SREĆA JE U LJUDIMA, NE U STVARIMA Reviewed by admin on . U životu rijetko kad sve ide po planu. Obično to što smo zaplanirali ili kasni kako bi nam čeličilo volju, ili iznenadi kako bi nam treniralo spremnost. Zato sa U životu rijetko kad sve ide po planu. Obično to što smo zaplanirali ili kasni kako bi nam čeličilo volju, ili iznenadi kako bi nam treniralo spremnost. Zato sa Rating: 0

SREĆA JE U LJUDIMA, NE U STVARIMA

U životu rijetko kad sve ide po planu. Obično to što smo zaplanirali ili kasni kako bi nam čeličilo volju, ili iznenadi kako bi nam treniralo spremnost. Zato sam odavno prestao planirati. I otkad ne planiram, mnogo se više osjećam živim. Život je suviše kratak da bi se traćio živjeći po planeru jer tada čovjek živi kao da nikada neće umrijeti, a na kraju umre kao da nikada nije živio.

Adresa mi je čardak, onaj što je ni na nebu ni na zemlji. Na noge sam obuo nomadska stopala a svoje ognjište začergario. U toj mojoj paralelnoj dimenziji nema više očekivanja, ali nema ni razočaranja. U njoj postoji samo Sada. Ono Sada koje mi grči i pumpa srce pod rebrima. Ono Sada kojim zauzimam prostor ovog trenutka i koje mi kovitla krv u žilama. Ono Sada koje mi puni pluća zrakom a tuđim poljupcima luči endorfin do vrtoglavice. Ono najneustrašivije Sada koje mi ne dozvoljava da patim za bilo čim od jučer niti da strepim od bilo čega sutra. I lijepo mi je.


Planovi su nekako sebični, uvijek u prvom licu jednine, uvijek suhoparno povezani s materijalnim, s očekivanjima, s egom, s karijerom. Želje su čednije, humanije, odnose se i na druge, uvijek obojane ljudima, osmijesima i zdravljem. Zato danas imam samo želje. Nemam planove. Planova sam se odrekao u korist spokoja.

I dalje se ponekad prevarim, jer sam kao čovjek proklet nestrpljenjem, pa pomislim kako bi bilo lijepo da se poneka želja ostvari brže. A to ne valja. Kad se žigoše vremenom na kraju uvijek kao po pravilu pokaže srednji prst. Ona ‘oće kad ona ‘oće. Ne kad se tebi hoće. Zato ostvarenje želja uvijek dođe onima smirenima i vrijednima, a ne onima koji njeno ostvarenje nestrpljivo isčekuju.

I kad mi se u životu ne da, iz sve snage dajem sebe da na kraju i maler ustukne pred tolikim inatom. I kad su me ostavljali na cjedilu, tada sam postajao još više svoj da su mi na kraju činilu uslugu suočavajući me sa samim sobom. I kad je boljelo, s osmijehom sam režao da se na kraju i bol umorila čekajući na moju suzu. I kad su govorili da ne postoje šanse, opet sam tjerao po svom da su na kraju veće rane imali koji nisu ni pokušali nego ja od par lupanja glavom u zid. Čak i kad sam znao da bijem unaprijed izgubljene ratove i dalje sam vjerovao u pobjedu, jer se pobjeda ne osvaja mišićima nego zaslužuje upornošću.

Željo moja, bilo bi lijepo da se ostvariš. Mada ni ne moraš. Meni je i ovako sasvim lijepo. Ne zato što imam sve, nego zato što mi ne fali ništa. I ti sama vidiš da sve što mi treba umijem naći u ljudima, a ne u stvarima. Zato te i ne želim očajnički, nego više onako klinački radoznalo. Jer ljudi su ta moja sreća. A oni su tu. Sada. A ti zakasnjela tvrdoglavko, kako hoćeš… Možeš doći, a i ne moraš.

– Blogdan

blog17dan.wordpress.com

 

Leave a Comment

%d bloggers like this: