Pismo sebi Reviewed by admin on . Drago moje Ja, kako si? Dugo nemam nikakvih vijesti od tebe, iako znam da si tu. Blizu. Nisam ti pisao skoro, mada vrlo često mislim na tebe, ali evo došao je t Drago moje Ja, kako si? Dugo nemam nikakvih vijesti od tebe, iako znam da si tu. Blizu. Nisam ti pisao skoro, mada vrlo često mislim na tebe, ali evo došao je t Rating: 0

Pismo sebi

pismo

Drago moje Ja,

kako si? Dugo nemam nikakvih vijesti od tebe, iako znam da si tu. Blizu. Nisam ti pisao skoro, mada vrlo često mislim na tebe, ali evo došao je trenutak.

Prije svega, dugujem ti najiskreniju ispriku što za proteklih četvrt vijeka toliko često nisam vjerovao u tebe, iako si mi bio iskren prijatelj. Zatim ti dugujem ispriku što sam bio povodljiv, što sam vjerovao više drugima nego tebi, što sam slušao ove laži izvani a što sam tebe koje si istinom vrištalo iznutra ušutkivao. Molim te oprosti što sam te ostavljao da budeš samo, što sam lutao i nisam ti se vraćao, što si možda brinulo.

Tamo vani viđao sam da se cijeni ono što je skupo iako sam znao da veću cijenu zaslužuje ono što je vrijedno. Tamo svi govore da žele promjene a nitko nije spreman da prvo mijenja sebe iznutra. Tamo se svi trude da pričaju što više stranih jezika a nitko ne umije da ušuti na materinskom kad treba. Vani se nekom perverznom logikom ljudske duše uvijek lakše udružuju protiv nečeg nego za nešto. Trebalo mi je vremena, a onda sam shvatio.

Znam da kad od buke tuđeg licemjerja nisam mogao zaspati, kad mi je mandibula od straha škripala o sjekutiće ispod nosa, kad sam od bijesa drhtao pred nepravdom… To si bilo Ti. To si me Ti pomicalo iz mjesta, od gorčine bilo si mi grč među vilicama, vrišteći iz podruma bilo si mi nesanica, tjerajući me da se probudim i reagiram. I uspjelo si.

Čekalo si strpljivo na današnji dan prvo dok sam studirao nešto korisno, dok sam volio uzaludno, onda dok sam tražio dobar posao, potom dok sam radio poslove koji donose novac… Ne znam gdje sam čuo tu glupost, a još manje zašto sam povjerovao u nju, da su u novcu sigurnost i spokoj.

Dugo te jesam izgladnjivao po podrumima svojih strahova ali evo me sada, izlupan preljubničkim pljuskama, s ožiljcima od kapitalističkih bukagija i s isčupanim sistemskim čipom suvremenog čovjeka, došao sam da te zamolim za oprost. Možda jesam odocnio ali se nadam da nisam skroz zakasnio. Danas, kada ovako star iznova djetinje naivno vjerujem da se riječju može promijeniti svijet – ponovo pišem, kada ovako glup iznova najsigurnije znam da se od ljubavi može živjeti – opet volim, i kada do sad proklet nevjericom iznova cijelim srcem vjerujem u tebe tj. sebe – vrijeme je da izađeš iz podruma.

Molim te, oprosti.

blog17dan.wordpress.com

 

 

Comments (1)

Leave a Comment

%d bloggers like this: