Anthony Robbins: Zašto radimo to što radimo Reviewed by admin on . Moram vam reći kako sam pred izazovom i da sam uzbuđen. Uzbuđen sam jer imam priliku nešto vratiti. Moj izazov je u tome što moj najkraći seminar traje 50 sati. Moram vam reći kako sam pred izazovom i da sam uzbuđen. Uzbuđen sam jer imam priliku nešto vratiti. Moj izazov je u tome što moj najkraći seminar traje 50 sati. Rating: 0
You Are Here: Home » Duhovnost » Inspirativno » Anthony Robbins: Zašto radimo to što radimo

Anthony Robbins: Zašto radimo to što radimo

robbins

Moram vam reći kako sam pred izazovom i da sam uzbuđen. Uzbuđen sam jer imam priliku nešto vratiti. Moj izazov je u tome što moj najkraći seminar traje 50 sati. Ne pretjerujem. Radim preko vikenda, i što radim, radim i više od toga, očito, treniram ljude — ali ja sam duboko u tome. Jer kako ste naučili jezik? Niste ga naučili učeći samo principe, ušli ste u njega i radili ste to tako često da je postalo stvarno.

I u krajnjoj liniji zašto sam ovdje, pored činjenice da sam ludi mofo, jest da sam stvarno u poziciji — očito nisam ovdje da vas motiviram, vama to ne treba. I uglavnom ljudi misle kako je to čime se ja bavim, a zapravo ne može biti dalje od toga. Što se događa jest, ljudi mi kažu, “Ne trebam nikakvu motivaciju.” I ja kažem, “Dobro, to je zanimljivo. Ali to nije ono čime se ja bavim.” Ja sam “zašto” tip. Ja želim znati zašto radite to što radite.
Koji je vaš motiv za akciju? Što je to što vas danas vodi u životu? Ne prije 10 godina. Ili se i dalje vodite po istom obrascu? Jer ja vjerujem kako je nevidljiva sila unutarnje pobude, kada je aktivirana, najvažnija stvar na svijetu. Ovdje sam jer vjerujem kako je emocija životna sila. Svi mi ovdje imamo velike umove. Znate? Većina nas ovdje ima velike umove, točno? Ne znam o drugim kategorijama, ali svi znamo kako misliti. I s našim umovima možemo bilo što racionalizirati. Možemo bilo što učiniti. Možemo, slažem se sa onim što je bilo opisano prije par dana, o ideji da ljudi rade za vlastiti interes.


Ne radite za vlastiti interes cijelo vrijeme, jer kada se emocije pojave, sve se mijenja na način na koji funkcionira. I nama je prekrasno misliti intelektualno o tome kakav je život svijeta, a posebno onima od nas koji su jako pametni, jer možemo igrati tu igru u svojoj glavi. Ali stvarno želim znati što vas vodi.
Ono što bih želio jest možda vas pozvati da do kraja ovog govora, istražite gdje ste danas, iz dva razloga. Prvo: tako da bi mogli više doprinijeti. I drugo: nadajući se, kako ne bi samo bolje razumjeli druge ljude, već ih možda i više cijenili, i stvarali vrste veza koje mogu zaustaviti neke od izazova s kojima se suočavamo u današenjem društvu. Oni će se samo potencirati kroz istu tehnologiju koja nas povezuje, jer nas vodi ka križanju. I to križanje ne stvara uvijek stav “Sada svi razumiju sve, i svi sve cijene.”

I tako sam ja posljednjih 30 godina opsjednut, a ta opsesija je bila, “Što čini razliku u kvaliteti života ljudi? Što čini razliku u njihovoj izvedbi?” Jer to je ono zbog čega me angažiraju. Sada moram stvoriti neke rezulate. To je ono što radim već 30 godina. Dobijem telefonski poziv kada sportaš na nacionalnoj televiziji izgori, a imali su prednost od pet poteza i sada se ne mogu vratiti natrag na put. I ja moram napraviti nešto upravo sada kako bih stvorio rezultat ili sve pada u vodu. Dobijem telefonski poziv kada dijete želi počiniti samoubojstvo, i moram napraviti nešto upravo sada. I u 29 godina, zahvalan sam što mogu reći kako nisam izgubio niti jedno u 29 godina. Ne znači da neću jednog dana. Ali nisam, i razlog tome je u razumijevanju ljudskih potreba o kojima vam želim pričati.
Dakle, kada primim te pozive o izvedbi, to je jedna stvar. Kako napraviti promijenu? Ali isto tako, gledam što je to što oblikuje mogućnost te osobe da doprinosi, da napravi nešto veće od njih samih. Možda je pravo pitanje, znate, gledam na život i kažem kako postoje dvije glavne lekcije. Prva je: postoji znanost o postignuću, u kojoj je sve što radi savladano do nevjerojatnog obujma. To je “Kako uzeti nevidljivo i pretvorite ga u vidljivo,” točno? Kako uzeti to što sanjate i ostvarite to? Bez obzira je li to vaše poduzeće, vaš doprinos društvu, novac, štogod to bilo za vas, vaše tijelo, vaša obitelj.

Druga životna lekcija koja se rijetko savlada je umijeće ispunjenja. Jer znanost je lagana, jel’ tako? Znamo pravila. Pišete kod. Slijedite, i dobijete rezultate. Jednom kada znate igru vi samo, povisite uloge, zar ne? Ali kada pričamo o ispunjenju, to je umjetnost. I razlog tome je što se radi o zahvalnosti i radi se o doprinosu. Jedino sami možete osjetiti toliko toga. Napravio sam zanimljivu studiju kako bi probao odgovoriti na pitanje pravog pitanja, koje glasi koja je razlika u nečijem životu ako gledate nekoga kao ove ljude kojima ste dali sve? Kao sve resurse koji su im bili potrebni. Niste im dali računalo od 100 dolara, dali ste im najbolje računalo. Pružili ste im ljubav, dali ste im veselje. Bili ste tamo kako bi ih utješili. I ti ljudi vrlo često, siguran sam kako znate neke od njih, završe ostatak svog života sa svom tom ljubavlju, obrazovanjem, novcem i pozadinom, provodeći svoj život ulazeći i izlazeći iz rehabilitacije. Zatim, upoznate ljude koji su proživjeli krajnju bol, oni su psihološki, seksualno, duhovno, emocionalno izrabljivani, i ne uvijek, ali često, postanu jedni od onih ljudi koji najviše doprinose društvu.

Pitanje koje si moramo postaviti je, što je to? Što je to što nas oblikuje? A živimo u kulturi terapije. Većina nas to ne radi, ali kultura je kultura terapije. I ono što mislim pod time jest mentalni sklop da smo mi naša prošlost. A svi u ovoj sobi, ne bi bili u ovoj sobi kada bi vjerovali toj teoriji, ali, većina društva misli kako je biografija sudbina. Prošlost je jednaka budućnosti. I naravno da je ako živite tamo. Ali ono što ljudi u ovoj prostoriji znaju, i na što sami sebe moramo podsjećati, jer možete imati intelektualnog znanja o nečem, možete znati što napraviti i onda ga ne upotrijebiti, ne primjeniti.

Zapravo, moramo podsjećati sami sebe kako je odluka ultimativna moć. To je ono što zapravo jest. Kada pitate ljude, znate, jeste li doživjeli neuspjeh pri postizanju nečeg? Koliko vas je doživilo neuspjeh pri postizanju nečeg značajnog u svom životu?
Ali ako pitate ljude, zašto nisi nešto postigao? Nekoga tko radi za vas, znate, ili partnera, ili čak sebe. Kada ne uspijete u postizanju cilja, koji razlog ljudi navode kao neuspjeh u postizanju istog? Što vam govore? Nisam znao dovoljno, nisam imao znanje. Nisam imao novac. Nisam imao vrijeme. Nisam imao tehnologiju. Znate, nisam imao pravog menadžera. Nisam imao…

Što sve ove imaju zajedničkog? Ono nam ukazuje da neki resursi nedostaju, i možda je točno. Možda nemate novaca, možda nemate Vrhovni sud, ali to nije definirajući čimbenik. I ispravite me ako griješim. Definirajući čimbenik nikada nisu resursi, već snalažljivost. I ako imamo pravilnu emociju, možemo učiniti bilo što. Možemo to prebroditi.

Ako ste dovoljno kreativni, dovoljno zaigrani, dovoljno zabavni, možete li doći do bilo koga?
Ako nemate dovoljno novaca, ali ste dovoljno kreativni i odlučni naći ćete način. Dakle, to je krajnji resurs. Ali to nije priča koju nam ljudi pričaju, točno? Priča koju nam ljudi pričaju je skup različitih priča. Govore nam kako nemamo dovoljno resursa, ali na kraju krajeva, ako pogledate ovdje ako želite možete to i preokrenuti kažu, koji su sve razlozi zbog kojih nisu to postigli?
Što određuje vaše resurse? Rekli smo kako odluke oblikuju sudbinu, što je i moj fokus ovdje. Ako odluke oblikuju sudbinu, ono što je određuje su tri odluke. Na što ćete se vi usredotočiti? Upravo sada se morate odlučiti na što ćete se usredotočiti. U ovoj sekundi, svjesno ili nesvjesno. U trenutku kada se odlučite usredotočiti na nešto, morate tome pridjeliti značenje, i štogod to značenje bilo, ono stvara emociju. Je li ovo kraj ili početak? Jel’ me Bog kažnjava ili nagrađuje, ili je to samo bacanje kocke? Emocija tada stvara što ćemo učiniti, ili našu akciju.

Dakle, razmislite o svom životu. Odluke koje su oblikovale vašu sudbinu. I to zvuči prilično teško, ali u proteklih pet ili 10 godina, 15 godina, kako su se tamo našle neke odluke koje ste donijeli a zbog kojih, da ste donijeli drugačiju odluku, bi vaš život bio potpuno drugačiji? Koliko vas može razmisliti o tome? Iskreno, bolje ili gore?
U krajnjoj liniji, možda se radi o tome kamo odlaziti na posao, i tamo ste upoznali ljubav svog života. Možda je to bila odluka vezana uz karijeru. Znam genijalce iz Google-a koje sam vidio ovdje, mislim, razumijem njihovu odluku o prodaji vlastite tehnologije na početku. Što bi bilo kada bi donijeli tu odluku umjesto izgradnje vlastite kulture? Kako bi svijet drugačije izgledao? Kako bi njihovi životi bili drugačiji? Njihov utjecaj? Povijest našeg svijeta čine te odluke. Kada žena ustane i kaže, “Ne, neću ići na kraj autobusa,” ona nije utjecala samo na svoj život. Ta odluka je oblikovala našu kulturu. Ili netko tko stoji ispred tenka. Ili netko tko je u poziciji poput Lance-a Armstrong-a, i netko vam kaže “Imate rak testisa.” To je prilično teško za bilo kojeg muškarca, posebno ako vozite bicikl. Imate ga u svom mozgu; imate ga u svojim plućima. Ali koja je bila njegova odluka na što će se usredotočiti? Drugačija od većine ljudi. Što je to značilo? To nije bio kraj, već početak. Što ću napraviti? On odlazi i osvaja sedam prvenstva koja nijednom nije osvojio prije raka, jer je dobio emocionalnu kondiciju, psihološku snagu. To je razlika u ljudima koju sam vidio od onih tri milijuna koje sam upoznao.

Jer to se radi o mojem laboratoriju. Upoznao sam tri milijuna ljudi iz 80 različitih zemalja s kojima sam imao priliku biti u interakciji u posljednjih 29 godina. I nakon nekog vremena, obrazac postaje očigledan. Primjećujete da bi Južna Amerika i Afrika mogle biti povezane na određeni način, točno? Drugi ljudi kažu, “O, to zvuči smiješno.” Jednostavno je. Dakle, što je oblikovalo Lance-a? Što vas oblikuje? Dvije nevidljive sile. Vrlo brzo. Jedan: stanje. Svi smo mi imali vremena. Ako ste imali vremena napravili ste nešto, i nakon što ste to napravili pomislili ste u sebi, ne mogu vjerovati da sam to rekao, ne mogu vjerovati da sam to napravio, to je bilo tako glupo, tko se našao u toj situaciji?
Jeste li ikada učinili nešto, i nakon što ste to učinili, jeste li rekli, “To sam bio ja!” Točno? To nije bilo zbog vaše sposobnosti, već vašeg stanja. Vaš model svijeta je ono što vas oblikuje na dugi rok. Vaš model svijeta je filter. To je ono što nas oblikuje. To je ono što navodi ljude da donose odluke. Kada želimo utjecati na nekoga, moramo znati što već sada utječe na njih. I ja vjerujem da se sastoji od tri dijela. Prvo, koja je vaša meta? Na što ciljate? Što, vjerujem — to nisu vaše želje. Možete ostvariti svoje želje ili ciljeve. Koliko od vas je ostvarilo cilj ili želju i pomislilo, je li to sve? Koliko vas je bilo u toj situaciji?

Dakle, imamo potrebe. Mislim da postoji šest ljudskih potreba. Drugo, jednom kada znate koja je vaša meta koja vas vodi i kada je istinski otkrijete, ne formirate je, otkrijete je, tada spoznate koja je vaša mapa: koji je vaš sustav vrijednosti koji vam govori kako ostvariti te potrebe. Neki ljudi misle kako je način na koji se dolazi do tih potreba uništavanjem svijeta, neki ljudi grade nešto, stvaraju nešto, vole nekog. A zatim tu je gorivo koje ćete odabrati. Dakle, vrlo brzo, šest potreba.

Dopustite da vam kažem koje su. Prva: sigurnost. Ovo nisu ciljevi ili želje, ovo je univerzalno. Svatko treba sigurnost da može izbjeći bol i da mu bude ugodno. Kako doći do toga? Kontrolirati svakoga? Razviti vještinu? Odustati? Pušiti cigaretu? I ironično, ako ste poptuno sigurni, iako svi mi to trebamo, ako niste sigurni o zdravlju sebe ili svojoj djeci, ili novcu, ne razmišljate o previše stvari. Ako niste sigurni da će strop izdržati, zasigurno nećete slušati niti jednog govornika. Ali, kada težimo na drugačiji način prema sigurnosti, ako dobijemo potpunu sigurnost, što onda dobivamo? Što osjećate kada ste sigurni? Znate što će se dogoditi? Kada će se dogoditi? Kako će se dogoditi? Što biste osjećali? Jako dosadno.

Stoga nam je Bog, u Njezinoj beskonačnoj mudrosti, dala drugu ljudsku potrebu, koja je nesigurnost. Trebamo raznolikost. Trebamo iznenađenja. Koliko od vas ovdje voli iznenađenja?
Volite iznenađenja koja želite. One koje ne želite zovete ih problemima, ali ih trebate. Dakle, raznolikost je važna. Jeste li ikad unajmili video ili film koji ste već vidjeli? Tko je učinio to? Nabavite si jebeni život. (Smijeh) U redu. Zašto to radite? Sigurni ste da je dobar jer ste ga već pročitali, već ste ga vidjeli, ali se nadate kako je prošlo dovoljno dugo da ste zaboravili kako postoji raznolikost.

Treća ljudska potreba: kritično – značajnost. Svi se mi imamo potrebu osjećati važnim, posebnim, jedinstvenim. Možete je zadovoljiti zarađujući više novca. Možete je zadovoljiti ukoliko ste više produhovljeni. Možete je zadovoljiti dovodeći se u situaciju gdje stavljate više tetovaža i naušnica na mjesta o kojima ljudi ne žele znati. Što god treba. Najbrži način za postizanje toga, ukoliko nemate pozadine, nemate kulture, nemate vjerovanja ni resursa ili snalažljivosti, jest nasilje. Ako ti uperim pištolj u glavu i živim u kvartu, ja sam automatski značajan. Od nula do 10. Koliko? 10. Koliko sam siguran da ćete mi odgovoriti? 10. Koliko nesigurnosti? Tko zna što će se sljedeće dogoditi? Na neki način uzbudljivo. Kao spuštanje u špilju i radeći te stvari skroz tamo dolje. Potpuna raznolikost i nesigurnost. A značajno je, zar ne? Dakle, želite riskirati svoj život za to. I zato je nasilje oduvijek prisutno i bit će prisutno osim ako doživimo promjenu svijesti kao vrsta. Možete postići značajnost na milijune načina, ali da budete značajni, morate biti jedinstveni i različiti.

Evo što zapravo trebamo: povezanost i ljubav četvrta potreba. Svi je želimo. Većina ljudi se zadovolji s povezanošću jer je ljubav prestrašna. Ne žele biti povrijeđeni. Tko je ovdje bio ikad povrijeđen u intimnoj vezi?  Ukoliko ne, mora da ste imali i drugi sranja, stoga dajte. I ponovno ćete biti povrijeđeni. Nije li vam drago što ste prisustvovali ovom pozitivnom skupu? Ali ovo je istina — trebamo je. Možemo je postići kroz intimnost, prijateljstvo, molitvu, šetnju u prirodi. Ako ništa drugo ne pomaže, nabavite si psa. Ne mačku. Nabavite si psa, jer ako odete na dvije minute, činit će se da vas nije bilo šest mjeseci kada se ponovno pojavite za pet minuta, točno?
Za ove četiri potrebe, svaki čovjek nađe način da ih zadovolji. Čak i ako lažete sami sebi, morate imati podvojenu ličnost. Ali posljednje dvije potrebe, prve četiri potrebe se zovu potrebe osobnosti, kako ih ja nazivam, posljednje dvije su duhovne potrebe. I tu nastupa ispunjenje. Nećete postići ispunjenje od prve četiri. Naći ćete način, pušenje, pijenje, bilo što, kako biste zadovoljili prve četiri, ali posljednje dvije, broj pet: morate se razvijati. Svi znamo odgovor ovdje. Ako se ne razvijate, što ste vi? Ako se veza ne razvija, ako se poslovanje ne razvija, ako se vi ne razvijate, bez obzira koliko novaca imate, koliko prijatelja imate, koliko vas ljudi voli, osjećate se grozno. A razlog zašto se razvijamo je, vjerujem, kako bi dali nešto vrijedno što posjedujemo.

Jer šesta potreba je doprinositi iznad nas samih. Jer svi mi znamo, mada zvuči banalno, da je tajna življenja davanje. Svi znamo kako se život ne vrti oko mene, već oko nas. Ova kultura zna to. Ova prostorija zna to. I to je uzbudljivo. Kada vidite Nicholasa ovdje gore kako priča o svom računalu za 100 dolara, najuzbudljivija i strastvenija stvar je, ovdje je genije, ali sa pozivom. Možete osjetiti razliku u njemu i to je lijepo. I taj poziv može dirnuti i druge ljude.

U svom životu, bio sam dirnut kada mi je bilo 11 godina. Dan Zahvalnosti: bez novca, bez hrane. I nismo gladovali, ali moj otac je bio u totalnom rasulu. Moja mama mu je davala do znanja koliko je zabrljao. I netko je pokucao na vrata i dostavio hranu. Moj otac je donio tri odluke. Ukratko znam koje su to bile. Njegov fokus je bio: “To je milostinja. Što to znači? Ja ne vrijedim ništa, što moram napraviti?” Napustiti svoju obitelj.” Što je i učinio. To vrijeme je bilo jedno od najbolnijih iskustava života. Moje tri odluke su me odvele na drugi put. Rekao sam, “Usredotoči se na ‘ovdje je hrana’”, koji koncept, znate.

Drugo – to je promijenilo moj život, to me oblikovalo kao ljudsko biće – “Nečiji dar, ni ne znam tko je to.” Moj otac je uvijek govorio, “Nikome nije stalo.” I odjednom, netko koga ni ne znam, ne traže ništa, samo daju hranu našoj obitelji, pazeći na nas. Dovelo me do ovog vjerovanja: “Što znači da neznanici mare?” I što me dovelo do odluke da, ako neznanici mare za mene i moju obitelj, i ja marim za njih. Što ću ja napraviti? Napravit ću nešto što će dovesti do promjene. Kada mi je bilo 17, izašao sam na Dan zahvalnosti. Moj cilj već godina je bio imati dovoljno novca za nahraniti dvije obitelji. Najzabavnija stvar koju sam ikada učinio u svom životu, najganutljivija. Iduće godine nahranio sam četiri. Nisam rekao nikome što radim. Slijedeće godine osam. Nisam to radio radi nekih zvjezdica, ali nakon osam, pomislih, sranje, dobro bi mi došla pomoć.
Dakle, izašao sam i što sam napravio? Uključio sam svoje prijatelje i razvijao poduzeća i onda sam imao 11 poduzeća te sam osnovao zakladu. Sada, 18 godina poslije, mogu sa ponosom reći da smo prošle godine nahranili dva milijuna ljudi u 35 zemalja kroz našu zakladu, i sve tijekom praznika: Dan zahvalnosti, Božić u različitim zemljama diljem svijeta. Bilo je fantastično. Hvala vam. Ovo ne govorim kako bih se hvalio, već vam govorim jer sam ponosan na ljudska bića, jer se uzbude kada doprinose jednom kada su imali priliku to iskusiti, i ne govoriti o tome.

Dakle, naposljetku, meta koja vas oblikuje, evo što je drugačije kod ljudi. Imamo iste potrebe, ali jeste li ludi za sigurnošću? Jel’ to što najviše cijenite, ili nesigurnost? Ovaj čovjek ovdje nije mogao biti lud za sigurnošću ukoliko se spuštao po tim špiljama. Jeste li vođeni značajem ili ljubavlju? Svi mi trebamo svih šest, ali štogod da je vaš vodeći sustav, nagiba vas u određenom smjeru. I kako se krećete u jednom smjeru, imate destinaciju ili sudbinu. Drugi dio je mapa. Zamislite to kao operativni sustav koji vam govori kako doći tamo. Mapa nekih ljudi je, “Spašavat ću živote čak i ako moram umrijeti za druge,” i oni su vatrogasci. Mapa nekog drugog je, “Ubit ću ljude kako bi to učinili.” Oni pokušavaju zadovoljiti iste potrebe značajnosti, jel’ tako? Žele slaviti Boga ili slaviti svoju obitelj, ali imaju drugačiju mapu.
I postoji sedam različitih vjerovanja. Ne mogu proći kroz njih jer sam završio. Zadnji komad je emocija. Rekao bih kako je jedan od dijelova mape poput vremena. Nekim je ljudima dugo vrijeme 100 godina. Nekim drugima je tri sekinde, što je meni ostalo. I zadnja koju sam već spomenuo, koja vam je pala. Ukoliko imate metu i imate mapu i recimo, ne mogu korisititi Google (Earth) jer volim Mac-ove i još nisu napravili dovoljno dobar za Mac-ove, dakle, ako koristite MapQuest, koliko vas je napravilo ovu fatalnu pogrešku korištenja MapQuest-a u neko vrijeme? Koristite tu stvar i ne odvede vas tamo. Zamislite samo kada bi vam vaša uvjerenja garantirala kako nikada nećete doći tamo gdje želite?

Posljednja stvar je emocija. Evo, što ću vam reći o emociji. Postoji 6.000 emocija za koje postoje riječi u engleskom jeziku, što je samo lingvistički prikaz, točno, koji se mijenja s jezikom. Ali ako vaše prevladavajuće emocije, kada bih imao više vremena, imam 20.000 ljudi ili 1.000, i svima kažem da napišu emocije koje prožive u prosječnom tjednu. I dam im vremena koliko god trebaju. I na jednu stranu napišu emocije koje ih osnažuju, a na drugu one koje ih sputavaju. Pogodite koliko emocija ljudi dožive? Manje od 12. A od pola tih emocija se osjećaju grozno. Dakle, imaju pet ili šest vražje dobrih osjećaja, točno? To je kao osjećam se “sretno, sretno, uzbuđeno, o sranje, frustrirano, frustrirano, preplavljeno, depresivno.” Koliko od vas zna nekoga tko, bez obzira što se dogodi, nađe način da se uznemiri? Koliko vas zna nekog takvog? Ili, bez obzira što se dogodi, nađe način da bude sretan ili uzbuđen. Koliko vas zna nekog takvog? Dajte.

Kada se 11.09. dogodio, završit ću sa ovim, bio sam na Havajima. Bio sam s 2.000 ljudi iz 45 zemalja. Prevodili smo simultano četiri jezika za potrebe programa koji sam organizirao tijekom cijelog tjedna. Noć prije se zvala “Emocionalno svladavanje”. Ustao sam, nisam imao plan za to, i rekao sam – imali smo sav taj vatromet – radim lude stvari, zabavne stvari, i onda sam na kraju stao – imao sam plan što ću reći ali nikad ne učinim to što ću reći. I odjednom sam rekao, “Kada ljudi zaista počinju živjeti? Kada se suoče sa smrću.” I onda sam prolazio kroz tu cijelu stvar o tome, kada biste otišli s ovog otoka, kada biste za devet dana od sada umrijeli, koga bi nazvali, što biste rekli, što biste učinili? Jedna žena, te noći se dogodio 11.09. – jedna žena je došla na seminar i kada je došla tamo, njezin prijašnji dečko je bio kidnapiran i ubijen. Njezin prijatelj, njezin novi dečko, ju je želio vjenčati, i ona je rekla ne.
Rekao je, “Ako odeš na Havaje na taj seminar, gotovo je s nama.” Rekla je, “Gotovo je.” Kada sam završio tu noć, ona ga je nazvala i ostavila mu poruku, istinita priča, na vrhu svjetskog trgovačkog centra gdje je on radio. Rekla je,”Dragi, volim te, samo želim da znaš da se želim udati za tebe. Bilo je to glupo od mene.” Zaspala je, jer je bilo 3 sata ujutro kod nas, kada joj je on uzvratio poziv s vrha i rekao, “Draga, ne mogu ti reći koliko mi to znači.” Rekao je, “Ne znam kako da ti kažem ovo, ali dala si mi naljepši dar jer ću umrijeti.” I pustila je snimku za nas u sobi. Kasnije je bila u emisiji Larry King-a i on je rekao, “Vjerojatno se pitate kako, na cijeloj kugli Zemaljskoj, se to dogodilo vama i to dvaput. I rekao je, “Sve što ti mogu reći, da to mora da ti Bog poručuje nešto, draga. Odsada nadalje, svaki dan daj sve od sebe, voli sve oko sebe. Nikada nemoj dopustiti da te išta spriječi.” Ona završi, a jedan čovjek ustane i kaže, “Ja sam iz Pakistana, i Musliman sam. Volio bih ti primiti ruku i reći da mi je žao, ali iskreno, to je zaslužena kazna.”

 Sve što vam mogu reći, doveo sam tog čovjeka na pozornicu zajedno s čovjekom iz New Yorka koji je radio u svjetskom trgovačkom centru, jer sam imao oko 200 New Yorčanina tamo. Više od njih 50 je izgubilo cijela poduzeća, prijatelje, križajući svoje Palm Pilot uređaje — jedna financijska mešetarka, žena sazdana od čelika, plačući — je prekrižila 30 prijatelja koji su umrli. Što sam rekao ljudima, “Na što ćemo se usredotočiti? Što to znači i što ćemo napraviti?”

I uzeo sam tu grupu i naveo ljude da se usredotoče, ako niste izgubili danas nikoga, vaš će fokus biti kako pomoći nekome drugome. Postoje ljudi — tada je jedna žena ustala i bila je jako ljuta te je počela vrištati i derati se. Tada sam saznao kako uopće nije bila iz New Yorka, niti Amerikanka, nije poznavala nikoga tamo. Rekao sam, “Naljutite li se uvijek?” Rekla je, “Da.” Krivi ljudi su postali krivi, tužni ljudi su postali tužni. I uzeo sam tu dvojicu muškaraca i napravio sam ono što zovem indirektnim pregovaranjem. Židov s obitelji u okupiranom području, netko iz New Yorka tko bi umro da je taj dan bio na poslu, i ovaj čovjek koji je želio biti terorist i dao je to jasno do znanja. A integracija koja se dogodila je na filmu, koji ću vam rado poslati, kako bi stvarno mogli vidjeti što se doista dogodilo umjesto mog verbaliziranog prikaza tog događaja. Ali njih dvoje, ne samo da su se zbližili i promjenili svoja uvjerenja i moral ovog svijeta, već su radili zajedno kako bi prenijeli, već skoro četiri godine, kroz različite džamije i sinagoge, ideju kako stvoriti mir. I napisao je knjigu koja se zove “Moj džihad, moj način mira.” Dakle, preobrazba se može dogoditi.

Dakle, pozivam vas na sljedeće: istražite svoju mrežu, ovu mrežu ovdje — potrebe, uvjerenja, emocije koje vas kontroliraju. Iz dva razloga: da možete više dati, i isto tako postići, svi mi to želimo. Ali mislim da dajete, jer to će vas ispuniti. I drugo, da možete cijeniti — ne samo shvatiti, to je intelektualno, to je um — već cijeniti što vodi druge ljude. To je jedini način na koji će se naš svijet promijeniti. Bog vas blagoslovio. Hvala vam. Nadam se da je bilo od pomoći.

Izvor: www.ted.com







Leave a Comment