Koju ulogu igrate – spasitelja, žrtve ili progonitelja? Reviewed by admin on . Sigurno ste čuli za izreku – put za pakao je popločan dobrim namjerama. Kada nekoga savjetujemo ili mu pružamo pomoć, podrazumijeva se da imamo dobru namjeru. I Sigurno ste čuli za izreku – put za pakao je popločan dobrim namjerama. Kada nekoga savjetujemo ili mu pružamo pomoć, podrazumijeva se da imamo dobru namjeru. I Rating: 0

Koju ulogu igrate – spasitelja, žrtve ili progonitelja?

savjet

Sigurno ste čuli za izreku – put za pakao je popločan dobrim namjerama. Kada nekoga savjetujemo ili mu pružamo pomoć, podrazumijeva se da imamo dobru namjeru. Ipak, sama dobra namjera nije dovoljna da bi komunikacija bila pogodna. Potrebno je uzeti u obzir i kako ta komunikacija utječe na drugoga. Ima puno ljudi koji smatraju da je sve u redu s načinom na koji komuniciraju – ma kako on bio grub i nepristojan – samo ako im je namjera bila dobra. Kada im, na primjer, druga osoba zamjeri zbog načina na koji komuniciraju, oni odbijaju kritiku, pozivajući se na svoje dobre namjere.

Psihološka teorija koja se zove transakcijska analiza razlikuje stvarno pomaganje drugoj osobi od dramskog ili igričnog „spašavanja”. Ključ za razumijevanje ove drame ili igre čini trokut između uloga progonitelja, spasitelja i žrtve.

Ljudi tipično ulaze u ulogu spasitelja u svakodnevnoj komunikaciji tako što drugima pružaju pomoć koju drugi nisu tražili, daju savjete koje drugi ne žele, podučavaju u znanju koje drugima ne treba. Dinamika ove interakcije je takva da drugi ne doživljava osobu u ulozi spasitelja kao nekoga tko mu pomaže, već kao nekoga tko odmaže, progonitelja, a sebe kao njegovu žrtvu. To je razlog zbog kojeg žrtva odbija, bilo otvoreno bilo prikriveno, da bude „spašena”.

Najbolji način da u svakodnevnom životu izbjegnemo ulogu spasitelja jest da svaki put kada odrasloj osobi želimo pomoći ili da joj skrenemo pažnju na nešto, tražimo njezino dopuštenje ili suglasnost za to. Na taj način pravimo vrstu malog psihološkog ugovora koji garantira da naše nuđenje pomoći nije na silu.

Druga vrsta „spašavanja” je kada osoba koja nudi i pruža pomoć nije dovoljno osposobljena za to, tako da pružena „pomoć” umjesto da smanji, još više povećava problem. Tipičan primer za to su savjeti ljudi koji se „razumijeju” u medicinu, tako čim čuju za tuđu tegobu, preporučuju lijekove i postupke. Iz života znamo da odlaganje traženja kompetentne pomoći nekada završava tragično, tako da osoba koja je primila ovu „pomoć” spasitelja doslovno postaje njegova žrtva, što ga iz uloge spasitelja stavlja u ulogu progonitelja.

Kada neko igra ulogu žrtve, umjesto da prihvati odgovornost za vlastitu negativnu situaciju i da nešto promijeni kod sebe, krivicu pripisuje nekom drugom ili višoj sili. U tom slučaju žrtva traži spasitelj koji će je razumjeti i podržati.

Ako želimo izbjeći uloge spasitelja, progonitelja i žrtve, naučimo da dobra namjera nije dovoljna. Potrebno je da pružamo samo onu pomoć za koju smo osposobljeni da je pružimo, i to samo kada je ta pomoć zatražena ili se osoba suglasila da je primi.

Zoran Milivojević

 

 

Leave a Comment