S vama je sve u redu Reviewed by admin on . Sve dok u nama postoji razdor između onoga kakvi jesmo i onoga kakvi bismo "trebali ili željeli biti", promjena koju želimo ostvariti neprestano nam izmiče. Par Sve dok u nama postoji razdor između onoga kakvi jesmo i onoga kakvi bismo "trebali ili željeli biti", promjena koju želimo ostvariti neprestano nam izmiče. Par Rating: 0

S vama je sve u redu

spring girl

Sve dok u nama postoji razdor između onoga kakvi jesmo i onoga kakvi bismo “trebali ili željeli biti”, promjena koju želimo ostvariti neprestano nam izmiče. Paradoksalno, prava istinska i duboka promjena dolazi kad poruku “nešto nije u redu s tobom” zamijenimo porukom “sve je u redu s tobom”

Do promjene dolazi kad se prestanemo mijenjati
Sigurno ste puno puta pokušali (a neki od vas i dalje pokušavaju) promijeniti svog partnera, svoju prijateljicu, majku, oca, sestru ili brata. „Znali” ste što je za nju ili njega najbolje i čudili se kako on ili ona ne prihvaćaju vaše razumne i dobronamjerne savjete. A onda ste jednog dana dignuli ruke, priznali poraz i prihvatili nemoć. Ili još niste? Ljudi se ne mijenjaju zato što netko drugi to od njih očekuje.

Istina, postoji određeni pozitivan utjecaj koji jedni na druge možemo imati, ali značajna promjena koja zahtijeva dublju emotivnu transformaciju nije tako jednostavna. Ili, bolje reći – toliko je jednostavna da se čini prekompliciranom.

Američki psihijatar i gestalt terapeut Arnold Beisser sedamdesetih godina prošlog stoljeća postavio je takozvanu paradoksalnu teoriju promjene. Prema njoj, do promjene dolazi kada netko postane onaj koji jest, a ne kada se stalno pokušava promijeniti, tj. postati onakav kakav nije. „Odbacujući ulogu vršitelja promjene omogućujemo pojavljivanje smislene i sređene promjene”, kaže Beisser.


Kakvi bismo “trebali biti”
Osoba koja traži promjenu je na klackalici između predodžbe o sebi kakva bi željela biti i one sebe kakva jest, što je prilično naporno. Osoba se nikada sasvim ne identificira s jednom od tih pozicija i stalno je u nekom osjećaju necjelovitosti i frustracije. Um „zna” kako bi se „trebalo” osjećati i ponašati, ali to iz nekog razloga ne funkcionira. A ne funkcionira upravo zato što um „zna” kako bi „trebalo biti”.

Problem je u tome što vjerujemo da će do promjene doći budemo li slušali svoj korigirajući um ili budemo li se trudili uvažiti korigirajuće naputke drugih. Tako naš unutarnji svijet dobiva stalno jednu te istu poruku koja glasi „nešto nije u redu s tobom”, a poruka koja nam zapravo treba je suprotna – „sve je u redu s tobom”.

I kakvi jesmo
Sasvim je logično da je svom emotivnom svijetu koji caruje u prsima i trbuhu teško poslati poruku „sve je u redu s tobom” ako je unutra neko sivilo, crnilo, težina ili pritisak. Um automatski vrti korigirajuće misli ili kroji plan bijega u gledanje TV-a, čišćenje, brbljanje s prijateljicama ili radoholičarstvo. I tako razdor između „onog kakvi bismo trebali biti” i onog kakvi zaista jesmo i dalje opstaje.

Većina ljudi misli da prihvaćanje sebe onakvima kakvi zaista jesmo vodi u stagnaciju. Jedno od čestih pitanja na tu temu jest „Ok, prihvaćam se. I što sad?” Odgovor je: „Ništa”, jer samo to pitanje ukazuje na to kako um procjenjuje da opet nešto nije u redu te da pod hitno treba nešto poduzeti. Umu je vrlo teško ne pružati otpor prema sadašnjem stanju nakon što se tako dugo borio da nešto promijeni jer je od malena naučio prikupljati korigirajuće poruke – da se trebamo ponašati ovako ili onako, da ne smijemo osjećati ljutnju ili tugu, da moramo biti pristojni i paziti što će drugi misliti o nama i tako dalje.

Dozvola za postojanje
Korigirajuće poruke bile su dio odrastanja i bez njih se ne bismo mogli snalaziti u ovom svijetu. Dakle, one su nam činile i dobro i loše – pomagale su nam da preživimo i da postanemo samostalni, ali su nas i emotivno ograničavale. Tek kao odrasli, senzibilnim opipavanjem svoga unutarnjeg svijeta možemo istražiti koje nas od tih poruka održavaju u dobrom osjećaju, a koje su povezane s teškim i neugodnim osjećajima.

Teških i neugodnih osjećaja se ne trebamo „riješiti” – to je tako agresivna poruka – nego upravo suprotno. Tim je osjećajima potrebna dozvola za postojanje. Kada su dopušteni, oni se malo-pomalo počinju ponašati po svojoj prirodnoj dinamici. Baš kao što se osoba koju ste tek upoznali ima priliku izraziti jedino ako joj to dopustite i ako je ne obaspete svojim projekcijama ili kritikama, tako se i neugodni osjećaji imaju priliku pokazati jedino ako im dopustite da budu kakvi jesu.

Životnost
Ovim procesom emocije (bile ugodne ili ne) s umom počinju komunicirati na drukčiji način i polako se počinje odvijati promjena koja dopire odozdo – iz trbuha i prsa, a ne odozgo – iz korigirajućeg uma. Emotivni svijet i um počinju se susretati na nov način i polako čine cjelinu koja podržava prirodan tok emocija, a time i emotivnu protočnost s vanjskim svijetom koja je zapravo – životnost.

Kada smo u stanju uživati u dječjem smijehu, zaplakati kada nas nešto potrese, naljutiti se kada nam netko nanese nepravdu, osjetiti mir gledajući u pučinu, tada se događa emotivni pokret, emotivna razmjena zbog koje frustracija i čežnja za cjelovitošću koja stalno izmiče prestaju, a život postaje prirodno stanje.

Vječno korigirajući um je poput Rubikove kocke – on nepregledno šarenilo emotivnog svijeta neprestano pakira u ograničene kvadrate, a prirodno stanje je tok u kojem možemo upravljati stvarnošću mnogo lakše i slobodnije. No tek kada mu dopustimo da se izrazi i kada ga upoznamo bez procjene i prosuđivanja, kada dopustimo sebi da budemo onakvi kakvi jesmo i kada si damo za pravo da je to potpuno u redu.

– Tomica Šćavina

 

 

 

Leave a Comment

%d bloggers like this: