Mi smo Taj kojeg smo napustili Reviewed by admin on .   Parazrafirajući dr. W.Dyera, kada snažno pritisneš limun iz njega izlazi limunov sok, iz naranče narančin sok, a kada pritisneš čovjeka izađe što god je u nje   Parazrafirajući dr. W.Dyera, kada snažno pritisneš limun iz njega izlazi limunov sok, iz naranče narančin sok, a kada pritisneš čovjeka izađe što god je u nje Rating: 0
You Are Here: Home » Kolumne » Kolumna Roberta Marinkovića » Mi smo Taj kojeg smo napustili

Mi smo Taj kojeg smo napustili

balerina
 
Parazrafirajući dr. W.Dyera, kada snažno pritisneš limun iz njega izlazi limunov sok, iz naranče narančin sok, a kada pritisneš čovjeka izađe što god je u njemu nataloženo; mulj, bijes, otpor, zbunjenost. Pritisak su uvjeti koji stvaraju nelagodu. Kada smo izloženi neugodnim uvjetima onda se iz nas iznjedri upravo ono što je u nama. Sok muke. Krik našeg tijela boli. Kada vas netko ubode – vi se trgnete, unezvjerite, vas zaboli, a iz boli izlazi i pomalja se vaše tijelo boli.

.

Što mislite, zašto odmah ne izađe Bog? Ljubav. Možda je zakopan ipak nešto dublje i vječnije od naše mentalne, automatske, egocentrične i napaćene lažne prirode. Naš čovjek je plašt pun rupa i skorenih mrlja. Jednom sam napisao, čovjek je raščupana perika na tjemenu duše.

Kada stavite ruku ili prst na plamen vaše znanje o vječnoj duši nestaje i prisutna je jedino bol naše fizičke naravi. Kao da vaše fizičko tijelo biva jedino što je ovdje i jedino što postoji, a tek kad ”povratite dušu”, kada sklonite sjenu kojom ste natkrilili njen suptilni utjecaj možete vidjeti da nema smisla reagirati na plamen. Ruka će vas boljeti i vi ćete je zaviti nakon što ste je rashladili. Svjesni ste da se dogodio najobičniji fenomen materijalnog svemira – elementi. Reakcija. Zašto se vezivati na događaj, na bol? Zašto ju opsesivno i posesivno zadržavati i njegovati? Naše njegovane povrede i bol su naše masne naslage, naše ciste, čirevi, grumenje celulita,naše izrasline, a o raku da i ne govorim. To je duboka, stara i gorka bol, trauma koju nikada niste do kraja razgradili, oprostili i ona sa kojom ste srasli, koja vaš izjeda. To je naš ”entitet”.

.

Osim rada na sebi, kojim god tehnikama, vjerujem da je potrebna – vrsta molitve. Vrsta zahvale. Vrsta priznanja. Poniznost. Svjesnost o sebi. O svojoj boli. O tvom tuđinstvu od Boga. Molimo se za sve nas i sebe, da si dozvolimo jednu sekundu povratka. Jednu sekundu, bezvremenu vječnu sekundu povratka, sekundu sramote koju razbije svjetlost poimanja – ovo doista nisam ja. Ovo i ovdje nisam ja. Ovo je san, san projiciran iz lažnoga luksuza slobodne volje. Sklopimo oči, ne odbijajmo Njega i Nju u Sebi na trenutak.

.

Stotine je metoda za povratak tvorcu, ali sve ih objedinjuje iskrena volja i želja za Njime, jer po toj vašoj volji, koja je Njegova, stječemo sjeme vječnost čak i ovdje gdje je posađen rotirajući disk kozmosa. Disk mijene. U srcu vašeg tjelesnog tijela počiva Ono koje nosi nas, koje sanja i projicira nas. Ovaj čovjek koji smo sada traje kraće od bljeska, traje koliko i treptaj. U našim odlascima i dolascima na svijet, iznova, odbijamo li Tvorca radi novih snova i gladi, radi dugova…ili nježno sklapamo oči koje više niti nemamo.
Bog smo mi i Boga smo odbacili. Svake sekunde odbacujemo ga. Svake sekunde bez nutarnjeg zanosa i potpune spremnosti da se dajemo i predamo – mi odbijamo Božansko. Naš normalan život i normalni dani su daleko od onoga što mi jesmo. I rijetko čovjek posvjedoči tome, jer kada će? Treba izvesti psa, platiti račune, vidjeti što će sutra jesti, ima li dovoljno za potrošiti, stan pospremiti, požuriti na posao, kasu obračunati, kavu posrkati, kosu rasčešljati, zadovoljiti sva osjetila, obići sve brige i strahove. Tek buđenjem i počinkom misli čovjek kako će pokloniti Bogu (sebi) nekoliko trenutaka priznanja i prijateljstva. Ali tu su često umor. Plan. Želje. Brige. Računica. Ja. Oni. San. Buđenje. Koliko je sati? Koliko minuta mi je ostalo? Za koliko moram krenuti. Kada je pauza za ručak?

.

Čak ne znamo niti istinu o sebi, a ta istina je da nas je duboko sram spram Boga (kojeg blijedo poznajemo, ono iskri u nama) što živimo iz dana u dan – ovako kako živimo. U svemu što nas dijeli od nas samih. Naši životi većinom su duboko sramotni i ovo ne govorim sa gnušanjem ili lažnim puritanizmom, već toplim shvaćanjem da ćemo svi mi ovo osvijestiti. Osjetit ćemo da ovo doista nismo mi. Ovo ovdje je proizvod, nusproizvod, velika šansa nas, radna verzija – nas. Naša projekcija. Plavi plastelin. Naš izbor utkan u šire zakone Zemlje i svemira.

.

– Robert Marinkovic

 

 

Leave a Comment