napredak – otići ili ostati? Što je kvalitetnije mijenjati, te kako i sa kojim motivima? Naši motivi su presudni, a njih tako često izbjegavamo preispitati i priznati!  Kada treba biti brutalno iskren o svojoj sebičnosti i slabosti – tada se radije pozivamo na svoje pravo! Pravo na izbor, pravo na ukus, pravo na život, pravo na sreću… istina, imamo svako pravo, pa i pravo na neslobodu, pravo na laž, pravo na kukavnost, pravo na bijeg, pravo na tišinu i pravo na buku. Doista imamo. Pravo nije upitno. Upitno je, što je uistinu napredak? Što je kvalitetnije i zašto? Te koji su naši izbori. Otići u šumu, na brdo ili planinu, pokrenuti održivo domaćinstvo, uzgajati ljekovite trave i biti polu šaman, prodavati ulja i savjete bolesnima…ili zadržati uredski posao, plaćati kredite, brojati datume…

Površno gledano nije teško doći do odgovora, no ako zaronimo ispod površine, tamo gdje teku rijeke karme i darme, sprudovi prepuni žilica i kapilara šume koju očima vidimo samo malko iznad zemlje – tu su odgovori drugačije naravi od onih na površini zemlje. Pitanja o višoj i dubljoj svrsi, kako naše prošlosti tako i budućnosti. Naše svrhe.

Bijeg je opravdan, bijeg je razumljiv, bijeg je prirodan. Jednako tako, ostanak je opravdan, ostanak je razumljiv, ostanak je prirodan. Od bezbroj kvadratnim metara svemira vi ste se rodili ovdje, na ovom google earthu. Možete bježati. Imate malenu  vječnost na raspolaganju.

U konačnici, različita okolina suočava nas s drugačijim aspektima nas samih, bijeg je tako samo bijeg od sebe. U praksi života ova istina nije apsolutna, mi ipak biramo okolinu u skladu sa našom nutrinom, kao i sa promjenama na tom polju. Dizajn interijera i dizajn eksterijera povezani su suštinski. Dvije strane istog torza.

Prije sam mislio da čovjekovo pravo na sreću i mir smije i može doći na prvo mjesto. Pitanje bijega  tada postaje dužnost spram sebe. San o buđenju u sobi od svijetlog drveta, sa zidom od stakla čiji pogled seže u prozračnu šumu – je ne samo ostvariv, već je u ladici s imenom – ”zašto dovraga ne?!?” Koji su to lanci koji imaju pravo držati moj želudac i sve nutarnje organe privezane za cestu, tračnice, hodnike i urede?

Definirajmo bijeg u praksi; najneposredniji i najgrublji su droge, alkohol, marihuana, učestalo objedanje, učestalo gledanje filmova, učestalo druženje i izlaženje ili učestali seks. Praksa tjeranja stvarnosti kao fleke iz kaputa. Bijeg u osjetila.

Zatim su tu hobiji tisuću jedne vrste, maketarstvo, čitanje, vrtlarenje, društvene mreže, lažne samonametnute obaveze, radoholičarstvo – to je bijeg u ropotarnicu uma. Ovo sve su mješavine utjehe, sklonosti, užitka, razbibrige… no postoji misao o bijegu koja je doslovnija, koja nije orgazmičko zatupljivanje ili mini godišnji odmor, poput slobodnog dana koji planiraš provesti izvan grada u nijansama plave i zelene boje.

To je misao o odlasku iz sustava koji smo stvorili, koketiranje s mišlju o odlasku iz civilizacije; negdje na rub ili izvan ruba, u rupu, šumu, spilju, selo. Odspajanje od mreže – gdje nema banaka, šaltera, apoteka, mračnih ulica…bijeg u ono što Rousseau naziva ‘prirodno stanje’… To je poput nekakve snene izmaglice na kapcima milijuna ljudi. Povratak prirodi, prirodnom stanju. Resetiranje. Odlazak. Ili barem integracija sa načelima prirode od koje se kirurški odvajamo, poput metastaze.

Nekolicina ljudi ovaj san je i stala ostvarivati, neki na individualnom planu (čujemo o njima u medijima, čak i u Hrvatskoj), a neki na kolektivnom, poput osnivača i žitelji samoodrživih gradića kao što su talijanski Damanhur, te sličih mjesta u Indiji, Peruu, Španjolskoj itd.

Primjer su i zajednice diljem svijeta gdje se živi posve neovisno o ostatku svijeta i strukturama moći. Ima ih dovoljno da znamo da postoje i funkcioniraju. Seann Pennov film ”Into the Wild” prikazuje jedan manje sretan, ali upečatljiv pokušaj individualnog resetiranja ljudskog postojanja, u njegovom slučaju naglo i silovito rezanje svih vezanosti.

Ljudi sa prijateljskom zavišću, znatiželjom, ljubomorom ili odrešitošću gledaju na takva mjesta i takve ljude. Ipak, malo tko normalan nije razmišljao o odlasku, o resetiranju, o povratku plemenu, o odlasku u šumsku kućicu, na pučinu oceana, neko predivno otoče, selo, kuću na samoj litici koja zjapi na ocean.

Par pitanja izniču kao put ka odgovoru ‘što je ispravnije’:

– Zašto smo se rodili ovdje, a ne negdje na osami, izvan sustava?

– Zašto i od čega želimo pobjeći?

– Što bi mijenjali kada bi odlučili ostati?

Kao netko tko je prije smatrao da je bijeg opravdan i smislen, a sada više ne misli tako, odgovori do kojim sam malo po malo doveden te otkrio kao ispravne

-Rodili smo se u sustavu da bi naučili mijenjati ono što možemo i trebamo, a prihvatiti ono što ne možemo mijenjati. Da bi upoznali laž i lažne dijelove sebe, shvatili moć i položili ispite uporabe i zlouporabe moći, te istinski suživot i partnerstvo u ovo teško doba. Sa značajnom i savršenom svrhom smo na ovoliko nesavršenom mjestu!

-Bježimo od boli koji nanosimo sebi kroz silne navezanosti koje ovaj svijet i sustav mnogo dublje pogađaju, razdiru i testiraju nego što bi to činila pustinja ili šuma. Ova matrica je visoka škola, institut boli i navezanosti, sa svrhom nadilažanje boli, nadilaženja navezanosti.

– Mijenjati možemo i trebamo jedino sebe, a uz silne izazove, kušnje i zamke onaj koji uspije u tome, može mijenjati i svoju neposrednu okolinu, zajednicu, a zajednica može mijenjati sustav. Poanta nije mijenjati sustav, već sebe. Mijenjanjem sebe, što je dostatno teško, mijenjat ćeš i sustav – ono je neminovna posljedica, a ne svjesni izvanski  cilj.

Po ovim odgovorima i njihovim implikacijama uviđam kako nemamo pravo otići, tj. pobjeći, već savladati ovu domenu, opstati i napredovati baš ovdje i ovako – kroz drvlje i kamenje.

Znate ona zanimanja s beneficiranim radnim stažom, na kojima se godina mjeri kao godina i pol, e pa ovo je mjesto na kojem jedna godina životnog staža vrijedi kao stotinu. Jedan život ovdje je kao milenij na nekog drugom mjestu. Metafizika je slaba utjeha za većinu ljudi, jer poistovjećenost s tijelom i psihom je gotovo potpuna, samim time bol je ogromna, a preuzimanje odgovornosti majušna; pravi recept za potrebu za bijegom. Svi bi smo rado pobjegli od boli, od tableta do Amazonske prašume naša paleta je bogata kao tijelo kapilarima…

Moja poruka meni je, ne bježi, suoči se, prihvati odgovornost, potrudi se shvatiti lekcije kroz koje prolaziš, shvati važnost svjesnosti, presudnu važnost oprosta sebi i drugima, nauči voljeti bezuvjetno, stremi… ne bježi. Sloboda je nešto drugo od onoga što mislimo.

 – Robert Marinković

 
/div>







Leave a Comment

%d bloggers like this: