Roditeljske lekcije posljednjih plemena na Zemlji čija djeca nikada ne plaču: Savršenstvo življenja u trenutku Reviewed by admin on . “Prošle godine, kada sam bila jako trudna, prisustvovala sam govoru uglednog fotografa Jimmy Nelsona u našem lokalnom kafiću u Amsterdamu. Govorio je o svojoj n “Prošle godine, kada sam bila jako trudna, prisustvovala sam govoru uglednog fotografa Jimmy Nelsona u našem lokalnom kafiću u Amsterdamu. Govorio je o svojoj n Rating: 0

Roditeljske lekcije posljednjih plemena na Zemlji čija djeca nikada ne plaču: Savršenstvo življenja u trenutku

1-Himba-Women-Jimmy-Nelson-Before-They-Pass-Away1-702x336

“Prošle godine, kada sam bila jako trudna, prisustvovala sam govoru uglednog fotografa Jimmy Nelsona u našem lokalnom kafiću u Amsterdamu. Govorio je o svojoj novoj knjizi „Before they pass away“ i pokazivao izvanredne slike autohtonih plemena iz svih krajeva svijeta s kojima je proveo neko vrijeme.” piše Michelle Henning, Nutrition & Health Coach Irish Institute for Nutrition & Health i autorica bloga Mama Hub.

“Godinu dana kasnije, imam energičnu bebu koja puže i penje se u rukama i konstantno bombardiranje roditeljskim savjetima me čini da se ponekad zapitam nad svojim vlastitim izborima. Moja želja za prirodnim stilom roditeljstva – rađanje kod kuće, zajedničko spavanje i nošenje bebe – ponovno je probudila moju znatiželju o tome kako ti autohtoni narodi odgajaju svoju djecu. Sjetila sam se da mi je Jimmy rekao da živi blizu pa sam ga nazvala. Pristao je doći na čaj i s mojom kćeri, koja je sretno sjedila za kuhinjskim stolom između nas i lupala Jimmyjevim mobitelom, podijeliti svoja iskustva kako su autohtona plemena utjecala na njegove vlastite metode odgajanja.”


2 Jimmy Nelson

Počnimo iz početka – kako ste se počeli baviti fotografiranjem?

Bio sam jako kreativno dijete. Išao sam u isusovački internat, ali nisam bio akademik – disleksičan sam. Onda, kada sam imao 16 godina, jednog dana mi je otpala kosa. Dobio sam krive antibiotike. Probudio sam se i pogledao u zrcalo i bio sam ćelav. Sada je to nebitno, jer sam u svojim srednjim 40-ima, ali kada ste 16-o godišnji tinejdžer, to je prilično teško, pogotovo sredinom 1980-ih u sjevernoj Engleskoj; svi vas osuđuju.

Napustio sam školu sa 17 godina i odlutao sam u jednu zemlju u svijetu gdje su svi drugi bili ćelavi, a to je bio Tibet. Mislio sam „Pronaći ću sebe među mnoštvom redovnika“. Tako sam slučajno prošetao dužinom Tibeta. Slikao sam par slika da bi dokumentirao putovanje. Slike su bile objavljene i tako sam počeo, sa 17 godina.

To je nevjerojatno. Sada, prije „Before they pass away“, proveo si vrijeme s plemenima diljem svijeta i slikao fantastične slike. U svojim promatranjima plemena, na što se na početku usredotočiš?

Estetiku. Ova plemena su jedna od posljednjih svjetskih tradicionalnih kultura. Dosad uglavnom nisu bili prikazivani na ikonografski način, na način na koji bismo ih gledali s mnogo više hvale i poštovanja i shvatili da možda imaju nešto što mi više nemamo te da smo na rubu da to izgubimo zauvijek. Jedini način da to učinimo je da ih stavimo na pijedestal, da ih slavimo. Jedini način da to napravimo je da ih učinimo ikonama, da ih promatramo kao umjetnost.

Jednom kada slikate lijepe fotografije, ljudi govore „Kako su lijepe ove slike!“ Međutim, neki počnu promatrati ono što je unutar njih i kažu „Wow, tko je ovo na slikama? Nisu li nevjerojatni? Tko je to?“. Počinju pitati pitanja koja mi prije nismo pitali. I ako uskoro ne nađemo odgovore, ovi ljudi će nestati.

Ako se to dogodi, svijet će se okrenuti naopako jer nam plemena daju ravnotežu kultura, znanja o posljednjim svjetskim prirodnim okruženjima, tradicijama, jezicima. Svijet ne može biti samo stvar napretka i materijalnog bogatstva. Također mora biti sjedinjenje onoga što već imamo, a to je prirodno, duhovno, mentalno, kulturno bogatstvo. Mi smo zaposleni već mnogo, mnogo generacija, vjerujući da je materijalno bogatstvo jedini put naprijed. Moramo vratiti ravnotežu. To je ono o čemu je ova knjiga – o stavljanju plemena na pijedestal, o početku te rasprave.

Yakel villagers on Tanna Island - Jimmy Nelson

Kada ste bili s njima, jeste li zamijetili išta zbog čega ste pomislili „Ovaj aspekt je tako važan za njihov život i njihovo postojanje i njihov identitet“, a da oni nisu smatrali to nečim posebnim?

Većina njih je znala kako je značajna prirodna okolina u kojoj žive i kako je čista, jer su zadnji od svoje grupe. 99% njihovih ljudi se već preselilo u gradove i žive u kutijama pod mostom. Neki od njih su se vratili i rekli im kakav je gradski život, tako da su svjesni.

Onda opet, mislim da još uvijek ne razumiju koliko je to važno. Znate, prije 100 godina, američki fotograf Edward Curtis je fotografirao indijanska plemena. Možda znate tu seriju slika Chief Sitting Bull (Poglavica Bik Koji Sjedi).

Da.

On je proveo 30 godina putujući Amerikom, fotografirajući posljednje Indijance. Svi su ga ismijavali. Svi su govorili „To je gubljenje vremena. Ti ljudi su prljavi. Prekriveni su kožom i imaju perje u kosi i pjevaju besmislene pjesme. Mnogo je važnije da ih se riješimo, ili da se oni riješe svoje kulture i da krenemo dalje.“

Godinu dana kasnije, pogledajte Ameriku. Po mom mišljenju, ona je jedna od kulturno najsiromašnijih i socijalno bolesnih mjesta na planetu. Oni svi imaju najveće automobile, ali također imaju i najveće trbuhe i oružje. Ja bi rekao da je to zbog toga što su izgubili svoje kulturne korijene. Tko sam ja? Odakle sam ja?

Ne želim da izgubimo tu kulturnu povijest na međunarodnoj razini. Vrlo sam melodramatičan i naravno da nije to tako crno i bijelo kao ovo, ali samo pokušavam ilustrirati što želim postići s svojim radom.

Huaorani Cononaco River - Jimmy Nelson

Što se tiče zdravlja, kako se plemena brinu o sebi? Oni nemaju pristup lijekovima poput nas.

To je opstanak najjačih. Ako niste zdravi kada se rodite, umre te, ma koliko surovo i jednostavno zvučalo. Oni koji su rođeni zdravi, funkcionalni, žive, i žive zdravim životom.

Mnogo bolesti od kojih patimo ovdje smo si sami nanijeli. Nanijeli smo ih sami sebi hranom, šećerom, soli, svim sintetičkim aspektima. Nanesene su načinom života kojeg vodimo. Vjerujemo da moramo živjeti za sreću. Nitko od ovih ljudi nema izraz za „sreću“ jer se oni ne brinu za budućnost ili kada će biti sretni. Jednostavno jesu.

Ne razmišljaju o ciljevima ili „Ovo će me razveseliti ako to učinim“?

Ne, radi se o danas. Riječ je o onome što je bitno sada, o tome što osjećaj sada. Riječ je o danas i o ovoj večeri kada budemo jeli. Mi se s druge strane brinemo o 20 godina, mirovini. To je pomalo kao Catch 22.

Posebno me zanimaju u postupcima odgoja djece. Ovdje svi govore o rutini, o treningu spavanja, o tome kada početi davati čvrstu hranu. U plemenima, jeste li vidjeli da hrane dojenčad čvrstom hranom?

Ne, svi su hranjeni dojkom. Hrane ih tako do njihove 4 ili 5 godine.

Zaista, tako kasno?

Zašto ne? To je 10 puta zdravije, kada dolazi iz vaših grudi, jer je čisto. Gradi njihov cijeli imunološki sustav. I nema rasporeda za to. Kada su gladni, jedu. Nema ništa kao „Trebali bi jest, ne bi trebali jest, sada je vrijeme za spavanje, morat ćemo ih odvikavati.“ U svim ovim zajednicama, najbolja hrana dolazi iz vaših grudi.

Chukchi - Jimmy Nelson

Znači bebe su stalno na majkama?

Da, nikada ih se ne ostavlja same. Ako im roditelji rade, druga braća i sestre nose bebe. Uvijek spavaju između roditelja, ili braće i sestara, i od kada dan počne vezani su za drugo ljudsko biće. Svugdje gdje idete, to je zajedničko. Očito, u hladnijim klimama to rade zbog topline, ali čak i u toplim klimama.

Da li bebe cvile i plaču?

Ne. Uvijek postoji ljudski kontakt. Zadovoljene su sve njihove potrebe. Stalno su na grudima. Samo im je potrebna toplina.

 I tijekom noći, bude li se često, sisaju?

Nikada ne čujete da su budni. Dojeni su cijelu noć, pa spavaju kako su odgojena moja djeca, pokraj svoje majke. Ako su gladni, dobiju nešto. Nikada nema procesa vrištanja i urlanja.

Smatrate li da je ovaj način roditeljstva moguć u našem društvu?

Naše prvo dijete je bilo vezano uz mene, 24 sata na dan. Imao sam jednu dugu maramu, i ona je odrasla okrenuta meni, a onda kada je narasla, bila bi okrenuta leđima meni i tako bi zaspala. Svugdje gdje sam išao biciklom, imao sam se u svojoj marami. Ona je živjela tu, otprilike 3 godine, toliko da kada bi je izvadili, vrištala bi jer je htjela kontakt. Jednostavno je išla s nama. Ako je zaspala i mi nismo bili spremni da idemo u krevet, ostala bi vezana iz mene ili moju ženu. Kada bi došlo vrijeme za spavanje, stavili bi je u krevet i svi bi spavali zajedno.

Sve ovisi o tome koliko ste entuzijastični i predani kao roditelj. Živimo u svijetu od 1001 prilike i odvraćanja pozornosti. Da bi zadržali dijete dalje do toga, potrebno je da se predate kao roditelj na mnogo većoj razini od većine ljudi. Nažalost, biti priznat kao majka više nije značajno. Vjerujemo da je mnogo važnije biti netko i imati naslov.

Maori Women at Huka Falls - Jimmy Nelson

Smatram da su žene u konfliktu s pritiskom da budu sve – uspješne u svojoj karijeri i odlične majke. Tako jako pokušavamo učini sve ispravno, što je naravno nemoguće, i onda ne uspijemo, budemo umorne, vičemo na svoju djecu, onda se osjećamo kao loše majke.

Da, napravili smo stvari tako teške za sebe. Također, iz fizičkog aspekta – svi smo odlučili imati djecu u svojim kasnim 20-ima, 30-ima, čak 40-ima i 50-ima, za što ja mislim da je katastrofa. U plemenima, oni svi imaju djecu ako tinejdžeri. Mislim da ne postoji ništa bolje nego imati djecu kada je vaše tijelo tako snažno, zdravo, elastično… a i kada ste neustrašivi kao kada ste u svojim kasnim tinejdžerskim godinama.

Imao sam svog najstarijeg kada sam ima 25 godina. Ja bi to učinio 2 ili 3 godine ranije, da sam mogao. U stvari, mi potičemo svoju djecu da imaju djecu koliko god mladi koliko se osjećaju ugodno.

Zaista? To je zanimljivo.

Mislim da će fizički biti snažnija. Više su prilagodljivi. Zdraviji su. Potrebno im je manje. Sretni su kada se brinu o djetetu, mobilniji su. Imaju manje očekivanja, manje strukture. Kada dođete do 40-e, imate djecu koja su napustila kuću i onda možete ići i raditi druge stvari.

7 Huaorani - Jimmy Nelson

Čemu ste još svjedočili na svojim putovanjima što je utjecalo na odgoj vaše djece?

Mnogo, mnogo stvari. Zanimljivo je da je moja žena, sada od 23 godina, ekstenzivno putovala prije nego što smo se upoznali. Jednu stvar koju smo doživjeli, i koju još doživljavam kada odem u divljinu, je što svi spavaju nagomilani zajedno. Čak i ako ste stranac, i pogotovo ako je hladno, stavite svoje ruke i stopala i prepone i pazuha drugih osoba, da zadržite toplinu.

Kada smo moja supruga i ja imali djecu, od prvog dana, bili su s nama u našem krevetu. Moja supruga je rekla „Evo beba i beba će spavati ovdje.“ Ja sam bio malo ljut na početku, ali 18 godina kasnije i sada s troje djece, još uvijek svi spavamo u istom krevetu. Imamo dva spojena madraca. Moje dvije starije kćeri imaju dečke, pa kada dečki dođu u posjet, idu u svoje sobe. Ako nema cura i ili dečkiju, svi spavamo u istom krevetu.

To je vjerojatno najznačajnija stvar koju smo usvojili iz iskustava koje smo naučili na našim putovanjima. Gledaju na nas kao da smo vrlo čudni.

To je nevjerojatno.

Kako su moja djeca odrasla na totalno suprotan način od onoga kako sam ja odrastao. Ja sam odrastao ne poznavajući svoje roditelje, sa 7 godina sam poslan u internat s isusovačkim svećenicima na 10 godina. Moj koncept o fizičkom izgledu i nagosti i suprotnom spolu je bio ozbiljno hendikepiran, od moje mladosti. Ništa nikada nije bilo raspravljano. Ako se raspravljalo, ići ćeš u pakao i umrijeti ćeš.

Sada sam ovdje, odrastao sam s svojom djecom, u našoj tjelesnosti. Hodamo okolo goli kada se ujutro odjevamo. Nitko ne primjećuje. To sve dolazi od odrastanja kao cjelina. Mislim da nam to daje snagu koju noge druge obitelj nemaju, pa kada dođe do problema –  a dođe – djeca imaju dubok osjećaj vlastite sigurnosti i povjerenja od toga.

To je divno.

Općenito, naše društvo je pretjerano zaštitnički nastrojeno prema djeci – jer je sve tako transparentno. Sada znamo sve opasnosti. Trebamo samo googleati svaku nesreću koju ikad možemo zamisliti, i na raspolaganju je, pa smo postali prestrašeni. Više ništa ne radio i ne dopuštamo djeci da išta rade.

8 Daily Life in Umoramba Village - Jimmy Nelson

Kada dođete u neku od tih zajednica, djeca su odrasla u okruženju sa svima. U Papui Nova Gvineja, postoji grupa ljudi koji žive u kući na stablu, 40 metara od zemlje. Kuća na stablu nema ogradu. Djeca slobodno pužu, oni jednostavno ne idu preko ruba.

Mislim da moraš pustiti djecu da nađu svoje granice. Mi živimo u gradu. Mojoj djeci je dopušteno da idu i dolaze navečer kada žele. Mi smo, opet, osuđeni od ljudi koji zadaju policijski sat i rokove. Moja supruga i ja kažemo „Svejedno će izaći vani. Naći će način.“ Prije smo pušili, više nismo. Ne drogiramo se. Ali kažemo svojoj djeci „Ako to želite raditi, radite, i naučit ćete u skladu s tim. Molimo vas da imate kontakt s nama. Molimo vas da komunicirate s nama.“ Ako im ne vjerujete da imaju svoje avanture, borit će se protiv toga, htjeti će ići i imati ta iskustva.

Gledajući svoje tinejdžere sada, kako su slobodni i sretni – teži je posao za roditelje, jer imaju više slobode. Morate biti u redu s tim. Svako dijete je različito. Morate im vjerovati u njihovim avanturama, katastrofama, pogreškama, inače neće naučiti.

Moja majka je to također shvaćala – tako me i odgojila.

Mislim da se izdvajamo previše od naše djece. U plemenima, ne postoji baš odvajanje djece i doraslih, ili starih osoba ili tinejdžera. Djeca su jednako važna kao i stare osobe, ali imaju različite prednosti i slabosti. Svi zajedno rade kao zajednica, kao cjelina, jer ste potrebni jedni drugima za funkcioniranje  i preživljavanje.

Preuzeto s: atma.hr

 

Leave a Comment

%d bloggers like this: