Koketiranja s duhovnošću Reviewed by admin on . Postoje neprijatelji u svima nama. Surađuju sa zakonima psihe, našeg ega i mehanizama obrane. Većina ljudi nije svjesna koliko je snažan, koliko skriven i kolik Postoje neprijatelji u svima nama. Surađuju sa zakonima psihe, našeg ega i mehanizama obrane. Većina ljudi nije svjesna koliko je snažan, koliko skriven i kolik Rating: 0

Koketiranja s duhovnošću

duga

Postoje neprijatelji u svima nama. Surađuju sa zakonima psihe, našeg ega i mehanizama obrane. Većina ljudi nije svjesna koliko je snažan, koliko skriven i koliko previđen – ljudski otpor spram promjene i duhovnog buđenja. Koliko se opiremo i bježimo. Taj otpor često ima formu ekstrovertirane i deklarativne naravi.

Smatram da se otpor krasno presijava posebice među aspirantima, onima koji nešto rade ili smatraju da rade na sebi te u svojoj zaljubljivoj i fasciniranoj fazi trešte na sav glas – o ljubavi, o ljepoti, o oprostu, o pozitivi, o slobodi, o neosuđivanju, o Boga pitaj čemu ne…

Otpor je nešto o čemu se rjeđe priča, ne poklanja mu se previše pozornosti.  Zapanjujuće koliko je sveprisutan, koliko nas čini tromima na našem putu te koliko jak mora biti čekić kojime se kali naš ego. S druge strane mnogi ljudi ne poimaju ništa od ovoga, idilično se bacajući na afirmacije, hopsanje, mantranje, gimnasticiranje, deklariranje, komentiranje – dok na frižideru stoje antidepresivi treće generacije, a ispod površnog smješkanja stoji jakuševac prepun mržnje spram muškaraca, žena, vlastitosti, straha od samoće i odbačenosti, tuđih mišljenja. Slojevi terora koji su se karmički nataložili na duši talasaju se tromo ispod površine, a na površini veseli jarki valovi i zbivanja koja niti ne dotiču mulj na dnu.


Ovo mora biti shvaćeno na jedan umjeren način, jer ne tvrdim potpunu nesvrhovistost naših (početnih, površnih, glasnih) nastojanja da pomognemo sebi ostati zdravi, imati neku iluziju da služimo svoje ideale, pa makar tako što lijepimo inspirativne citate na svoj virtualni zid. Zbog brvna u oku svom vidim i trunje po kojemu svi gazimo. Nisam slijep, iako je moj vid oštećen. Vidim laž. Površnost. Ogromnu tromost i strah, paralizirajući strah da se dotaknemo mračnog dijela našeg bića i počistimo ga, prihvatimo ga, suočimo se oči u oči s njime. Lakše je piti vodu iz plave boce koja briše naše programe i ‘sjećanja’, nego osobno reći svojoj majci, bratu, bivšem mužu – vidi, zasrao sam, plašio sam se, zamjerao sam, manipulirao sam, nesvjesno sam gruba, branim se pa grizem, lažno se smješkam, bježim u duhovnost. Bježim od odgovornosti, bježim od priznanja, pjevam bajane umjesto. I debatiram.

Znate li koliko ljudi koketiraju s duhovnošću? A znate li koliko ih samo bježi u duhovnost? Rekao bih, preko 95% svih nas koji se dotičemo ovih tema. Velikoj većini ona je tek hobi. Teško je doprijeti do pravog rada, do ”čornoje rabote”(crnčenja), do paralize o tome tko smo i što smo – činili, mislili, bivali. Znate li koliko je toga potisnuto? Ne, jer kad bi znali ne bi bilo potisnuto.

Naglasak na otporu, samozavaravanju, iluzijama i površnosti koji ove riječi imaju nije namijenjem obeshrabrivanju ili napadanju. Već kritici. Imam svoje ogledalo. Svi imamo. Priznamo se, prihvatimo se. Riječi nisu dovoljne. Potrebna je bol!

Moderno je misliti da je ‘full pozitiva’ prava stvar. To je, oprostite mi, sušto sranje. Bljutava i plošna laž. Kao što je i ”Tajna” tek dječji uvod u nešto, zapravo duhovni marketing koji podilazi niskim strastima i neispunjenim željama čovjeka. Ima i to svoju svrhu i mjesto, kao što i dogmatična institucija ima svoje.

Vašoj karmičkoj mašini treba gorivo, a ona sagorjeva kroz iskustvo, bol, priznanje, lomljenje krivo zaraslih kostiju, prevazilaženje stida, slamanje straha, ali kroz strah, a ne iluziju neustrašivosti. Potrebno je posvađati se, sa sobom i drugima. Te se izmiriti sa sobom. Ljubav nije puko smješkanje.

Mnogi bi htjeli glatko prolebdjeti iznad šume i lavande duhovnosti, preko prihvaćanja i poljubaca. Žao mi je. Morat ćete preko mržnje koju krijete! Nemojte gledati na lebdeće yogije u spiljama i šumama. Ne znate koliko su dugo ovdje, ni s kakve su planete niti duše koje ih nose. To neće biti naš život, barem ne ovaj puta. Naša zadaće je drugačija, ali vodi istome mjestu. Naša je zadaća kroz našu djecu, naše susjede, naše glupe poslove i nepravedne sustave, naša partnerstva prije svega.

Jako se zavaravamo. Jako. Ako to niti reći ne smijemo, ha, onda smo tek ‘duhovni nojevi’.

Rekao bih samo, dozvolite si biti loše. Nigdje osim u jeftinim duhovnim kuharicama ne piše da uvijek trebate imati ekstatični smješak na licu. Duhovnost je i suočavanje, ona pročišćuje, ali ne pročišćuje dijamant, već fekalije i otpadne tvari. Ljubav razara iluzije i laži, tako što ih iznese na svijetlo. Mnogo boli doživi čovjek na ovome putu…i to je krasna istina. To je dio bića koje se utjelovilo, a zovemo ga Zemljanin.

Dozvolite si namršiti, ne zadavajte si kakvu ‘herbal life’ ili ‘e-rejuvention’ filozofiju: fake it until you make it. To je potiskivanje, to nije reprogramiranje. To nije ljubav, to je pokušaj maskiranja znoja parfemom. Možda ćete mirisati, ali koliko dugo? Ljudima katkada trebaju desetljeća da shvate kako su samo potiskivali, a u međuvremenu su na sav glas inzistirali i propovijedali kako je sve ”divno i krasno i ljubav i pozitiva i energija i jednota”. I još tlačili druge bljeskom cakline svojih zubi!

Svi bi iz opanaka u postole htjeli, a nitko bos. Jednom ćemo svi morati skinuti s nogu naše lakirane ‘duhovne’ cipele i naletjeti na staklo u izlogu od ogledala. Ne postoje prečaci, samo iluzije prečaca. Nastavimo.

– Robert Marinković







Leave a Comment