DOSTOJANSTVO, PONOS I PONIZNOST Reviewed by admin on . Dostojanstvo i ponos dvije su različite stvari iako na prvi pogled djeluju kao sinonimi. Veličanje Jastva, svjesnost Boga kao našeg najdubljeg temelja i Izvora, Dostojanstvo i ponos dvije su različite stvari iako na prvi pogled djeluju kao sinonimi. Veličanje Jastva, svjesnost Boga kao našeg najdubljeg temelja i Izvora, Rating: 0

DOSTOJANSTVO, PONOS I PONIZNOST

poniznost

Dostojanstvo i ponos dvije su različite stvari iako na prvi pogled djeluju kao sinonimi. Veličanje Jastva, svjesnost Boga kao našeg najdubljeg temelja i Izvora, te poistovjećivanje sa Jastvom ili svojom istinskom prirodom, probudit će u nama osjećaj dostojanstva kao božanskih bića.

Prepoznajemo svoje duhovne vrijednosti koje su potencijalno u nama i čekaju da ih osvijestimo te sebe prepoznamo kao baštinike Božjeg kraljevstva. Takav pristup u nama stvara osjećaj poštovanja Sebe samih, svoje istinske osobnosti.
Međutim svjesnost svoje niže prirode, svog ega, svoje persone koja je bila sagrađena i živi na temeljima lažnog imidža, sasvim je drugi pristup osjećaju poštovanja sebe samog.
Čovjek može biti ponosan na svoje bogatstvo, na svoju pamet, na snalažljivost, na sinove i kćeri, na roditelje, na poduzeće koje uspješno vodi, na novi automobil i na mnogo drugih stvari koje su povezane sa njegovom personalnom osobnošću, sa njegovim statusnim egom.

Osjećaj ponosa direktno je vezan za našu nižu prirodu, i u principu uvijek u pozadini vodi sa sobom strah od ugrožavanja istog ponosa. Zamislite čovjeka koji je ponosan na svoj imidž koji je izgradio kako bi se pred svijetom prikazao u što boljem svjetlu.
Ako ga dirnemo u neku slabu točku, odmah će reagirati nastojeći obraniti i očuvati neoskvrnjenim svoj lažni imidž. Itekako mu je stalo da drugi o njemu misle baš tako kako se on i prikazuje. Koliko samo psihičke energije zahtjeva stalno održavanje na životu nečega što je lažno, što ima tendenciju da umre ako ga se stalno ne hrani novim pohvalama i hvalospjevima.
Takovi ljudi koji na umjetan način održavaju na životu sliku o sebi koja nije istinita već lažna, često oboljevaju od neuroza, i skloni su stalnim napetostima i strahovima. Ponositost rađa uznositost, bahatost, samovažnost, lažno samopouzdanje oholost, lažnu superiornost i samosvijest koja je na staklenim nogama i samo je pitanje vremena kada će polomiti noge ili kao napuhani balon puknuti i rasprsnuti se samo kad naiđe na iglu.

Dostojanstvo s druge strane ne traži slavu i veličanje od drugih jer ne ovisi o drugima, čovjek sa dostojanstvom se oslanja na Boga i traži slavu samo od jedinog Boga, a tako mu je malo važno što tko o njemu misli, i ne traži potvrdu svojih osobina kod drugih, jer ih je sam svjestan i to mu je dovoljno.
Uz dostojanstvo uvijek paralelno ide i poniznost. Poniznost i skromnost je osobina ljudi koji u sebi imaju dostojanstvo svoje istinske prirode. Ona je uvijek unutrašnja osobina i ne radi nikakav šou izvana u vidu vanjske predstave poniznosti, što se često zna vidjeti kod duhovnih početnika. Vanjska, lažna poniznost čovjeku ne može pružiti sreću i mir, jer traži potvrdu izvana. Vanjska ili lažna poniznost je još jedna od nebrojenih zamki u koje nas uvlači naš ego – majstor obmana, varki, zamki i lukavstva. Prava, istinska poniznost je uvjet bez koga se ne može na duhovnoj stazi napraviti niti jedan korak. Tako je poniznost preduvjet za zdrav napredak u duhovnom životu.
Čovjek koji je ponizan i koji ima dostojanstvo može živjeti u skrovitosti i biti sasvim sretan jer je njegova sreća u svjesnosti Boga, dok čovjek s ponosom i lažnim imidžem pod svaku cijenu želi biti opažen, “snimljen”, prepoznat i po mogućnosti hvaljen, slavljen i veličan kako bi uživao u fatamorgani koju je stvorio. Otriježnjenje je obično vrlo bolno, neki ga i ne prežive. Kada netko slavan, naglo padne u anonimnost, to jer takav šok za ego da se vrlo teško oporavlja. Ukoliko nas ljudi ne hvale, i još dodatno ne napušu, već ionako prenapuhani balon, tada smo frustrirani, ljuti, mrzovoljni i u sebi kuhamo kao pretis lonac.

Čovjek koji traži samo Božju slavu i svjestan je da je to i njegova slava, slava njegovog Jastva, a to je u samom temelju, On sam, ima potpuno zadovoljstvo i mir u sebi bez obzira na bilo kakve vanjske okolnosti. Takav čovjek je potpuno slobodan i neovisan o tuđim mišljenjima i prosudbama jer je svjestan sebe, svoje prave prirode i ne traži ni od koga da mu to potvrdi, on je ovisan jedino i samo o Bogu i takva ovisnost oslobađa ga od svih dugih pogubnih ovisnosti.

Čovjek s ponosom ovisan je svemu i svačemu, o tuđim mišljenjima, potvrdama svojih stavova, i konačno vanjske potvrde sebe kao ličnosti. To sve čovjek s dostojanstvom ne treba jer to je robovanje, a on je slobodan, budući da ga je oslobodila spoznaja istine o njegovoj pravoj, božanskoj prirodi.
Kao što su ponositost i oholost, osobine ego-svijesti, našeg nižeg uma, tako su dostojanstvo i istinska poniznost, osobine čiste svijesti, našeg višeg uma. Božji kriteriji su u potpunoj divergenciji sa ljudskim kriterijima. Sjetimo se što piše u Sv. pismu, – da se Bog oholima i ponositima protivi a poniznima daje svoju milost.
Što je pred ljudima visoko, pred Bogom je nisko, i obratno, što je pred ljudima visoko, pred Bogom je nisko.

vijnana-transpersonalnapsihologija.blogspot.com

Leave a Comment

%d blogeri kao ovaj: