Kako savladati ego

Općenito znamo da je ego nešto što samo po sebi nije dobro, da je negdje nešto pošlo po krivu. To je riječ koju koristimo kada zapravo želimo predočiti sebe. I postoji jedna vrlo snažna izreka koja kaže: Naša će zadnja prepreka biti ego, zadatak koji ćemo trebati savladati bit će upravo ego. U biti, nisam siguran da li je među nama prisutan itko kome će to poći za rukom, jer je ego vrlo lukav. Ipak, nastavite svoj trud na svladavanju ega i dokažite mi suprotno! Bilo bi mi drago da mi dokažete suprotno da vidim da ste ga svladali.

U suštini dokaz da ste svladali ego je da ga ne izražavate. To značio kad je Jastvo ili duša kompletna, snažna, savršena, neovisno kakva je situacija, kompleksnost , intenzitet situacije ili neugoda koju mi situacija donosi ili može donijeti – ja posjedujem unutarnje izvore da ispravno odgovorim na situaciju. Tako ću znati da sam svladala ego. Stoga možete vidjeti u čemu se sastoji težina svladavanja ega. Da li razumijete u čemu se sastoji težina svladavanja ega? U suprotnom, kad nismo svjesni sebe, mi smo u egu.

Ipak moj prvenstveni cilj se NE sastoji u borbi poražavanja ega već u kreaciji svog pravog, prirodnog, istinskog Ja. Jer to će mi tad omogućiti da ne izražavam ono što u meni nije čisto, istinito, kompletno i savršeno. Dakle počeo sam s krajem a sad da krenemo iz početka, a to je zapitajmo se „Kada sam u svojoj osobnoj vječnosti po prvi puta izrazio ego?“ To je bilo kada Ja tj. moje pravo Ja nije više bilo (osjećalo se) samodostatno. Samodovoljno znači da ne moram tražiti izvana nešto što bi zadovoljilo moju unutarnju potrebu. Jer Ego započinje onda kada sam izgubila vezu sa istinskim sobom, istinskim ja. A čimgod krenem gledati van, znači da se u tom trenutku odvajam od prave sebe, gubim vezu sa sobom. A ego je upravo rezultat moje vlastite nepovezanosti sa sobom. Jer ego nije nešto što je trajno, ego je nešto što dolazi i odlazi. Ponekad ja mogu biti povezana sama sa sobom – kad doživljavam svoje unutrašnje kvalitete ego ne dolazi. I obrnuto, kad se osjetim manjkavo, otvaram vrata egu. Što znači samodostatan? To znači „trajno doživljavam iskustvo svoje unutrašnje kvalitete.“ Kad sam u tom stanju trajnosti, ego ne dolazi. No u određenom trenutku mogu se naći pred izazovom da ne osjećam taj stupanj kompletnosti. U trenutku kad prestanem osjećati samodostatnost, samodovoljnost, to je trenutak u kojem nastupa ego. Tu situaciju možemo usporediti s vožnjom automobila i količinom benzina u rezervoaru. Kad je rezervoar pun, mi vozimo i u određenom trenutku kad se rezervoar do pola isprazni, auto može i dalje voziti, no postajemo polako svjesni da ćemo prije ili kasnije, u jednom trenutku morati nešto učiniti oko tog nedostatka goriva jer znamo da će u nekom trenutku doći do pražnjenja rezervoara. U tom trenutku moramo postajati sve oprezniji jer se sad nalazimo u stadiju (na polovini tanka) kad je tank više prazan nego što je pun. Više u stadiju neimanja nego imanja. Što znači: ja sam katkad u svjesnosti sebe, a ponekad ne doživljavam istinskog sebe. Gledajući pritom na van, to se ne naziva odmah egom, nego ne-izražavanjem istinskog sebe. Kad nisam više svjesna sebe kao nematerijalnog bića, duhovnog bića, ne mogu svjedočiti o tome da sam nematerijalno biće i imam duhovna iskustva. No i dalje ja jesam. S obzirom da sam pomalo izgubila vezu s istinskim sobom a i dalje postojim, počinjem tražiti nešto s čim bih se identificirala i na taj se način definirala. Ego je u biti vrlo jednostavan. Štogod nisam istinska ja, ona nematerijalna duhovna osobnost, to je ego. Ego je identifikacija sa svim površnim ulogama koje nisu istinsko ja. To je vrlo vrlo suptilno i stoga je vrlo teško za shvatiti.

No, dobra okolnost što se tiče ega, sastoji se u tome da se ego može poistovjetiti s apsolutno bilo čime na svijetu osim s onim što ja (ili on ) doista jest,  svojim istinskim ja. Tako se mogu poistovjetiti sa svojom misli, bilo kojom misli, dobrom ili lošom. Mogu se poistovjetiti s načinom na koji se izražavam, ponašam, sa sobom kao pohleponom, mogu se smatrati egocentričnom osobom, mogu se identificirati sa svojim radnjama, postupcima, kao i rezultatima svojih radnji. Na primjer mogu se identificirati s pojmom „ja sam vrlo uspješna, ja sam ona koja zarađuje puno novaca“. Mogu se identificirati s novcem, „Možete me zvati Milion-dollar-man“. Mogu se identificirati sa svojom ulogom ili zanimanjem, ja sam doktor, ja sam nogometaš. Isto tako ego će imati selektivan način kako će odabirati s čim će se poistovjetiti, jer ne mogu odjednom biti sve to – i tako odabirem ono što se meni sviđa da se poistovjetim s tim. Identificirat ću se s onime što mi najbolje ide, naprimjer, ego se može poistovjetiti s nasiljem – ako moja moć, moje nasilje može potčiniti ljude da mi se klanjaju, mogu se poistovjetiti s idejom da na taj način mogu pokoriti svijet pa čak i postati gospodar svijeta; moj će se ego identificirati s tim nasiljem kao sredstvom da rastem.

Postoje dvije vrste ega:

ego superiornosti

i ego inferiornosti.

Moje je vjerovanje da svi mi prvotno nastojimo stvoriti ego superiornosti. To znači da sve što mogu osvojiti, potčiniti ili stvoriti svojim egom, to ću pokušavati učiniti i to će biti moj ego. Recimo da sam prije manifestirao nasilje i da su mi se ljudi klanjali i cijenili me zbog tog nasilja; potčinio sam mnoge ljude i ljudi su mi iskazivali poštovanje. No, sad kad sam došao na područje Hrvatske i Srbije, ljudi su znatno snažniji od mene i ne reagiraju na način na koji su to činili ljudi odakle dolazim. Sada sam u odnosu na njih malen i stoga moj pristup nasilja će rezultirati mojim porazom. Stoga, moj selektivan intelektualni ego će se tada zaustaviti s manifestiranjem superiornosti jer ga takav pristup više ne može održavati, nego će pribjeći suprotnom egu inferiornosti kao rezultat jer energija mog nasilja više nije dovoljna da porazi druge, i tada ću se osjećati: nisam dovoljno jak, mene nitko ne voli,  ne poštuje, itd.

Ego kao takav je dijelom izraz sebstva, sebe, no ne onog njegovog najdubljeg istinskog dijela. Ego će i dalje koristiti sve za sebe, i što je pametniji, on će tu svoju pametnost još više okrenuti protiv sebe. I čim više nisam u osobnoj stabilnosti, krećem se sve dalje i dalje u nestabilnost. Što sam više nestabilan, to se ego više razvija.

Ono što zovemo dobrota duše, istinskog sebstva, je kad se nalazimo u svjesnosti čistih kvaliteta, čistoće, mira, ljubavi, radosti, blaženstva… Što je onda prava svjesnost? Kad sam u svojoj čistoj svjersnosti, počivam na ljubavi, čistoći, miru, radosti, moja će svjesnost biti čista. Čista svjesnost ne može misliti krivo, činiti loše ili imati ikakve krive namjere jer je temeljena na čistim kvalitetama duše. Imati čistu svjesnost znači biti u suštini svog srca, stopljen u svojoj ljubavi, u svom miru, u svom znanju. I tad znate da vas ništa ne može pomaknuti iz tog stanja, i možete reći da ste potpuno stabilni i da ništa ne može kreirati ni najmanju nestabilnost.

Kada sjedimo u svom stanju čistog sebstva, potpuno smo stabilni. Ono što kreira nestabilnost jest odmicanje iz srca sebstva. Rezultat je da svjesnost tada više nije čista i namjera tada postaje iskrivljena. A kad imate krivu namjeru, u štogod da se Vaša snaga ili pamet usmjeri, iako vi prethodno možete imati mnogo postignuća, no s obzirom da sad postoji ego-stav, vaša će radnja biti usmjerena u krivom smjeru. Jer mi nikad ne znamo što donosi naredni trenutak, što život kroji, koja će iduća situacija izroniti, kakve će biti ljudske reakcije, koje su njihove namjere itd. I kako na cijelom svijetu ne postoji osoba koja je u potpunosti porazila ego, to znači da nikad ne možemo predmnijevati kakve će biti reakcija bilo koje osobe, svačija reakcija je nepredvidljiva jer svatko postupa u skladu s vlastitim interesima. Na primjer, možete reći nešto dobro o nekoj zajednici, no to možda neće koristiti nečijim tuđim interesima i ta osoba može pokrenuti određene proturadnje kojima će onemogućiti vašu da se ostvari. No netko tko ima ego, neće nikad otvoreno pokazati da se ne slaže s vašim prijedlogom, jer ego dolazi s puno suptilnijih razina no što mi možemo zamisliti; ta osoba može izgledati susretljivo, nastaviti se smješkati i dati vam slutiti kako se slaže, no u drugom trenutku može činiti sasvim suprotno. Na primjer u vojsci, na ratištu, ono što je interes cijele zajednice ne mora nužno biti i krajnji ishod. Vojska  koja se nalaze na bojištu može napasti neprijatelja na jedan ili drugi način. No, ako netko tko predvodi vojsku ima ego, on će preferirati opciju boja u kojem će dovesti svoje sudruge u opasnost, čak i pod cijenu da će dosta njegove vojske/sudrugova poginuti, samo kako bi dokazao kako je on bio velik čovjek koji se borio i porazio neprijatelja. No kad bi izabrao pristup borbe koji je najbolji za njegove suborce, možda ne bi mogao pokazati tu svoju moć i veličinu, ona ne bi bila tako vidljiva na van, ali bi njegova vojska pobijedila sa znatno manjim gubicima.

Isto tako, svatko od nas razvija ego na svoj jedinstven način u odnosu na svoju ulogu ili zanimanje, ono čime se bavimo. No, zašto ego više od svega drugog manifestira samointeres? Prije svega treba reći da je očito da ako se osjećamo nekompletni, samointeres nam služi kako bi tu sliku sebe upotpunili, i na taj način smatramo da je to nešto dobro, što vodi našem napretku. Samointeres odražava našu temeljnu potrebu sebstva da sebe upotpunimo kao kompletna bića. Pri tome samointeres percipiramo kao nešto što nije u koliziji ni s kim drugim, što neće nikog drugog povrijediti. Na taj način mi u pravilu naše želje za sebe, ono čemu stremino, smatramo dobrima. Želja isto tako može biti čista, na primjer želja da napredujem, da pomažem drugima, da postanem bolja osoba, i ona je istovremeno dobra i za druge. Stoga što čini razliku između čistog samointeresa (čiste želje) i samointeresa ega? Zašto je jedan dobar, a drugi nije? Odgovor je u biti jednostavan; sebstvo označava moje stvarno ja, ja postojim kao to sebstvo, ja sam duša, to sam ja zapravo. Kada sam svjesna svog pravog postojanja, svoje istine, kad sam u svjesnosti sebe i svoje čiste prirode, koji bi rezultat toga bio, što mislite? Nemam straha. Ne trebam se braniti, nema nesigurnosti ili bilo čega negativnog. Mogu napraviti ono što je dobro za mene, i ništa više od toga mi ne treba, naprosto činim ono što je potrebno u datom momentu. I tada ,očito ako sam čvrst u tom doživljaju sebe i svojih kvaliteta na taj (čist, istinit, miran) način, bit ću sklon to dijeliti s drugima i dijeliti svoje kvalitete s drugima.

Sad ćemo malo pojednostaviti stvari. Duša je u suštini izrazito društveno biće jer ona ne postoji sama na ovom svijetu, i prije nje je postojalo toliko mnogo duša, i stoga je prirodno da je duša povezana s brojnim drugim dušama. Ego je s druge strane vrlo nedruštveno biće. Zašto je tomu tako? Pa vrlo jednostavno: zato što je ego već nepovezan sa samim sobom kao čistim bićem pa kako onda može biti povezan s drugima? I sama činjenica da sam nepovezan sa sobom predstavlja nedruštvenost prema sebi, a to se onda odražava i na van. Ako se ne družim sa sobom, kako se mogu družiti s drugima? Ego će stoga biti vrlo kompleksan u pogledu društvenih odnosa. Na primjer, ukoliko si mi jako simpatičan, dostupan, ego će reći: „Okej, ti si dobar, i izražavat ću ti svoju ljubav.“ Ego favorizira tu osobu. Međutim, ako mi počneš stvarati probleme: „Čekaj, i vidjet ćeš ti.“ To će biti uvjetovana odobravanja, „dok si mi simpatičan, prihvaćat ću te, a ako mi slučajno ne budeš simpatičan, ako ćeš me kritizirati, onda si moj neprijatelj.“ S obzirom na to da svi živimo u zajednici, moramo se socijalizirati i ego će se morati povezivati s drugima. No ego nastupa tako da on određuje i uvjetuje način na koji će se povezati s drugime: ako mi daješ ljubav i želiš mi dobro, tada će se ego osjećati dobro i prihvatit će vas i dozvoliti da imate dobar odnos. No ako vi iz nekog razloga ne odobravate način ophođenja te druge (ego) osobe, njen pristup komuniciranja ili povezivanja, ako ga iz nekog razloga smatrate krivim ili licemjernim, tada će se ego osjećati napuštenim, nevoljenim i odbacit će vas iz svog društva, prekinut će s vama dobre odnose. Na primjer u Kolumbiji, narko mafija je imala pristup da dođu i ponude vam određenu svotu novca za vašu kompaniju, no ako vi odbijete njihovu ponudu, oni su uvjetovali da uzmete taj novac koji su oni ponudili ili ćete izgubiti život. „Ili kompanija ili metak.“ Na isti način ego nastupa uvjetovanjem (ucjenom): „Poveži se (onako kako sam si ja zamislio/la) ili umri (odbacujem te).“

Ego u biti preferira lakši, površniji način povezivanja, jer samim time što je nepovezan sa sobom ego je slab, nema energije i tako nema onu neophodnu zalihu energije koja bi mu trebala da bi se stvorili kompleksniji odnosi. I tako, kad imate pred sobom nekog s egom, neovisno kako loša osoba ili situacija može biti, ja mogu sa snagom svog istinskog sebstva pobijediti i promijeniti atmosferu i situaciju jer ego (s druge strane) nema snagu, ego je sam po sebi slab (uslijed nepovezanosti). Onaj tko je povezan sa sobom uvijek će biti nadmoćniji.

Što mi želimo općenito u žovotu? Želimo živjeti u savršenom svijetu. Savršen svijet označava situaciju koja mi idealno odgovara. To znači da je sve u harmoniji, ljudi, situacije – mi težimo tom tipu trenutka i situacije kad je sve oko nas u skladu. U tome je i cilj duhovnosti da smo u potpunom skladu sa sobom kako bi na taj način, ako primijetimo bilo što izvana kao neharmonično, da to uskladimo snagom svoje nutarnje uravnoteženosti i na taj se način harmoniziramo s vanjskim svijetom.

Ego je sebstvo iza maske i to sebstvo misli da je ono maska; te  možete reći da koju god čistu želju sebstvo ima, ego će ju uzeti, ali neće imati snagu da je ostvari na ispravan način, nego će je uslijed nedostatka vlastite snage upotrijebiti na krivi način. S obzirom na to da je bez snage, ego želi imati savršenu situaciju apriori. Kako ne posjeduje unutarnju snagu da harmonizira vanjsku situaciju, ego će nastojati kontrolirati vanjsku situaciju kako bi ona postala upravo onakva kakvu si je on zamislio ili na način na koji je on smatra uspješnom kroz svoju snagu kontrole. Ta kontrola ega se odražava i u jednoj izreci koja glasi: „Želim poštovanje sada.“

Ako netko zamijeni sliku o sebi s nekim tko on zapravo nije, on si svjesno ili nesvjesno mora lagati. Očito, ako trebate lagati, trebate trošiti znatno više energije, treba vam snage kako biste (prikrili istinu) i uvjerili sebe i okolinu (u neistinu) da ste netko tko zapravo niste. I tako, uvjeravate sebe da ste ono što niste, a k tomu nemate niti priliku dobiti pravi odgovor jer nemate pristup pravoj istini (istinskom sebstvu). No, podsvjesno to znate pa se krenete uvjeravati da ste netko/nešto (uloga) tko zapravo niste. Pored toga što nema pristupa svojoj pravoj prirodi, ego nastoji kontrolirati situaciju, tj. ostati unutar te lažne maske tako da traži potvrdu drugih da vide na isti način kao i on, kako bi se uvjerio da je stvar „pod kontrolom“. S obzirom na to da ego ulaže jako puno energije da stvori tu lažnu sliku, ukoliko izostane potvrda njegove zamišljene slike s druge strane, on će to percipirati kao opasnost, tj. da Viuništavate njegov mukotrpni rad i tad će se okrenuti protiv Vas da Vas uništi. Stoga možete razumjeti da će se egoistični ljudi družiti isključivo s onima kojinjih poštuju i gdje oni ne moraju trošiti odviše truda kako bi dobili poštovanje. Ili će vas – u suprotnom – nastojati impresionirati, zadiviti kako biste ga poštovali (silom tj. kontrolom). Ego će to činiti ukoliko ima dovoljno energije da vas impresionira da ga poštujete, a ukoliko nema energije da vas impresionira, on će se okrenuti protiv vas da vas uništiti.

Kao dodatni primjer ovog fenomena možemo uzeti cvijet. Cvijet sam po sebi ima miris, koji ima određeni intenzitet. Ukoliko u blizini nema drugih cvjetova, ljudi koji dođu u bizinu tog cvijeta osjetit će miris cvijeta i divit će mu se kako je to lijep i mirisan cvijet. No, ako u blizini postoje i drugi cvjetovi ili čak i neugodan mirisi, oni mogu prekriti miris ovog cvijeta i tad će ljudi reći da taj cvijet nema miris ili mogu reći da je to cvijet bez mirisa ili čak da ima loš miris. No ukoliko uzmete 10 kila tog cvijeta i ekstrahirate njegovu tekuću esenciju – kao parfem – i to proširite uokolo, ta esencija će imati toliku snagu da će nadjačati bilo koji miris ili smrad u okolini. Tada će se samo taj miris osjećati. I to je razlika između ega i pravog sebstva. Sad uviđate da ono što trebamo činiti jest to da trebamo ostati tako intenzivni u svojoj suštini da samja taj koji utječe na okolinu a ne da okolina utječe na mene. Koje su metode da se dosegne ta razina? Bez obzira koliko god mnogo socijalnog života ja imao, u najmanju ruku isto toliko, i još nešto više, bismo se trebali povezivati sa sobom iznutra. Jer voditi društveni život znači okretanje na van, povezivanje s vanjskim svijetom, a to postepeno vodi ka tome da se u jednom ternutku počinjemo odvajati od sebe iznutra, ovisno o tome koliko smo prethodno imali unutarnje zalihe snage. Kad jednom krenemo gubiti vezu iznutra, s načinom na koji prirodno djelujemo i izražavamo se, počinjemo se više povezivati s vanjskim. Ako sam više okrenut na izvanjsko, tada se u jednom trenutku – u namjeri da održim svoj izvanjski izražaj (engl. outside expression) za što uobičajeno koristim snagu iznutra – dogodi da ta snaga izostane i ego se potpuno okreće na van i preuzima vlast u punoj snazi. Jedan je savjet da shvatimo kako se možemo provjeriti jesmo li povezani iznutra ili izvana. Prije no što idete učiniti neku radnju, razmislite o tome što ćete činiti. Uobičajeno je da mi trošimo znatno više vremena na činjenje radnji nego na razmišljanje, no trebalo bi biti upravo obrnuto. Na primjer, 10 minuta promislite prije no što ćete nešto učiniti. I nakon što određena radnja završi, mi bismo si trebali dati vremena da malo promislimo o tom što se odvilo, je li ta radnja bila uspješna ili ne, kako se ja sad osjećam nakon toga itd. U suštini trebali bismo više vremena koristiti za promišljanje o onome iznutra, a manje o onome izvana. Stoga možete reći da bilo koja osoba koja je jako okrenuta na van će biti više sklona da (pasivno) potpadne pod utjecaj vanjskog društva nego što bi ona bila u mogućnosti utjecati na svoju okolinu (aktivno).

Uzmimo još jedan primjer drveta. Drvo je drvo zato što ima sjeme i sve informacije pohranjene u tom sjemenu omogućavaju tom drvetu rast. Sjeme ima informaciju, tj. znanje (odnosno život) o tom drvetu. No sjeme samo po sebi ne čini drvo, drvo treba dublje korijene i to korijenje predstavlja snagu drveta. I ljudi koji pročavaju botaniku i šumarstvo kažu da korijen i krošnja trebaju biti jednake veličine tj. ono što se nalazi iznad površine s aspekta volumena je jednako onome što se nalazi ispod površine. Sjeme i korijenje se nalazi ispod površine i ono je nevidljivo i u ovom našem kontekstu sjeme predstavlja unutarnji svijet duše, a krošnja izvanjske aktivnosti te duše. No sad, zamislite da otrgnete drvo iz njegova korijenja i postavite ga na udaljenost od 100 metara dalje. Drvo će izvana i dalje izgledati kao prije kad je imalo korijenje, imat će sve vanjske odlike drveta, no neće imati svoju suštinu. Drvo je odvojeno od svog sjemena i korijenja zapravo i ne može se smatrati drvetom. I iz daljine se mogu diviti tom drvetu kako je ono lijepo, kako ima divno šareno lišće, veliku krošnju, no nisam se približio i još uvijek nisam provjerio istinitost toga. I s malo kiše i vjetra, primjećujem da to drvo nije više tako snažno. Isto kao i kod drveta, ego predstavlja stanje kad više niste povezani sa sobom, kad izgubite svoje korijenje i svoju povezanost sa suštinom, nemate snagu unutrašnjeg života. I upravo zato što nema snagu, ego nužno mora pobijediti (uzeti tu snagu izvana) ili će umrijeti i za njega druga mogućnost ne postoji, jer se nalazi u trajnoj nesigurnosti. Ego je za svoj opstanak u stanju učiniti bilo što, pa i nešto vrlo loše, kako bi opstao jer se trajno osjeća ugrožen i učinit će bilo što ne bi li preživio.

Kad netko ima jako snažan ego, to znači da je potpuno poistovjećen s nečim što apsolutno nije, što ne odgovara stvarnosti. To znači da se potpuno odmaknuo od pravog sebe jer postoje različite razine odvojenosti od sebe koje pak onda za posljedicu imaju i različite vrste ega. S druge strane, možemo se pitati: Tko sam ja doista? Ja sam svjesna životna energija, to sam ja u svojoj suštini. Stoga kad sam u tom doživljaju (svoje prave prirode), tada cijenim život, držim ga dragocjenim i doživljavam ga kao dar. No kad prestanem u potpunosti biti povezan sa sobom kao svjesnim živim bićem, kad sam u potpunosti u svom ego-stadiju, tad niti ne znam što je uopće život, pa mu ne mogu niti davati važnost i poštivati ga. I tada ne mogu niti drugoga vidjeti kao život jer i druge percipiram onakvima kakav sam i sâm, bez života, bez vrijednosti. Na taj način ego si lako može opravdati uništavanje i ubijanje drugih. I to općenito objašnjava ubijanje ljudi danas u svijetu; oni sebi to objašnjavaju da ne ubijaju život nego neki ego koji sam po sebi nema vrijednosti, jer ni sami sebe ne vrednuju, ne cijene dragocjenost života. Tako možemo razumjeti zašto se ljudi u vrijeme rata poistovjećuju „ja sam vojnik, ja sam ta i ta vojska“, odvoje se od sebe. Kroz tu ulogu vojnika on si daje dozvolu da ubije nekog drugog, da muči neku osobu, ili da učini bilo što nažao nekome i to neće utjecati na njega osobno jer je on u ulozi vojnika. No s druge strane kad se vrati u svoj redovni civilni život, u određenu vrstu rutine i djelomično se poveže sa samim sobom, tad počinje uviđati što je zapravo činio i da je to možda bilo krivo, i javlja se savjest. Stoga ako imate ego, možete se veoma iznenaditi kako ćete reagirati u određenim situacijama. U nekim situacijama možda se još možete kontrolirati, ego još nema takvu snagu, takvu zastrašujuću veličinu, no iznenadili biste se u nekim situacijama na koji sve način možete (egom) reagirati.

I za završetak, da rezimiramo: zamislite si na koji način izražavate bilo koju vrijednost, vrlinu: bilo mir, ljubav, vedrinu, suosjećanje, strpljenje, bilo koju vrijednost, kako se osjećate, što doživljavate iznutra? Tri stvari su posrijedi:

1. osjećate se dobro
2. brzina vaših misli nije tako velika, i
3. imate dobar osjećaj da imate prilično dobru kontrolu nad sobom.

S druge strane, uzmimo bilo koju slabost, nedostatak, ili manu kao što je pohlepa, lijenost, arogancija, ljubomora  itd. Tada:

1. mislite brzo
2. ne osjećate se dobro, tj. osjećate se loše i
3. nemate kontrolu nad sobom.

Općenito govoreći kada doživljavate neki porok ili slabost, tada je na djelu izraz ega, dok kada doživljavate vrlinu, uživate u njoj, tada je na djelu istinsko sebstvo. Stoga treba voditi svoj život s takvom jasnoćom da kažete: „to okej, to je dobro za mene“. Možete reći „budi dobar, budi kvalitetan, izrazi vrijednost“ – to je izazov za naš svakodnevni život, da se osjećamo dobro bez obzira na to kakve situacije nam se događaju i da uvijek doživljavamo kvalitetu tj. sebe kao osobu punu kvaliteta koja može pobijediti tu situaciju. Tada ćemo biti uspješni. Drugim riječima, izreka „Budi dobro – čini dobro“ (Be good, do good), dakle trebali bismo biti tako dobro da ljudi s kojima dolazim u kontakt osjete dobrobit od mojih postupaka, kao i unutarnje zadovoljstvo.

– Michel Simon