Svijetlo lice tamnih emocija Reviewed by admin on . Problem nisu teški i neugodni osjećaji, već navika da teške i neugodne osjećaje tretiramo kao problem. Svakom osjećaju ili stanju je potrebno prihvaćanje. Svi m Problem nisu teški i neugodni osjećaji, već navika da teške i neugodne osjećaje tretiramo kao problem. Svakom osjećaju ili stanju je potrebno prihvaćanje. Svi m Rating: 0

Svijetlo lice tamnih emocija

sreca

Problem nisu teški i neugodni osjećaji, već navika da teške i neugodne osjećaje tretiramo kao problem.

Svakom osjećaju ili stanju je potrebno prihvaćanje.

Svi mi izbjegavamo neugodu i težimo ugodi. To se čini nekako prirodno. Kada se osjećamo loše, kada nemamo snage, kada smo napeti ili nas preplavljuje sivi oblak tuge, želimo to riješiti. Čitamo knjige iz područja samopomoći, zaokupljamo se poslom ili pričamo s najboljom prijateljicom preko telefona dok nam se uši ne zažare. Sve samo da bismo izbjegli neko nepoželjno stanje. Međutim, svako od tih stanja ima i svoju pozitivnu stranu, svoje “lijepo” lice koje ne možemo vidjeti ako neprestano odbacujemo ono “ružno”.

Problem nisu teški i neugodni osjećaji, već navika da teške i neugodne osjećaje tretiramo kao problem. Svakom osjećaju ili stanju, koliko god ono bilo neugodno, je potrebno samo prihvaćanje i dopuštanje njegove prirodne dinamike. Mada zvuči jednostavno, to je zapravo prilično zeznut proces, jer um to ne dopušta. Um nas je navikao “braniti” od tih osjećaja jer smo naučili da s tim osjećajima “nešto nije u redu” ili da se naprosto tako ne smijemo osjećati.

To je priča svakoga od nas. U većoj ili manjoj mjeri, svi smo naučili sužavati svoj emotivni spektar. Međutim, kao odrasli imamo priliku raditi na njegovom proširenju. Možemo si početi dopuštati tugu, ljutnju, nemoć i sve ostale “neželjene” osjećaje kako bismo mogli osjetiti i njihove osjećaje-blizance, njihova “lijepa lica”, kao što su radost, snaga i mir.

Nemoć donosi smirenost

Nemoć je jedan od najodbačenijih osjećaja koji većina ljudi ne prepoznaje kao osjećaj, već kao iscrpljenost, slabost ili tupu blokadu zbog koje im se ništa ne da. S nemoći se susrećemo svaki put kada nešto ne ide onako kako smo planirali – bilo da je riječ o ljubavnom odnosu, poslovnom poduhvatu ili kreativnom procesu. Ne ide. Nije onako kako smo zamislili. I odjednom, spušta se teška unutarnja zavjesa… Nemoć.

Međutim, ta nemoć je toliko teška samo zato što je nepoželjna, samo zato što se bojimo da će nas odvesti u depresiju ili da će drugi vidjeti da nismo baš snažni i sjajni kakvima se volimo prikazivati. Nemoć je teška jer je odbačena. To vrijedi za svaki neželjeni osjećaj. Svaki osjećaj, kada je protjeran iz emotivnog svijeta, postaje “nešto drugo”. Nešto što vučemo za sobom, nešto što nas pritišće ili boli.

Kada maknemo tu negativnu stigmu s nemoći i dopustimo si da je češće i potpunije proživljavamo, počinjemo shvaćati da je nemoć zapravo izuzetno važan osjećaj. On nam donosi mir i realističniji pogled na stvari. Kada ne možemo nešto napraviti, onda tonemo u sebe, dižemo ruke i puštamo da stvari idu svojim tokom. Pri tom primjećujemo okuse, mirise i boje koje prije, u naponu svoje snage ili stremljenja prema nekome ili nečemu zasigurno ne bismo primijetili. Kroz nemoć upoznajemo svijet iz perspektive djeteta i u konačnici, dopuštanje nemoći znači dopuštanje odmora i mirnog užitka u onome što se događa ovdje i sada.

Strah stvara uzbuđenje

Tjeskoba, anksioznost, panika… Strah ima puno lica. Iako je to osjećaj koji nam je svima poznati i za kojeg znamo da nas upozorava na potencijalnu opasnost, većina ljudi s ovim osjećajem ima problema. Ili ga podcjenjuju, pa poduzimaju prevelike rizike i prkose strahu ili ga precjenjuju, pa u svemu vide potencijalnu katastrofu. I jedno i drugo se najčešće događa podsvjesno.

