Stavljam osmijeh na lice, a nož u srce

Nekako je logično da kad se porežemo dezinficiramo ranu, eventualno ju previjemo ili zalijepimo flaster. U svakom slučaju, napravimo ono što je potrebno kako bi zaštitili to mjesto, pobrinuli se za njega i olakšali i dozvolili tijelu da radi ono što najbolje zna, najprirodniju stvar na svijetu. (Samo)iscjeljuje se. Ako smo slomili nogu ili imamo veću posjekotinu, morat ćemo posjetiti doktora. On će namjestiti kost ako je potrebno, staviti gips i dati nam upute za mirovanje ili što već procijeni da je potrebno. Ako se radi o posjekotini, dezinficirat će ranu i zašiti je. Kasnije ćemo ići na previjanje. Uglavnom, zaštitit ćemo taj dio tijela, štediti ga i neko vrijeme biti pažljivi s njim. To nekako zvuči logično i smisleno. Vjerujem da se slažete. Da li bi skakali na slomljenoj nozi ili ostavili duboku ranu da krvari, nezaštićenu u kontaktu s prljavštinom? Možda bi se pokušali posjeći na istom mjestu još nekoliko puta ili bi udarali nogom na mjestu gdje je slomljena? Zvuči suludo? Meni da. Većina nas, osim ako imamo izrazito samodestruktivne tendencije, ne bi ovo napravila.

Što kad doživimo emocionalnu povredu? Što kad smo odbačeni, poniženi ili kad doživimo emocionalni gubitak? Da li bi bilo logično i zdravorazumski da se pobrinemo i za emocionalne povrede? Meni se zaključak nekako nameće sam po sebi. Moj odgovor na ovo pitanje je: “da, bilo bi dobro da se pobrinemo oko naše emocionalne povrede”. Vaš?

Nažalost, praksa pokazuje upravo suprotno. Umjesto potrebne brige i njege mi se za naše emocionalne rane “brinemo” na nekonstruktivne načine. Činjenica je da smo svi bili povrjeđivani i da smo zbog toga nastavili sa samopovređivanjem sebe odnosno povrjeđivanjem drugih. Olakotna okolnost je da to ne mora biti tako. Također je olakotna okolnost da je to ljudski i da SVI to radimo. Razlog što svi to rade nije izgovor da to nastavljamo dalje raditi. Da bi prekinuli ovaj začarani krug morat ćemo se za svoje povrede pobrinuti na adekvatan način.

Prije toga, hajde da vidimo na koje sve nekonstruktivne načine “brinemo” za svoje emocionalne povrede.

Negiranje. To što se dogodilo nas ne pogađa. Kao da se nije dogodilo. Partner nas je ostavio, umro nam je netko blizak ili smo dobili otkaz i mi se ponašamo kao da se ništa nije dogodilo. Zamislimo situaciju u kojoj slomimo nogu. I to negiramo. Nastavljamo hodati i živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Nezamislivo, jel’ da? Bilo bi prebolno. Fizičku bol puno teže negiramo nego emocionalnu (iako je isti centar u mozgu odgovoran za obje vrste) dok se i ova emocionalna u konačnici ne očituje na fizičkom tijelu u obliku bolesti. Onda idemo kod doktora i tražimo instant rješenja kako bi mogli nastaviti živjeti kao i do tada. Sve što psiha ne proradi/procesira u konačnici se očituje na tijelu. Tako je bolest poruka gdje i kako mi to igramo protiv svoje vlastite prirode, a da toga nismo svjesni. Ako ne gledate u nogu (ignoriranje), bol svejedno neće proći. Isto je ako ne gledate u emocionalnu ranu. Neće zacijeliti. Kako se fizičko tijelo samoiscjeljuje, tako se i psihičko tijelo samoiscjeljuje, naravno ako mu omogućimo uvjete.

Zamislite da imate posjekotinu koju ste samo prekrili nekom krpom (negiranje), niste ju dezinficirali niti mijenjate zavoje. Kako će izgledati nakon nekog vremena? Bol i neugoda postajat će sve jačim kako bi vas “natjerali” da nešto s tim učinite. Opet, ista stvar je s emocionalnim povredama.

Osim negiranja imamo potiskivanje, racionaliziranje, okrivljavanje drugih… To što “znate” zašto ste slomili nogu ili zašto vas je partner ostavio i dalje ne umanjuje vašu bol. To što znate tko vam je “kriv” za slomljenu nogu ili slomljeno srce isto tako. Činjenica je da se i dalje morate pobrinuti za to na adekvatan način.

Ako ste isprobali sve nekonstruktivne načine za nošenje s emocionalnim povredama i napravili si od života muku, ali još uvijek ne preveliku kako bi vam postalo prebolno i to vas onda natjeralo na promjenu, imam nekoliko prijedloga.

Za početak priznanje. Donošenje na svjetlo dana. Gledanje u to. Čovječe, noga mi je slomljena ili srce mi je “slomljeno”. To mora biti bolno. Moram nešto napraviti s time. Ako je mala posjekotina, lako ćemo ranu isprati i staviti flaster. Ako je pukla noga, teško da ćemo si sami moći namjestiti kosti ako treba i još manje je vjerojatno da ćemo si moći staviti gips. U tom slučaju idemo kod doktora. Kod nekoga tko zna što i kako treba učiniti.

Usputna kritika nepoznatog prolaznika je vjerojatno nešto s čim se možemo i sami nositi (ili ne?). Smrt, gubitak, poniženje, odbacivanje od strane bliskih osoba, tj. osoba koje nam znače nešto u životu, bit će puno bolnije. Pojavit će se hrpa emocija s kojima se nećemo moći nositi na adekvatan način. Negiranje boli neće učiniti da ona nestane. Naprotiv, opiranje onome što jest stvara dodatan pritisak i otežava ionako već bolnu situaciju. To je kao da si na slomljenu nogu objesimo uteg. Tad nam treba pomoć (psiho)terapeuta koji će za nas stvoriti prostor za iscjeljivanje emocionalnih rana. Nekad će to biti prostor sigurnosti, nekad podrške, nekad dozvoljavanja, nekad suosjećanja, nekad svega toga skupa. Terapeut će stvarati prostor u kojem iscjeljivanje može početi. Da umjesto potiskivanja dozvolimo tugu, bijes, strah, tj. sve one emocije koje nam je uzrokovala povreda, a da nemamo osjećaj da ćemo se raspasti, nestati, poubijati sve oko sebe ili uništiti sebe samog. U tom prostoru će se naš kapacitet za emocije povećati. Moći ćemo držati veću količinu straha, ljutnje ili tuge, a da nas to ne izbaci iz takta, preplavi ili paralizira. Istovremeno, kroz regulaciju izvana kroz kontakt, zagrljaj, dodir, tj. prisustvo druge osobe, učit ćemo se samoregulirati umjesto potiskivati.

Osim što naše tijelo preuzima na sebe sve što psiha nije proradila, isto tako i psiha ostaje fiksirana na sve nije dovršila. Kad smo bili prvi put povrijeđeni, a nije bilo popravka, mi smo stvorili obrambeni mehanizam kako se nositi s time. Našli smo način kako se nositi s boli kad nas roditelji ne vole, odbacuju, viču na nas, ljute se, posramljuju, okrivljuju… Svi načini vode do toga da to stavljamo što dalje od naše svijesti (jer je prebolno). Sjetite se što bude ako posjekotinu samo pokrijete nečim da ju ne vidite. Na sve moguće načine zaustavljamo ovu emocionalnu bol. Fizički to radimo tako da kratimo dah i napinjemo mišiće kako bi što manje osjećali. Istovremeno iskrivljujemo i zaustavljamo energetski protok. S vremenom na mjestu zaustavljanja imamo fizičku manifestaciju u obliku bolesti. Budući da ovo nosimo u vlastitom energetskom polju, onda privlačimo još više sličnih situacija u svoj život kako bi tu bol napokon iscijelili (ovog naravno nismo svjesni).

Neke stvari možemo sami. Mnoge ne možemo. Ako nam je netko umro, ne možemo ga vratiti, nekad ne možemo vratiti partnera koji nas je napustio, prijatelja koji je preselio ili posao na kojem smo dobili otkaz. Ono što možemo i ono što jedino ima smisla je dozvoliti sve emocije koje se pojavljuju u vezi situacije i tako preboljeti gubitak. U slučaju smrti moramo si dozvoliti vrijeme i prostor za tugu. Ne možemo ništa napraviti da to skratimo. Možemo pokušavati. Možemo se opirati. Reći: plakat ću tri dana i onda je dosta. Mi to ne određujemo. Tuge ima koliko je ima i što je prije dozvolimo to će prije otići iz sustava i možemo nastaviti sa životom. Imat ćemo ožiljak, ali ne više otvorenu ranu koju svako malo dodatno porežemo.

Slomljenoj kosti je potrebno koliko joj je potrebno da zaraste. Ne možete to ničim ubrzati koliko god vi to željeli. Ista stvar je s tugom. Ima je koliko je ima i traje koliko traje. To je prirodan proces zarastanja slomljene noge, tj. slomljenog srca. Ok, ako baš hoćete iscjeljivanjem/bioterapijom možete ovaj proces ubrzati i olakšati, ali opet ne možete napraviti da noga zaraste za jedan dan. Pomoću iscjeljivanja nešto što bi inače trajalo 6 tjedana možete skratiti na 3 (tjedna). To je realno. To je prirodan proces koji ima svoj tijek. Ono što je pitanje je da li ćemo mi podržati taj prirodan proces, otežavati ga ili onemogućavati. Izbor je na nama.

Dobro je pitati se što sam učinio danas da mi bude dobro u emocionalnom smislu? Da li sam se pobrinuo za svoje emocionalne potrebe na adekvatan način? Što sam učinio danas bih se osjetio emocionalno ispunjen, podržan, njegovan, voljen? Što sam učinio danas da bih iscijelio dugogodišnje emocionalne rane? Kakve veze ima moje zdravstveno stanje s mojim emocionalnim povredama? Želim li i dalje ostavljati ranu pokrivenu neadekvatnom krpom i pogledati ju samo onda kad ponovo zarezujem nožem po njoj? Želim li se i dalje samoozljeđivati? Svaki put kad pređem preko svoje boli, povlačim još jedan rez na istom mjestu. Svaki put kad udovoljavam drugima, prelazim preko sebe, pravim se jači nego što jesam, negiram, racionaliziram, okrivljujem… vučem još jedan rez i još jedan i još jedan i još…

– Dane Cvijanović
http://www.facebook.com/energoterapija
http://www.dane-cvijanovic.com