Djeca Bušmani – voljeni gospodari pustinje Reviewed by admin on . Mnogi putopisci primjetili su da Bušmani nikada ne kažnjavaju djecu niti podižu glas na njih, ali da se djeca, uprkos tome, jako lijepo ponašaju. Bušmani ili na Mnogi putopisci primjetili su da Bušmani nikada ne kažnjavaju djecu niti podižu glas na njih, ali da se djeca, uprkos tome, jako lijepo ponašaju. Bušmani ili na Rating: 0

Djeca Bušmani – voljeni gospodari pustinje

Mnogi putopisci primjetili su da Bušmani nikada ne kažnjavaju djecu niti podižu glas na njih, ali da se djeca, uprkos tome, jako lijepo ponašaju.

Bušmani ili narod San, kako sami sebe nazivaju, su drevno društvo lovaca i sakupljača iz Južne Afike. Njihov dom je u nepreglednim prostranstvima pustinje Kalahari. Suvremeni genetičari smatraju da oni predstavljaju jednu od najstarijih preživjelih genetskih loza čovječanstva. Njihov nomadski način života koji je u potpunosti podređen borbi za opstanak u negostoljubivim pustinjskim predjelima, ogleda se i u njihovom odnosu prema svome potomstvu.

Bušmani obožavaju svoju djecu i unuke, pa dječje zdravlje i želje stavljaju na prvo mjesto. Djeca se cijene zato što život čine ispunjenijim i sretnijim. Mali Bušmani sudjeluju u svemu što zajednica radi, i od njih se ništa ne krije. Odrasli ih odgajaju na način koji potiče individualizam, izuzetno cijenjenu osobinu u bušmanskom društvu. Siročad svojih nastradalih suplemenika rado usvajaju, a svako rođenje proslavljaju kao najsretniji događaj.

Bušmansko društvo je egalitarističko, bez poglavica i institucija, i jedini odnos autoriteta jest odnos roditelja prema djetetu. Međutim, dužnosti roditelja smatraju se važnijim nego njegava prava.

Mnogi putopisci primjetili su da Bušmani nikada ne kažnjavaju djecu niti podižu glas na njih, ali da se djeca, uprkos tome, jako lijepo ponašaju.

Porođaj bez jauka

Mada toliko vole djecu da im ugađaju čak i više nego mi, Bušmani su u isto vreme prinuđeni i da misle na svoj opstanak. Zbog svog nomadskog načina života oni smatraju da je neophodna razlika između dva djeteta oko četiri godine, jer majka ne može sa sobom na stalna putovanja nositi više od jednog djeteta, niti joj oskudna prehrana dozvoljava da doji dvoje djece. Ako nova trudnoća slučajno nastupi u međuvremenu, dijete je, mada teška srca, često prinuđena odbaciti. Kada nastupe trudovi, porodilja odlazi u žbunje i porađa se, a dijete zatim brzo zakopava, prije nego što začuje njegov plač, kako ne bi riskirala da ga zavoli. Kada se u logor zatim vrati sama, nitko ovaj događaj više ne spominje. Znajući da bi u suprotnom vjerojatno oba njena djeteta na kraju umrla od gladi, ona žrtvuje jedno, poučena vjekovnim iskustvom njenih predaka, koji su se morali prilagoditi surovom životu u negostoljubivim predjelima Afrike.

Uslijed kasnog početka plodnosti, velikih razmaka između trudnoća, kao i kratkog životnog vijeka, bušmanke obično na sviet donesu ukupno 3 ili 4 djeteta. Bušmanke se po pravilu porađaju u samoći, negdje izvan logora. Žena neće nikoga obavijestiti gdje ide, niti zamoliti za pomoć suplemenike, jer je to nepisani zakon od koga su izuzete samo prvorotkinje, kojima obično pomaže majka. Naravno, ako je porođaj vrlo težak, porodilja se može obratiti za pomoć drugim ženama. Iako porodilja može biti skrivena u žbunju samo par desetina metara od logora, ostali je neće čuti kako se porađa, jer žena ne smije tijekom ovog čina pustiti glas. Radije će se ugristi za ruku ili pustiti da joj teku suze, nego što će zakukati zbog porođajnih bolova. Porodilje koje pokažu strah ili patnju, prema vjerovanju, ugrožavaju sebe i dijete. Također, žena koja viče dok je trudna ili se porađa može izazvati komplikacije na porođaju. Ono što je dobra strana porođaja u samoći, jest da se na taj način umanjuje rizik od infekcije.

Mistična povezanost s prirodom

Kada se porodilja vrati u logor s novorođenčem, ona se opere i legne kraj djeteta da se odmori, ali samo ukoliko to sebi može dopustiti. Činjenica da je žena trudna, ili da se porodila prije pola sata, nikako ne utječe na njenu dnevnu rutinu i obaveze, pa će često s djetetom na grudima, odmah nastaviti svoje poslove. Ukoliko je zajednica u seobi ili na putu, ona će zastati da se porodi, a onda požuriti da sustigne ostale suputnike.

Po rođenju prvog djeteta, u nekim krajevima muž mora ubiti antilopu, od koje će meso dobiti porodiljini roditelji, a koža će biti uštavljena i data majci kako bi od nje napravila nosiljku za bebu.

Moment rođenja je veoma važan i za dijete i za majku, jer tada dijete stječe jednu vrstu moći, nad kojom ono nema kontrolu, ali koju može kasnije koristiti. Ta natprirodna moć će ga pratiti cijelog života, i ona zapravo predstavlja vrstu sudbinske i mistične povezanosti djeteta s pojavama koje ga okružuju – s atmosferskim pojavama, s rađanjem, s antilopom, sa smrću. Ta moć upravljanja pojavama, koja ovisi o okolnosti pod kojom je dijete došlo na svijet, naziva se n!ow (! je oznaka za kliktavi glas). Postoje dvije vrste ove sile – jedna je kišna i hladna, druga topla i suha. Osoba koja ima vlažni n!ow može vrijeme učiniti hladnim i kišnim ako ubaci pramen svoje kose ili mokri u vatru. Osoba sa suhim n!ow istim postupcima može zaustaviti oluju ili hladnoću. Čak i nakon smrti, osoba s mokrim n!ow ostaje u vezi s olujom, leti preko zemlje i odnosi krovove s koliba, dok ona sa suhim n!ow izaziva teške suše. Također, na atmosferske pojave utječu i sami činovi lova i rađanja. Kada krv ulovljene antilope padne na tlo, ili kada krv iz materice kapne na tlo tijekom rođenja djeteta, dolazi do ukrštanja sila n!ow, i događa se promjena vremena.

Tradicija kao škola

Djeca Bušmani odrastaju uz nadzor svih starijih članova obitelji, i jako rano se uključuju u život zajednice, pomažući onoliko koliko mogu prema svome uzrastu. Starija djeca čuvaju mlađu braću i sestre i prate odrasle u lovu, najprije samo promatrajući a kasnije pripremajući otrovne strijele i koplja. Manja djeca usvajaju norme i vrijednosti svoga društva slušajući tradicionalne priče i igrajući igre koje predstavljaju imitaciju života odraslih. Ipak, zbog surovosti prirodne sredine, djeca su pod nadzorom odraslih dok ne porastu i ne postanu dovoljno snažna i sposobna da bi se mogla snaći sama i nositi zalihe vode. Samo dijete u opasnosti je od napada divljih životinja, i mora se znati obraniti. Zbog toga uvijek netko od odraslih ostaje u logoru s djecom dok ostali love.

Bušmani puno polažu na društvene vrijednosti poput zajedništva i darežljivosti. Lovci i sakupljači često imaju pravilo da onaj tko donese hranu u logor mora je podijeliti sa svakim tko zatraži. To osigurava da neće biti manjka hrane jer ako su svi sebični, većina će veći dio vremena biti gladna. Roditelji se trude da djeci od malih nogu usade sklonost ka dijeljenju i darovanju, kroz običaj poznat kao “razmjena darova”. Djeca se uče da strogo poštuju pravila i norme i izbjegavaju svaki oblik svađa i sukoba. U svrhu sprečavanja nasilja, bušmansko društvo odlikuje se čitavim nizom društvenih mehanizama, počev od interveniranja članova obitelji dvije zavađene strane, do obraćanja istaknutim članovima zajednice. U tako malim društvima koja su na stalnoj ivici opstanka uslijed surovosti prirode, mir i sloga su jedina brana protiv propasti.

Mnogi od opisanih običaja ovog neobičnog naroda danas prelaze u historiju. Uslijed jakog pritiska država u kojima su Bušmani nastanjeni, veliki broj njih je otjeran sa svojih lovišta, a i preostali Bušmani u divljini danas bivaju prinuđeni napustiti svoj teritorij i tisućudugodišnji način života u harmoniji s prirodom.

Jovana Papan

Izvor Detinjarije.com

 

Leave a Comment

%d bloggers like this: