Koliko smo svi nezahvalni za ono što imamo? Reviewed by admin on . Prije neku večer, sjedim s prijateljima u McDonaldsu. Završili s jelom, zapalili cigaru, kikoćemo se nekim našim pričama. Baka za stolom pored govori unuku da ć Prije neku večer, sjedim s prijateljima u McDonaldsu. Završili s jelom, zapalili cigaru, kikoćemo se nekim našim pričama. Baka za stolom pored govori unuku da ć Rating: 0

Koliko smo svi nezahvalni za ono što imamo?

boris

Prije neku večer, sjedim s prijateljima u McDonaldsu. Završili s jelom, zapalili cigaru, kikoćemo se nekim našim pričama.

Baka za stolom pored govori unuku da će ga ako bude dobar, svaki dan voditi u “Makdoland”, klinac odgovara “TO NIJE ZDRAVO!!” Smijemo se još više. Na našem stolu i dalje stoje dvije tacne s otpacima, polupraznim čašama s ledom razvodnjenom coca colom, par polusažvakanih zalogaja, nešto malo pomfrita, zgužvane salvete.

Prilazi dečko, dvadesetak godina, pita jesmo završili, da može odnijeti tacne. Klimnemo glavom, uzima tacne i odnosi.

Sjeo je dva stola dalje. Prekrstio se i počeo jesti.

Dani su prošli, ova slika u mojoj glavi ni za nijansu nije izblijedjela. I nadam se da nikada neće. Nadam se da će mi se vratiti svaki put kad samo počnem razmišljati da zakukam jer mi fali para, jer hoću novi telefon, jer ne mogu da se odlučim gdje ću na ljetovanje, jer ne znam što da obučem za večeru s prijateljima.

Nadam se da će se vratiti svaki dan i natjerati me da budem zahvalan za sve ono što imam u životu, a što podrazumijevam da bih i trebalo imati. Nadam se da će se vratiti i natjerati da shvatim koliko sam sretan što imam gdje zaspati, što pojesti, što sam zdrav i prav, pa makar i sa starim modelom telefona.

Nadam se da će se vratiti i podsjetiti me koliko sam sretan što mogu da čujem zvuk kiše, vidim oblake. Jer ima bolesne djece koja nikad nisu mogla da čuju svoju majku ili vide njen osmijeh. Nadam se da će se ta slika svaki dan vratiti i naterati me da budem više čovjek nego što sam bio dan prije tog kikotanja u Meku.

Prijatelj je utrčao u Mek da kupi obrok i donese mu. Dok je izašao, dečko je već otišao, osiguranje ga je otjeralo jer je neprihvatljivo sjediti u Mekdonaldsu i jesti nečije ostatke.

Stigli smo ga negdje malo dalje na Terazijama. Uzeo je šarenu papirnu kesu i osmjehnuo se. Osmjehnuo se jer je, za razliku od nas, on zahvalan za sve što ima u životu.

Sramota me je od sebe samog.

Piše: Boris Trivan

bktvnews.com

 

 

Comments (1)

Leave a Comment