Strah je emocija koja nam pomaže da se na vrijeme zaštitimo i vodimo računa o sigurnosti, ali ne samo to. Strah u život unosi uzbuđenje. Kada se bojimo nečega, a ipak odlučimo to napraviti, onda osjećamo treperenje u tijelu, podiže nam se razina energije i imamo osjećaj da rastemo.

Strah nam postavlja granicu. Ili ćemo ga prihvatiti i ići naprijed, ili ćemo se povući. Ili ćemo se boriti ili bježati. To ne mora biti fizička opasnost, već bilo koja vrsta rizika. Izlaganje svojih osjećaja u novoj vezi može buditi strah, kao i svaki korak dalje u ostvarenju svojih ambicija ili životnih snova. Strah je granica koju tijekom života možemo doticati i prelaziti poduzimajući rizike koji nas čine da se osjećamo živima i uzbuđenima.

Tuga donosi iscjeljenje

Tuga je jedna od osnovnih emocija i bez nje, osiromašeni smo za široki spektar svog emotivnog svijeta. Kada je dugo potiskivana, pretvara se u težinu na prsima, stiskanje u grlu, čvor u trbuhu ili bol u srcu. Kada dugo vremena nismo u dodiru sa svojom tugom, ona nas izvana čini tvrdima i hladnima, a iznutra vrlo osjetljivima i ranjivima. Zato je dopuštanje tuge u procesu unutarnje transformacije jedan od prvih koraka.

Tuga je osjećaj koji ispire i zacjeljuje unutarnje povrede. Većina ljudi se prema svojoj tuzi odnosi agresivno, pa govore kako žele “izbaciti to iz sebe” ili “riješiti se tog tereta”, a ono što dovodi do pozitivne promjene je zapravo dopuštanje tuge da bude tu gdje jeste, takva kakva jeste. Čim je priznat i dopušten, svaki osjećaj, pa tako i tuga, se počinje širiti i težiti izražavanju.

Tuga, kada je prihvaćena i kada je živimo, ubrzo pokazuje svoju divnu suptilnu prirodu. Počinjemo osjećati nježnost, kako prema sebi, tako i prema svojim bližnjima. Lakše se povezujemo s drugima jer nam “stvrdnuta”, potisnuta tuga više ne predstavlja barijeru u odnosima. Baš kao što je plač tečan, tako i život postaje tečniji, spontaniji i suptilniji.

Ljutnja daje snagu

Većina ljudi se prilično muči s ljutnjom. Ne znaju kako je izraziti, a da ne ugroze odnos i da ne riskiraju odbacivanje, pa je zatomljuju na razne načine – hranom, gledanjem serija, mahnitim čišćenjem kupaonice… Boje se “da ne puknu” i naprave nešto zbog čega bi im kasnije bilo zaista žao. Zato njihova ljutnja često tone u nemoć, jer je okreću prema sebi, pa si predbacuju “kako su se uopće mogli dovesti u takvu situaciju” i slično.

Ljutnja je, kao i tuga, jedan od osnovnih osjećaja i bez nje, raspoloženje nam postaje nalik močvari. Nemamo snage, svatko nam može prijeći naše osobne granice i jedino što nam nakon toga preostaje je da se kasnije dugo svađamo i raspravljamo u vlastitoj glavi, što je vrlo iscrpljujuće.

Ljutnja je osjećaj koji nam, kada je dozvoljen i protočan, daje snagu. Možemo lupiti šakom o stol (metaforički ili doslovno) i glasno i jasno reći: ne! Bezobraznim ljudima možemo odbrusiti da gledaju svoja posla, a napornoj susjedi koja stalno oko nečeg kuka možemo reći da nemamo vremena za njene vječne žalopojke. Ljutnja nam pomaže da se, ako smo napadnuti, obranimo i nakon toga cijeli događaj vrlo brzo zaboravimo. S ljutnjom kao saveznicom, uvijek ćemo se boriti za svoja prava i tražiti za sebe što bolje mjesto pod suncem.

Zavist kao poticaj

Zavist je, uz “srditost” tj. ljutnju, prema kršćanstvu, jedan od sedam smrtnih grijeha. To je, za jedan osjećaj, zaista strašna stigma. Prirodno je da djeca zavide svojim roditeljima zbog onog što oni mogu, a djeci nije dostupno. Prirodno je da jedna prijateljica zavidi drugoj na uspjehu u, recimo, sviranju violončela, a ona je također glazbenica, ali ne baš tako popularna. Sve je to sasvim prirodno i u redu, samo je pitanje koliko je ta zavist destruktivna.

Snažan osjećaj zavisti koji rađa mržnju prema drugome ispod sebe krije snažan osjećaj manje vrijednosti, a možda i poremećaj ličnosti, dok blaga zavist počiva na blagom osjećaju manje vrijednosti i može biti sasvim uobičajen dio emotivne dinamike u odnosima. Priznati prijateljici da joj zavidite zato što su joj roditelji riješili sva veća materijalna pitanja ili reći na glas, kroz polu-šalu da “mrzite” neku mega-uspješnu pjevačicu, je zdravo. Time izlažete svoj osjećaj inferiornosti, što je prvi korak prema njegovom zalječenju.

Osjećaj zavisti može biti izvrstan poticaj za razna postignuća. On nas podsjeća da naše kvalitete i talenti nisu izraženi. Zavist će nas bockati da idemo dalje, da učinimo svoje živote što kvalitetnijima i ljepšima, a kada izgubi svoj oslonac u osjećaju manje vrijednosti, zavist će se izokrenuti kao rukavica i pretvoriti se u divljenje prema kvalitetama drugih i osjećaj inspiriranosti.

Krivnja nas uči odgovornosti

Krivnja je osjećaj koji ljudskom rodu zadaje velike probleme, mada je to jedan od osnovnih osjećaja koji su nam potrebni da bismo se uklopili u društvo. Nekim ljudima su za sve uvijek krivi drugi, a neki pak za sve okrivljuju sebe. Krivnja je nešto što dolazi na svoje tek kada su mnogi drugi osjećaji dopušteni i nakon što je emotivni spektar skoro potpun. Primjerice – ljutnja nam treba da bismo se obranili od onih koji nas stalno okrivljuju, a tuga da zacijelimo povrede koje su nastajale dok su nas bliski ljudi stalno okrivljavali.

Kada čini jednu zdravu os koja nije tek kopirana od roditelja i društva, nego izvire iznutra i raste iz vlastitih mjerila pravde i nepravde, krivnja pokazuje i svoju pozitivnu stranu. To je osjećaj odgovornosti za svoje odluke i postupke koji nam omogućuje izgradnju kvalitetnih i zrelih prijateljskih i poslovnih odnosa koji se temelje na međusobnom uvažavanju, odanosti i povjerenju.

Sram vodi prema autentičnosti

Sram je za mnoge ljude vrlo teška emocija. Kada je naročito snažna, čovjek nema osjećaj da je učinio nešto loše ili krivo, nego ima osjećaj da s njim dubinski nešto nije u redu. To je naročito slučaj kada postoji sram od pokazivanja vlastitih osjećaja, što se redovito događa nakon odrastanja u uvjetima u kojima je iskazivanje osjećaja bivalo posramljivano.

Sram čovjeka tjera na skrivanje sebe, a u krajnjem slučaju i na skrivanje srama, što može dovesti i do eritrofobije – straha od crvenjenja, odnosno, straha da će sram svima biti jasno vidljiv. Zato se sramežljivi ljudi često skrivaju ili prave nevidljivima, što ih opet, s druge strane boli, jer bi i oni voljeli tu i tamo zasjati i pokazati svoje kvalitete, talente ili znanje.

Sram, kada je prihvaćen, dopušten i pročišćen od teških naslaga koje su nametnute obezvrjeđivanjem, ismijavanjem ili drugim vrstama zlostavljanja, pokazuje svoju lijepu stranu, a to je mogućnost stvaranja toplih, ravnopravnih odnosa. Osjetljivost na vlastiti i tuđi sram će čovjeka spustiti na zemlju ako postane arogantan i podsjećat će ga na to da se treba vratiti svojoj autentičnosti ako počne graditi lažnu sliku od sebi. Sram je osjećaj koji nas dubinski povezuje u našoj sveopćoj ljudskoj inferiornosti u odnosu na sve one velike stvari – Svemir, prirodu, ciklus života i smrti. Taj osjećaj inferiornosti donosi mekoću doživljaja i mirenje s granicama koje čine našu ljudskost.

Tomica Šćavina, rujan 2013.
Članak je objavljen u magazinu Sensa.

 

Leave a Comment

%d bloggers like this: