(Ne)moć pozitivnog (ne)razmišljanja Reviewed by admin on . Kako privlačite pozornost (u životu)? Koji je obrazac po kojem se krećete? Volite li zabavljati i nasmijavati ljude? Biti pozitivni? Vjerujete li da u društvo m Kako privlačite pozornost (u životu)? Koji je obrazac po kojem se krećete? Volite li zabavljati i nasmijavati ljude? Biti pozitivni? Vjerujete li da u društvo m Rating: 0

(Ne)moć pozitivnog (ne)razmišljanja

pozitiv
Kako privlačite pozornost (u životu)? Koji je obrazac po kojem se krećete? Volite li zabavljati i nasmijavati ljude? Biti pozitivni? Vjerujete li da u društvo možete doći samo kad ste dobre volje, pozitivni i optimistični?

.

Vjerujem da ste puno puta čuli kako je dobro pozitivno razmišljati. Pozitivno razmišljanje će dovesti novog ili idealnog partnera u naš život, donijeti nam novac, sreću i zdravlje. Pozitivno razmišljanje (tj. optimizam) je dobar dok je dobar, jednako kao i pesimizam. Ukoliko ste isprobali ovu metodu vrlo brzo ste mogli vidjeti da ne radi i da je nekorisna (u najboljem slučaju, a možda čak i vrlo štetna (u najgorem slučaju). Kako nešto pozitivno može biti istovremeno i nešto loše? Vrlo jednostavno. Ukoliko postoji pozitivno razmišljanje, mora postojati i negativno (to zovemo pesimizmom). „Pozitivno“ razmišljanje može reći: „Ma nije on tako mislio“ kad je 158 put rekao da sam glupa. Ili: „ma nije on pijanac“ nakon što svaki drugi dan sa posla dolazi pijan. „Pozitivno“ razmišljanje kaže: „bit će sve u redu“ kad saznaš da imaš rak. Kaže: „dobar mi je ovaj posao koji radim, gle koliko ljudi je nezaposleno“. Kaže: „nemaš se čega bojati“ dok nam srce hoće iskočiti od straha…

.

Ukoliko nemamo sposobnost „negativnog“ razmišljanja, tj. sagledavanja i druge strane, u biti govorimo o ignoriranju. Negiranje i nepoznavanje situacije u kojoj se nalazimo stvara ogroman stres i onemogućava nam poduzimanje koraka kako bi je ispravili ili izašli iz nje. Točnije, govori o našem kukavičluku suočavanja sa stvarnošću. Ukoliko ne bi imali receptore za osjećanje topline, vrlo brzo bi se spržili. Ista stvar je ukoliko nemamo „receptore“ za negativno, tj. stvarno. Vrlo lako (p)ostanemo žrtva zlostavljanja, podlegnemo bolesti jer ne poduzimamo potrebne korake, radimo posao koji nam je stresan i kojeg ne volimo, nađemo se u prijateljskim, ljubavnim i poslovnim odnosima gdje se osjećamo iskorišteno, odbačeno, nevoljeno, neviđeno… ali nema veze. Bit će sve u redu.

.

Naravno da zadovoljstvo, sreća i užitak doprinose boljem zdravlju i boljem i kvalitetnijem životu. To nije sporno. „Pozitivno“ razmišljanje vrlo često preskače ono što je stvarno. Preskače naše osjećaje koji stoje ispod misli i koji govore o našoj trenutnoj istini. Kako se osjećam ako živim sa zlostavljačam ili pijancem, radim posao koji ne volim ili se na bilo koji način osjećam zaglavljeno…

.

Zastani malo prije nego što nastaviš čitati. Koji je stvaran osjećaj? Ma bit će sve u redu. Govoriš li si to? Hoće li? Stvarno? Osjećaš li to? Možeš li si dozvoliti stvaran osjećaj za ovu situaciju prije nego si počneš pričati „pozitivne“ priče? Bez razmišljanja, samo osjećanje. Bivanje sa sobom i onim što tamo nađeš. I biti Pozitivan prema sebi i svojoj stvarnosti u tom trenutku koliko god ona bila „negativna“. Možeš li si dozvoliti osjetiti bol i ljutnju, strah nakon što čuješ dijagnozu da imaš rak? Možeš li si dozvoliti osjetiti frustraciju i bijes što radiš posao koji ne voliš? Tugu jer te iskorištavaju, kritiziraju i odbacuju? Možeš li ostati Pozitivan prema sebi? Prihvatiti sebe sa svim tim negativnim? Jedino ova Pozitiva ima smisla. Ima smisla jer te vodi bliže sebi i onom što je stvarno, a jedino tamo možeš naći stvarnu pozitivu koju toliko na silu želiš stvoriti. Paradoksalno je da se upravo na taj način udaljavaš od onog što toliko želiš.

.

Lažna potreba da budemo pozitivni i sretni koje nam nameću uspješni, „pozitivni“ i nasmiješeni ljudi s raznih reklama, dodatno podržana odgojem gdje se naši roditelji nisu mogli nositi s našim negativnim osjećajima stvaraju od nas zabavljače i klaune. Često se naši roditelji nisu mogli nositi s našom tugom i „negativom“ pa su nas tješili nasmijavanjem, skretanjem pozornosti (misli pozitivno), „ma bit će sve u redu“, nemoj plakati, … Ono što su nas istrenirali je da budemo pozitivni, zabavni i nasmijani. Naravno, ne bez posljedica.

.

Dijete ima potrebu biti povezano s roditeljima jer mu to daje osjećaj sigurnosti. Isto tako, ima potrebu biti svoje i autentično. Kad su ove dvije potrebe u sukobu, dijete uvijek odabire ovu prvu na uštrb ove druge. Ukoliko me roditelji odbacuju i ne prihvaćaju kad sam tužan, a vole me kad sam zabavan i nasmijan, što mislite da ćemo odabrati? Odgovor na ovo pitanje znaju svi (tužni) klauni i zabavljači.

.

Pozitivno razmišljanje govori o našoj nesposobnosti suočavanja sa stvarnosti. Postavimo si pitanja: Što nije u ravnoteži? Što ignoriram? Što mi moje tijelo i moj život poručuje?
Ne postavljanje ovih životno važnih pitanja je izvor stresa i dolazi iz iskrivljenog (dječjeg uvjerenja) da moramo biti dobri i veseli kako bi se roditelji osjećali dobro. A mi se možemo osjećati dobro samo ako su roditelji dobro. Negiranje i nepoznavanje situacije stvara ogroman stres i ne omogućava nam izlazak iz stanja u kojem smo se našli. Kada nekome nedostaje kapacitet za osjećanje topline, vrlo lako se desi da bude spržen. Ista stvar je s „pozitivnim“ i „negativnim“ razmišljanjem.

.

Ono što nam treba je pozitivan stav prema bivanju, a ne (samo) pozitivno razmišljanje.

.

– Dane Cvijanović

 

Leave a Comment

%d blogeri kao ovaj: