Tko određuje kako ćete se osjećati? Reviewed by admin on . Kada sam prvi puta pročitala knjigu „Buđenje“ autora Anthonyja De Mella, shvatila sam da sam godinama dopuštala drugima da utječu na moje emocije živeći u zablu Kada sam prvi puta pročitala knjigu „Buđenje“ autora Anthonyja De Mella, shvatila sam da sam godinama dopuštala drugima da utječu na moje emocije živeći u zablu Rating: 0

Tko određuje kako ćete se osjećati?

osjećati

Kada sam prvi puta pročitala knjigu „Buđenje“ autora Anthonyja De Mella, shvatila sam da sam godinama dopuštala drugima da utječu na moje emocije živeći u zabludi da ja ne mogu utjecati na to. Sada tome ima više od decenije. Shvatila sam da sam drugim ljudima dala moć da odrede kako ću se osjećati, iako sam znala da imam izbor nisam razumjela i znala kako da napravim taj izbor. Mislila sam da nešto sa mnom mora da nije uredu. Godinama sam pokušavala popraviti sebe do jednog presudnog momenta u kojem sam shvatila da ja nisam slomljena ili pokvaren mehanizam koji traži popravak. Ja sam sasvim u redu ovakva kakva jesam, i u tom momentu osjetila sam neopisiv osjećaj drhtave ljubavi i spoznaje koja me obasjala. Gotovo da sam fizički mogla vidjeti svjetlost koja je zablistala u mojim grudima, osjetila sam toplinu, nestao je prostor i vrijeme, oko mene su blistale zlatne iskre svjetlosti. Plakala sam suzama olakšanja. Kada je prošao taj svjetleći moment osjetila sam kao da mi je tijelo lakše, ramena su se opustila i veliki dio grča je nestao. Zapisala sam u dnevnik kako sam konačno izašla iz programa kroz koji sam rijetko bila u stanju vidim lijepe i dobre stvari namijenjene meni. Godinama sam imala vid zamagljen strahom i nevjerom. Nekoliko dana je trajalo taj predivan miran osjećaj. Naravno, ono što je slijedilo je iskušenje koje se uvijek događa prilikom transformacija. Kada se dogodi bilo veliki ili mali pomak u transformaciji osobne perspektive i razmišljanja s negativnog na pozitivno u nekom momentu imamo iskušenje koje nam život stavlja na raspolaganje da odlučimo koji program usvajamo, onaj stari koji se još drži ili ovaj novi tek rođen.

Jedan dan niz stvari se izdogađalo u prijepodnevnim satima koji su aktivirali staro uvjerenje koje mi je govorio da nisam ni predodređena za neke velike stvari, da nisam dovoljno dobra, da su lijepe stvari, izobilje i radost rezervirani za nekog drugog. Spoticale su me aveti prošlosti, u očajanju sam se rasplakala, komešale su se emocije rušeći me na koljena. Bijesnile su oluje u mojim grudima, gotovo da sam izvan same sebe mogla čuti vlastiti plač, duboko sam udahnula boreći se za dah. Kroz glavu mi prostruji misao, ja se ne moram ovako osjećati, ja imam pravo izabrati kako ću se osjećati. Ustadoh osjećajući da moji osjećaji nisu slike stvarnosti već neke tuge odavno prošle i da je vrijeme da zacijelim rane i izaberem svjetlost, ljubav i radost. Prihvatila sam radosno misao da je ustvari sve u redu, uz još jedan uzdah shvatila sam da je to moje unutarnje dijete opet progovorilo. Ja više nisam to malo bespomoćno dijete, sada imam mogućnost da izaberem i izborim se za sebe. Sjela sam, pisala i razgovarala s mojim unutarnjim djetetom, obratila sam se toj maloj djevojčici i objasnila joj da je sve uredu u mom svijetu, da ne može više ona određivati kako ću se ja danas osjećati. Utješila sam ju, sada iz svjetlosti i ljubavi koju osjećam u sebi stvaram neke nove scenarije u svom životu, kroz muziku molitve i zahvalnosti. U ovom novom scenariu drugi su tu da zajedno sa mnom pjevaju pesme ljubavi i izobilja. Ja biram osjećati se sjajno u samoj sebi, da se predam radosti i uživam u ovom danu, i u svim ostalima. Ja sad biram da na „kasno je za tebe“ odgovorim: ne nije kasno, neka mi je ostao samo još jedan dan života želim ga proživeti u miru i ljubavi, „što ako ne uspiješ“ nastavlja glas uplašene djevojčice, odgovaram, dobro je i to, znat ću da sam bar pokušala, da sam dala sve od sebe da uspijem, ako ne uspijem razumjet ću to kao opomenu da nešto nisam učinila kako bi trebalo, razumjeti pogrešku i krenuti ponovo, „što ti misliš, da si bolja od drugih“ – nisam bolja od drugih, ne uspoređujem sebe ni s kim, svatko ima prava na svoj izbor, ovo je moj. U mojem izboru nisam ni bolja ni lošija od drugih.

Ja imam pravo birati kako ću se osjećati, ja imam apsolutno pravo birati da li nešto želim, hoću. Granice koje su drugi postavili ne moraju biti i moje, ograničenja drugih mogu biti i moja ali samo ako ja pristanem na to. Ja biram postići najviše što mogu, ja biram da budem to što jesam u punoj svojoj veličini. Želim blistati, da iskre moje svjetlosti dotaknu svjetlost u drugima, a onda u booru da obasjamo cijelu planetu. Glas povrijeđene djevojčice u meni izgovara „to su malo preveliki zalogaji za tebe, kako to misliš postići?“ Moj odgovor: “Zašto su veliki?” Možda to tako može zvučati u ušima onih koji dopuštaju da ih strah vodi, ograničenja sputavaju, oni koji sebe ne vide. I u svom tom komešanju glasova odjeknuo je punom snagom glas podrške, konačno: “Pogledaj oko sebe, toliko toga već jesi uspjela i učinila jesi u vremenu kada su te sputavala razna ograničenja i negativna vjerovanja, zamisli koliko možeš učiniti sad kad koračaš slobodno vlastitim pejzažima beskrajnih mogućnosti“. U mislima prigrlila sam moju unutarnju djevojčicu i kroz riječi ljubavi i zahvalnosti jer je bila sve ove godine sa mnom da bi me zaštitila, dopustila sam joj da ostane samo dio mojih uspomena, a ne kao netko tko određuje kako ću se ja danas osjećati.

divnagagic.wordpress.com

 

 

Leave a Comment

%d blogeri kao ovaj: