Ljubav prema sebi veliki je dar vašoj djeci Reviewed by admin on .   Nema ništa loše u tome da priznamo djetetu ako osjećamo krivnju, stid, tjeskobu, ali nije dobro ako potonemo u navedene osjećaje i ne tražimo izlaz • Dje   Nema ništa loše u tome da priznamo djetetu ako osjećamo krivnju, stid, tjeskobu, ali nije dobro ako potonemo u navedene osjećaje i ne tražimo izlaz • Dje Rating: 0
You Are Here: Home » Život » Obitelj » Ljubav prema sebi veliki je dar vašoj djeci

Ljubav prema sebi veliki je dar vašoj djeci

djeca

 

Nema ništa loše u tome da priznamo djetetu ako osjećamo krivnju, stid, tjeskobu, ali nije dobro ako potonemo u navedene osjećaje i ne tražimo izlaz • Djeca nas nikada neće osuditi ako vide da posrćemo i padamo, dokle god se za njih odlučimo dignuti i nastaviti dalje boriti.

TKO vjeruje u vas više nego vaša djeca? Budite im primjer onime kakvi jeste i što činite, jer njima je to važnije od onoga što govorite

U ovom ili onom životnom periodu doživjeli smo neuspjehe, radili greške, bili nezadovoljni ishodima nekih situacija. Smatrali smo da smo mogli bolje, prepuštali se zaraznom osjećaju brige i što je još gore samoosude.

Kako sam ovo mogla učiniti? Nemam pojma ni o čemu! Nikad se ne znam postaviti, baš uvijek me nasamare. Kad bih bar bila dobra u nečemu! Što će tek sad misliti o meni?

Zvuče li vam poznato ove izjave?

U njima se očituje samokritiziranje, nemogućnost razumijevanja i prihvaćanja sebe. Često se javlja kad se uspoređujemo s drugima, fokus nam je usmjeren prema navodno boljima i uspješnijima od nas samih. Ili kada promatramo ljude u čiji život uopće nemamo kompletan uvid, ali ih idealiziramo i izvana nam se čine savršeni. Kad ne izvlačimo najbolje iz uvjeta u kojima smo se našli, već stalno želimo mijenjati uvjete, vraćati se u prošlost, kontrolirati čimbenike koje nije moguće imati pod kontrolom, kad smo skloniji bavljenju porazima umjesto uspjesima, kad više zavolimo riječ greška umjesto iskustvo.

Samokritiziranje, samookrivljavanje, samoponižavanje, samosažaljenje čovjeka vode u autodestruktivni i depresivni krug iz kojeg je teško izaći. Neprihvaćanjem samoga sebe teško da možemo razumjeti i istinski prihvatiti druge. Jedan obrazac ponašanja vodi ka drugome, jer kako iskreno voljeti nekoga ako odbijamo sebe?

Djeca promatraju roditelje

Stvar se komplicira kad nas promatraju naši bližnji, posebice djeca. Trebali bismo se češće podsjetiti izreke R. Fulghuma da ne brinemo ako nas djeca ne slušaju, brinimo jer nas uvijek gledaju. Djeca nisu, suprotno nekim pedagoškim uvjerenjima, odrasli u malim tijelima. Oni su djeca – ranjiva, u potrazi za uzorima, ponekad izgubljena, sklona brzoj internalizaciji raznih obrazaca ponašanja koje vide, ali vrlo intuitivna i bistra. Osjećaju roditeljsku energiju i raspoloženja i upijaju ih u sebe.

Nema ništa loše u tome da priznamo djetetu ako osjećamo krivnju, stid, tjeskobu, ali nije dobro ako potonemo u navedene osjećaje i ne tražimo izlaz. Djeca nas nikada neće osuditi ako vide da posrćemo i padamo, dokle god se za njih odlučimo dignuti i nastaviti dalje boriti.

Jeste li se ikad uhvatili u stanju gorčine, tjeskobe, samosažaljenja, kritiziranja sebe i drugih pred djecom? Je li vam takvo ponašanje pomoglo u ičemu? Kakvo je tada ozračje u obitelji?
Samopoštovanje je najvažnije

Iza samokritiziranja nekad leže dublji problemi nedovoljnog samopoštovanja i samopouzdanja, a svi se nekad nosimo s time. Ali što poručujemo djeci učestalo optužujući i okrivljavajući sebe? Isto što i kad vrijeđamo, kritiziramo, okrivljavamo druge – kronično nezadovoljstvo svime. Gubimo se u traženju zamjerki svima i svemu, umjesto da tražimo smisao i razvijamo zahvalnost. I jedno i drugo stvara pogubno obiteljsko ozračje. Možemo li, umjesto bavljenja drugima i samokritiziranja, poraditi na razvoju samopoštovanja, uzeti vremena za osobni razvoj, pronaći životnu strast, pokretače koji nas vesele, posvetiti se pomaganju drugima, uistinu upoznati našeg životnog partnera, djecu, obitelj i prijatelje?

Da parafraziram izreku B. Pascala, ako težimo osobnom razvoju, napretku, nastojanju da budemo što kvalitetniji uzor djeci, ne možemo nikad biti nezadovoljni jer ono što želimo uvijek je u našoj kontroli.

Postoji niz savjeta kako povećati samopouzdanje, samopoštovanje, bolje se nositi s negativnim osjećajima, više prihvaćati druge, ali ističem jedan najvažniji. Gotovo uvijek nastavljamo dalje i odbijamo poraz ako netko vjeruje u nas.

Ima li itko na svijetu da više vjeruje u vas od vaše djece?

Izvor: Index/Roditelji.hr

 

Leave a Comment