Motivirajuće: Život vrijedan življenja Reviewed by admin on . Priča govori o čovjeku koji je nakon što je umro došao pred vrata raja. Anđeo zadužen za prijam mu reče: 'Pokaži mi svoje rane.' 'Nemam ih' – odgovori čovjek. N Priča govori o čovjeku koji je nakon što je umro došao pred vrata raja. Anđeo zadužen za prijam mu reče: 'Pokaži mi svoje rane.' 'Nemam ih' – odgovori čovjek. N Rating: 0

Motivirajuće: Život vrijedan življenja

žviot

Priča govori o čovjeku koji je nakon što je umro došao pred vrata raja. Anđeo zadužen za prijam mu reče: ‘Pokaži mi svoje rane.’ ‘Nemam ih’ – odgovori čovjek. Nato će anđeo:
‘Nije, dakle, bilo ničeg vrijednog za što biste se borili?’

Suočiti se s vrijednostima, sa smislom, znači suočiti se sa životom. Pristati na rane. Odlučiti se na rast kroz izranjenost. Jer mimo rana nije moguće živjeti, kamoli rasti.
Naše nam rane govore o životu vrijednom življenja. Odsutnost rana o odsutnosti života. Pritom nije presudno koliko je godina, desetljeća – ili koliko trenutaka – za nama, i pred nama. Važno je hoćemo li imati dovoljno hrabrosti i dobre volje odlučiti se za rane, ne pitajući odviše. Jer kao što talent života možemo zakopati u svoju bol, usmrtiti ga, tako ga možemo i posijati u dobru zemlju boli – da donese obilan, čak stostruk rod.

U tom duhu Antonova mi je životna priča silno dojmljiva.
Liječnik je Antonu biranim riječima rekao da mu još nije preostalo mnogo dana. On je satrti došao kući, nijemo promatrao suprugu i kćer. ‘Što će biti s njima?’ – pitao se. Nakon nekog vremena ponovno je otišao liječniku. On mu je nakon, obavljenih pretraga, pridodao još poneki mjesec života.


Anton se pitao kako ispuniti obećano, ponuđeno vrijeme. Budući da je po zanimanju bio zidar, odlučio se: izgradit će ženi i kćeri kuću. Da imaju gdje biti. Kad ga ne bude…
Kad je ponovno došao liječniku, on se gotovo začudio što ga vidi. Nalazi su nudili još nekoliko mjeseci života. ‘Ja moram živjeti’ – rekao je Anton dobrodušno. – ‘Žena mi je trudna.’ Liječnik je suzdržano slegnuo ramenima.

Proteklo je vrijeme. Kuća, skromna ali čvrsta i lijepa, je bila dovršena. Rodila se kći. Potom, nakon nekoliko godina, i sin – moj vršnjak. Antona je njegova bolest često podsjećala na sebe. Usporavala ga. Od vremena do vremena i zaustavljala. Ali on je živio dobrodušan, vedar i blag. Marljiv. I tvrdoglav.

Kad mu je prije nekoliko godina umrla supruga, nisam bio u mogućnosti otići na sprovod. Posjetio sam Antona prvom zgodom kad me je put doveo u njegov grad. Zatekao sam ga kako – u svojoj gotovo devedesetoj godini života – na svojoj kući popravlja žbuku koju je načela minula zima. Pozdravio me je – kao i uvijek – osmijehom punim blagosti.

A prije mnogo, mnogo godina bilo mu je rečeno da mu nije preostalo mnogo dana.

Autor nepoznat







Leave a Comment

%d bloggers like this: