Zlatni Buda našeg bića

 

U jesen 1988. moja supruga Georgia i ja bili smo pozvani u Hongkong da na jednoj konferenciji predstavimo tehnike stjecanja samopoštovanja. Kako nikada do tada nismo bili da Dalekom istoku, odlučili smo nastaviti putovanje i posjetiti Tajland.

Kada smo stigli u Bangkok, htjeli smo krenuti u obilazak najčuvenijih budističkih hramova u tom gradu. S prevoditeljem i vozačem, Georgia i ja posjetili smo toga dana puno budističkih hramova, ali su oni ubrzo poslije toga počeli blijedti u našem sjećanju. Međutim, jedan hram ostavio je neizbrisiv pečat u našim srcima i glavama. Zove se Hram Zlatnog Bude. Sam hram je veoma mali, vjerovatno ne veći od trideset puta trideset stopa. Međutim, kada smo kročili u njega, zanijemili smo pred deset i po stopa visokim Budom od čistog zlata. Teži više od dvije i po tone i prema nekim procjenama, vrijedi oko sto devedeset i šest milijuna dolara! Bio je to prilično nesvakidašnji prizor – ljubazni gospodin, pa ipak impozantni Buda od čistoga zlata, smiješi se na nas.

Upustivši se u istraživanje uobičajeno prilikom ovakvih posjeta , otišao sam do staklenog sanduka u kome se nalazio veliki komad gline, debljine osam, a širine dvanaest inča. Odmah pored staklenog sanduka stajao je natpis s podacima o ovom izvanrednom umjetničkom djelu.

Još davne 1957. godine, jedna grupa monaha iz nekog hrama morala je prenijeti glinenog Budu na novu lokaciju, jer je čitav hram trebao preseliti na drugo mjesto zbog izgradnje autoputa kroz Bangkok. Kada je dizalica počela podizati  tog ogromnog idola, on je, zbog velike težine, počeo pucati. Što je još gore, u tom trenutku počela je i kiša. Glavni monah, koji se brinuo da se sveti Buda ne ošteti, odlučio je da se statua ponovo spusti na zemlju i prekrije velikom ceradom kako bi se zaštitila od kiše. Nešto kasnije tijekom noći, glavni monah je otišao obići Budu. Upalio je baterijsku lampu i uperio je ispod cerade da vidi je li Buda suh. Kada je snop svjetlosti uperio u pukotinu, uočio je slab odsjaj i pomislio da je to nešto neobično. Kada je bolje pogledao taj odsjaj svjetlosti, zapitao se nalazi li se možda nešto ispod sloja gline. Otišao je do hrama po čekić i dlijeto i počeo razbijati glinu. Kada je ogulio sloj gline, ukazala se još svjetlija i veća površina. Mnogo sati rada utrošio je dok se nije našao lice u lice s izuzetnim Budom od “suhoga zlata”.

Historičari smatraju da je nekoliko stotina godina prije nego što je glavni monah pronašao zlatnog Budu burmanska armija planirala okupirati Tajland (koji se tada zvao Sijam). Sijamski monasi, shvaćajući da će njihova zemlja ubrzo biti napadnuta, prekrili su tog dragocjenog zlatnog Budu slojem gline, kako bi spriječili Burmance da uzmu njihovo blago. Na žalost, izgleda da su Burmanci ubili sve sijamske monahe, tako da je dobro čuvana tajna o zlatnom Budi otkrivena tek tog sudbonosnog dana 1957. godine.

U avionu, u povratku kući, pomislio sam: “Svi smo mi kao glineni Buda, prekriveni omotačem hrabrosti koji je nastao iz straha, a ipak se ispod njega u svakome od nas krije ‘zlatni Buda’ , ‘zlatni Isus’ ili ‘zlatna suština’, odnosno naše pravo biće. Negdje između druge i devete godine počinjemo prekrivati svoju ‘zlatnu suštinu’, odnosno naše prirodno biće. To što je monah učinio čekićem i dlijetom, moramo i mi da učiniti. Naš je zadatak da sada ponovo otkrijemo svoju pravu suštinu”. 

izvor:http://nesadebeli.weebly.com/pri269e-1.html

//