Krešimir Mišak: Vaše emocije naša su energija!

 
mišak
 
Istina se pojavljuje na čudnim mjestima. Ponekad tamo gdje je baš nikad ne biste očekivali. Jumbo-plakati uz ceste sigurno su jedno takvo mjesto. Pitanje što je stvarno, a što nestvarno u ovom svijetu fantazmagorija, dimnih zavjesa, obmana i perceptivnih zamki nanizanih u više razina nego što putnik-namjernik na početku puta može uopće i slutiti zaokuplja me već jako dugo, pa me jedna od tih reklama uz cestu prije nekog vremena pogodila poput malja.

 ina

Reklamni plakat INA-e na kojem je, uz sliku euforičnih sportskih navijača lica premazanih u crveno-bijele kvadrate hrvatske šahovnice, pisalo: „Vaše emocije naša su energija“.
Brutalno prezicno rečeno, ni sam ne bih to bolje sročio. Ipak posao ‘copywritera’ (onoga koji smišlja reklamne slogane) nije ni za što danas tako dobro plaćen. Kao što često dobar refren digne pjesmu, tako se i ovaj slogan počeo u meni vrtjeti kao refren te sam posve spontano počeo uočavati brojne situacije za koje je bio prigodan. A čim duže gledam čini mi se da su to – skoro sve.

Recimo, čitao sam neku povijesnu knjigu o ratu, pa je na jednom mjestu pisalo da tradicija američkih istraživanja pokazuje da je emotivna vezanost za suborce često primarni motiv vojnika da se bore. Rečeno je i da se takva motivacija ima priliku razviti tek kasnije, kada su strane već odabrane. Drugim riječima, pozitivni osjećaj kao što je odanost prijatelju i supatniku i želja da mu se pomogne služio kao gorivo za djelatnost poput rata, čiji je glavni cilj uništavanje ljudi. Spin kakvog se ni Edward Bernays ne bi posramio. Uostalom,  on je neke slične izmislio, koji i danas žive, poput slogana „u rat radi mira“. Kao da ratom možete stvoriti mir. Ali poznato je da ljudi žele živjeti u miru, a također cijene humanost i pravednost, pa ako situaciju dovoljno ‘zamuljate’ i kroz medije im predstavite dovoljno ‘dokaza’ kršenje humanosti i pravednosti, moći ćete temeljne i pozitivne ljudske emocije i sklonosti iskoristiti da rade upravo suprotno od onoga što misle da rade.

Da ostanemo još malo kod literature – nedavno mi je ruke pala depresivna, ali vrhunski napisana i zanimljiva knjiga „7000 dana u Sibiru“, u kojoj je njemački komunist Karlo Štajner (koji je početkom 1930-tih od progona europskih policija utočište našao u SSSR-u) opisao kako je tijekom Staljinovih čistki krajem 1930-tih odveden u Sibir i što je sve proživio u skoro dvadeset godina svog boravka po raznim lokacijama GULAG-a. Nakon 1945. (a i ranije) sovjetskim logorašima počeli su se pridruživati zarobljeni njemački vojnici. Štajner se sticajem okolnosti, a i zbog činjenice da je bio Nijemac pa se volio družiti sa svojim sunarodnjacima i razgovarati materinjim jezikom, u jednom od logora na svojoj dugogodišnjoj turneji po logorima sovjetskog režima sprijateljio s jednim SS-ovcem sa sjevera Njemačke, koji je bio vrlo pošten, ljubazan i dobronamjeran mladić i jako mu se dopao. Jednoga dana, kada su se dovoljno zbližili, upitao ga je kako to da je postao član tako zloglasne i po mnogim djelima opake organizacije kao što je SS, kad mu se čini tako poštenim i nikako zlonamjernim čovjekom. Mladić mu je rekao (ne citiram, nego pišem po sjećanju) da je bio mlad i glup, da se upisao u SS radi proklamiranih ideala koji su zvučali ispravno i nadahnjujuće i da mu ni na kraj pameti nije bilo da se bavi istrebljivanjem drugih naroda već da je htio dati doprinos pozitivnom razvoju. A potom je, zauzvrat, upitao Štajnera je li on, kad se kao mladić ranih 1920-tih upisao u Komunističku partiju, to napravio s ciljem da sudjeluje u stvaranju desetaka tisuća okrutnih logora poput ovoga kojega su trenutno uživali gostoprimstvo, u kojima je ljudsko dostojanstvo potučeno do nogu, a umiranje svakodnevna pojava.

Naravno da nije, Štajner je bio istinski komunistički idealist čije pogonsko gorivo je bila borba za pravdu i humanost, a upravo to isto gorivo potaknulo je i njegova mladog logorskog kolegu da pristupi SS-u.

Formula „Vaše emocije su naša energija“ teško da se može prikladnije primijeniti nego u ova dva slučaja. Štoviše, osim što su ta dva čovjeka – htjevši pridonijeti povećanju pravde, a zavedeni lažno predstavljenim ciljevima – upravo pridonijeli jačanju snaga nepravde, još su se i našli na zaraćenim stranama. U Drugom svjetskom ratu teško da je bilo grupacija koje su se više mrzile nego što su to bili SS-ovci i komunisti i da se ova dvojica ljudi nikad nisu našli u prisilnim i tužnim okolnostima koje su ih zbližile, zauvijek bi ostali smrtni neprijatelji. Kakva šteta potraćenog potencijala za divno prijateljstvo! Na kraju ih je ipak Staljin spojio.

Manipulacija emocijama u svrhu priskrbljivanja neke vrsti pristanka kroz medije je primjetna neprekidno. Oni neprestano šire osjećaj ugroženosti na svim mogućim područjima, ovisno u kojem se trenutku i na kojem mjestu na svijetu nalazimo. Kuhanje emocija oko lažnog napada fantomske Al’Quaide na SAD da bi se dobio ne samo pristanak nego čak vapaj – potaknut emocijom straha – da se uvodu drakonske sigurnosne mjere najpoznatiji je primjer. No, manje vidljivih primjera imamo dovoljno i u našoj blizini.

Dobar primjer manipuliranja emocijama u svrhu dobivanja pristanka za nepopularne i neugodne, pa čak i nepravedne mjere mogao se tijekom ljeta vidjeti na televiziji, u vidu televizijskih reklama ministarstva financija. Nisam u to vrijeme gledao televiziju pa su mi ih prepričali, ali sam zato promatrao oko sebe, a bilo je to ono razdoblje dok su porezne inspekcije haračile po obali i zatvarali stotine lokala zbog dvadesetak kuna viška u blagajni. Kao opravdanje takvih neempatičnih poteza u televizijskim reklamama apeliralo se na ljudsku empatiju prema bližnjima. One su prikazivale, ako sam dobro zapamtio što su mi pričali oni koji su ih gledali, pripadnike  raznih struktura društva – poput socijalnih slučajeva, umirovljenika i majki koji primaju porodiljne naknade do humanih zanimanja koja se financiraju iz proračuna (učitelji, medicinske sestre) – uz navode da, slobodno interpretirano, bez skupljanja poreza neće biti novca za te ljude. Kad sam čuo za te bljutave reklame prvo sam se zapitao zašto nisu u njih stavili koliko je novca potrebno skupiti za članarinu  u Europskoj uniji, koliko za članarinu za NATO-savez, a koliko za kamate svjetskim bankarskim institucijama. Osim toga, ne sjećam se da je ikad itko u ovoj zemlji smatrao da ne treba plaćati porez, no ima i humanijih načina kontrole od terizma u vidu izbacivanja gostiju na ulicu ili zatvaranja objekata ljudima usred sezone. Na temelju onih reklama ljudi su valjda trebali zaključiti kako zbog empatije prema jednim sugrađanima treba okrutno postupati prema drugim sugrađanima. To sigurno nije ono što bi sama empatija rekla kad bi je itko pitao za mišljenje.

Emocije koje ljudi imaju prema prirodnom okolišu već su odavno iskorištene za razvoj pokreta Zelenih, koji se u suvremeno doba, kroz laži o globalnom zatopljenju, počeo pretvarati u pravi klimatski fašizam.

Emocije koje mogu biti energija za pokretanje društvenih snaga ili pojedinaca nisu samo strah il beznađe, kao što se obično misli. Jednako se dobro može iskoristiti cijeli spektar pozitivnih ljudskih emocija, od ljubavi i prijateljstva do težnje ka humanosti i pravednosti. Ove potonje vidljive su na navedenom primjeru iz gulaga, gdje su se dvojica ljudi radi težnje ka stvaranju boljeg i pravednije svijeta uključili i uložili ogroman napor u organizacije koje su se pokazale zločinačkima i bešćutnima, bez ikakvog, čak ni elementarnog poštovanja prema ljudskom životu (a da o humanosti i pravednosti niti ne pričamo), kao što su to Hitlerov SS i Staljinova komunistička partija. Ljubav, prijateljstvo i odanost pak vezivno su tkivo vojnika u ratu, upravo su im emocije vezane uz te osobine među glavnim razlozima za izvođenje herojskih ratnih dijela. Jer i najplemenitijim ciljevima potaknute akcije u ratu, ako se gleda iz neke doista više i šire perspektive, zapravo su gorivo tog istog rata u kojem nitko od uključenih uopće ne bi htio biti.

Može li drugačije? Može. Nedavno sam u seriji „SFRJ za početnike“ gledao dio o legendarnom tuzlanskom košarkašu Mirzi Delibašići, svojevremeno najtrofejnijem europskom košarkašu,  koji je, osim što je spadao u sam vrh svjetske košarke i osvojio sve što se uopće moglo osvojiti, također bio i ljudina kakve nema. U mom rječniku pod „ljudina“ piše: dobar, pošten, blag, human, velikodušan i slično. U serijalu je opisana situacija u kojoj je na terenu, nakon utakmice između Bosne i Partizana, zbog sporne sudačke odluke došlo do tučnjave na etrenu. Delibašić u njoj nije sudjelovao, a nakon utakmice puno uzavrelih strasti i osjećaja nepravde sa svih strana mirno je rekao da je i sudac dio igre te da i on može pogriješiti. Možemo to opistai i ovako: Mirza Delibašić nije dopustio da njegove emocije postanu ičija energija. Kad čujete takve i slične priče o ljudima koji su istupili izvan bujice gnjeva i rekli nešto razumno i miroljubivo, na oči mogu krenuti suze od ganuća. I te suze su rezultat emocija, ali emocije koje su energija vaše duše, koje nisu „njihova energija“.

I na kraju recimo i ovo – možda se slogan „vaše emocije naša su energija“ može shvatiti i puno doslovnije od tek razine manipulacije ljudskim djelovanjem.

U knjizi Carlosa Castaneda „Aktivna strana beskraja“ don Juan zapanjenom Castanedi objašnjava kako „postoji mnoštvo vanjskih sila koje te trenutačno kontroliraju, kontrola o kojoj ja govorim je izvan domene govornog jezika. To je tvoja kontrola, no istovremeno ona to i nije. Ne možeš je klasificirati ali je možeš doživjeti, a što je najvažnije s njom se može manipulirati.“

Rekao mu je da su „čarobnjaci drevnog Meksika mogli vidjeti predatore energetskog tijela“, „ tamne sjenke koje skaču s jednog mjesta na drugo i zatim pljoštimice nestaju u tlu“. Čarobnjaci starog Meksika, rekao mu je, osjećali su se prilično nelagodno kada su se grabljivci/predatori pojavili na Zemlji. Zaključili su da je čovjek, u određenom trenutku svog postojanja „najvjerojatnije bio cjelovito biće čija je svijest bila sposobna za izvanredne uvide i umijeća koja se danas smatraju samo dijelom mitoloških legendi. No tada su odjednom sve te sposobnosti samo tako nestale, i nastao je današnji umrtvljeni čovjek koji izgleda kao da je stalno na sedativima.“

Don Juan je Castanedi rekao da smo svi zatvorenici i da je za čarobnjake drevnog Meksika to bila „energetska činjenica“. Rekao u je da se na nas nisu okomili „ jednostavni grabljivici“ već je „grabljivac koji vreba ljude prepreden, organiziran i metodično nas čini nekorisnim i nesposobnim bićima. Ljudsko biće koje je bilo predodređeno da postoji kao magično biće, to više nije. Mi smo postali običan komad mesa. Za ljudska bića više nema snova, komadi mesa nemaju snove osim konvencionalnih, otrcanih i imbecilnih sanja.“

„Oni su preuzeli vlast nad nama“, rekao je don Juan, „ jer se s nama hrane, i oni nas bez imalo milosti gnječe zato što smo im hrana, jer smo sredstvo za održavanje njihova života. Baš kao što mi uzgajamo piliće u kokošinjcima, predatori uzgajaju nas u ljudskim krletkama. Na takav način im je hrana uvijek dostupna.“  Ti su nam predatori, prema meksičkim šamanima, dali naš sustav vjerovanja, naše predstave o dobru i zlu, postavili naša društvena pravila. Oni su ti koji su stvorili naše nade i iščekivanja, snove u uspjehu i promašaju, oni su nam dali lakomost, pohlepu i kukavičluk. Grabljivci su ti koji nas čine samozadovoljnima, koji nas „uvjetuju da se ponašamo šablonski, da budemo egoisti i egomanijaci.“

Još je rekao: „Da bi nas držali u poslušnosti i poniznosti, krotke i slabe, predatori su napravili nevjerojatan manevar – izvanredan manevar s njihove točke gledišta, jeziv s naše točke  gledišta. (…) Grabljivci su nam dali vlastiti um, koji je postao naš um. Um grabljivca je barokni, kičast, kontradiktoran, mrzovoljan, pun straha da svakog trenutka može biti otkriven. Razmisli. Znam da čeznutljivo razmišljaš o hrani iako nisi gladan i iako nikad nisi gladovao,“ nastavio je, „a to je samo zabrinutost grabljivca koji se straši da će njegova taktika biti razotkrivena, da će on, predator, ostati bez hrane. Kroz um, koji je na koncu konca, njegov um, oni – predatori – ubrizgavaju u život ljudskog bića sve što njima odgovara. Na taj način osiguravaju izvjestan stupanj sigurnosti koji ublažava njihove vlastite strahove.“

Objasnio je da čarobnjaci vide ljudsko dijete kao neobične svjetleće energetske lopte prekrivene blistavim ogrtačem, poput plastičnog omotača na poklonu koji se pripija na čahuru energije. Taj blistavi omotač svijesti je ono što konzumiraju predatori, te da je sve što ostane na odraslom čovjeku nakon konzumacije predatora samo jedan maleni tanki dio koji ide od tla do naših nožnih prstiju, a da taj maleni energetski dio dozvoljava ljudskim bićima da prežive i to na jedvite jade. Taj maleni tanki energetski dio je epicentar ljudskog razmišljanja o samom sebi te smo mi sasvim zarobljeni u tom razmišljanju. Grabljivci pikiraju na taj maleni dio svijesti koji nam je ostao, stvaraju plamičke svjetlosti iz tog malenog ostatka te se na takav način nastavljaju hraniti s nama, dok s druge strane rasplamsavanjem te energije održavaju naš život. Predatori tako djeluju, rekao je don Juan Castanedi, samo zato da bi se hranili energetskim plamičcima naših navodnih briga.

Naše su (u ovom slučaju negativne ) emocije dakle doslovno njihova energije.

„Ne postoji baš ništa što bismo mi mogli uraditi protiv njih,“ rekao je don Juan. „Možemo jedino disciplinirati sami sebe, na takav način da nas oni ne mogu dotaći, no poznaješ li ikoga toliko upornog koji bi se mogao podvrći takvoj rigoroznoj disciplini? Ljudi bi te ismijali, oni agresivniji bi se čak obračunali i fizički s tobom. Ne zato što, ljudi ne vjeruju u postojanje predatora, duboko u svakom ljudskom biću, postoji instinktivno saznanje o postojanju grabljivaca.“

Alternativa koja preostaje čovječanstvu,“ nastavio je don Juan, „je disciplina. Disciplina-znanje je jedino sredstvo za zastrašivanje grabljivaca. Za čarobnjake je disciplina umjetnost: umjetnost suočavanja s beskrajem bez uzmaka, ne zato što su čarobnjaci jaki i žilavi, već zato što se ne daju zastrašiti. Čarobnjaci kažu da disciplina-znanje čini da blistavi omotač svijesti postane neukusan za letače predatore. Tada grabljivci postaju zbunjeni. (…) Kada su zbunjeni, nemaju drugog izbora već odustati od mete i potražiti hranu koja je ukusna. Ako se grabežljivici izvjesno vrijeme ne hrane našim blistavim omotačem svijesti, taj energetski omotač će početi rasti.“

„Pobuna čarobnjaka,“ dodao je don Juan „se sastoji od činjenice da oni odbijaju prihvatiti odgovore u kojima nisu sudjelovali. Nitko me nikada nije pitao pristajem li na to da me jedu bića koja imaju različiti vrstu svijesti. Moji roditelji me nisu donijeli na ovaj svijet kako bih bio hrana, kao što njihovi roditelji nisu donijeli njih na svijet da bi se netko s njima hranio, i to je kraj priče.“

Čarobnjaci su čarobnjaci, gdje god bili. Pa bi se i košarkaški čarobnjak Mirza Delibašić vjerojatno mogao složiti s rečenim. Onoga dana tučnjave na terenu nitko ga nije pitao želi li on da dođe do tučnjave i shvaća li situaciju na isti način kao zaraćene strane. Za razliku od mnogih u takvim situacijama, on nije ponudio odgovore na pitanja koja nije sam postavio.

Tog je dana, bar što se njega tiče, narudžba emotivnog fast-food obroka otkazana. To je bilo moguće jer su naše emocije njihova (tko kod u nekom trenutku bili ti ‘oni’) energija samo uz naše odricanje od onoga što je don Juan nazvao disciplina-znanje. Vjerujem da taj dvojni pojam označava suzdržanost, razum, nenaglost, dobronamjernost, razumijevanje, empatiju…

 Možda i ne, ali dobro ga je sročio.

– Krešimir Mišak

http://nexus-svjetlost.com/kolumne/kresimir-misak/item/1610-kresimir-misak-vase-emocije-nasa-su-energija